Gost autor ; Ranko Pivljanin
M.Bećkoviću
Plaha reko u tom kanjonu dubokom
Možeš li šta vodom surim liticama
Što se u visini hvališu pticama
Da oduvek tvojim upravljaju tokom.
Zvezdo, što te sunce u zoru nadjača
Oplakuješ li sudbinu u tmini
Il nalaziš utehu gore u visini
Iznad zle zavisti, iznad svakog plača.
Srce, grudvo krvi okovana telom
Znaš li kome, čemu silnu snagu davaš
I dok, pumpajući vene, malaksavaš
Čezneš li potajno za otrovnom strelom.
* * *
Metak u nabrekloj cevi pripitomljen
Za nečiju glavu oštri svoje tane
Iščekuje dodir igle, pa da plane
Živeće dok leti, onda pašće slomljen.
To olovo, radost obaraču ljutom
I životu nekom vesnik zadnje ure
Hoće li žaliti za tamom čaure
Gde je tamnovalo zajedno s barutom.
U fijuku svome nosi li kajanje
(Dok se prema cilju besomučno vrti)
Što jedino može poslužiti smrti
Nemoćno za život i za nastajanje.
* * *
Sa vrha jezika reči zalutala
U kakvu se snagu samohrana uzdaš
Kad ni samu sebe ne znaš da obuzdaš
Kaješ li se sada što nisi ćutala.
Napred nemaš kome ko svako siroče
Iza tebe zjapi ambis nepovrata
Na sve su ti strane zatvorena vrata
Poludela reči, znaš li šta započe.
Tumaraš bez smisla i bez uporišta
Po vazduhu tvoja slova praznoslove
Bedni pokušaju neke misli nove
Više si vredela dok si bila ništa.
* * *
Slobodo, varljiva nado zatočenih
Ti pauzo slatka između dva ropstva
Što na tren opravdaš svrhu našeg sopstva
Pa nestaneš poput zvezda rastočenih.
Što se igraš žmurke, podrugljiva damo
Bleštava parolo, ukrasu letaka
Sa koje si samo strane rešetaka
Pomoli se da se bolje upoznamo.
U tvoje je ime poginulo više
No što odnesoše sve kuge vekova
Da l je onda bolje onim bez okova
Ili onima koje utamničiše.
* * *
Uzavrela misli, tmurna naoblako
Što zaklanjaš sunce kada vreme nije
Ima li života izvan poezije
I nade za zemlje razdvojene dlakom.
Stoji strašna jeka podeljenog groba
Gde se trup uzalud doziva sa glavom
Zaveštanju svetom prete zaboravom
A prošlost se stidi naslednoga doba.
Hladni razum ludo srce osporava
Bitka je to kojoj kraja neće biti
A u dnu zenica u očnoj zabiti
Pomirene ćute Tara i Morava.
Ranko Pivljanin