Kaže jedan autor, parafraziram, liberalno: „Progresivna levica mora naći konceptualnu mapu sa mogućim početnim ili započetim putevima, da bi se i sama našla na mapi, i počela da ubedljivo iznosi i svoje sugestije".
Pročitano bi mi otišlo u prošlost, kao skoro-tautologija modernog doba, i pored svetlih izuzetaka što ponekad bljesnu oko nas, da sinoć na putu kući nisam naišao na članak kako je bivši popularni UK ragbista (nikad čuo za njega) uhapšen pošto su mu u kući našli aparaturu za pravljenje crystal metha, po uzoru na seriju Breaking Bad, sve sa veštačkim bojenjem supstance u plavo, kešom na sve strane i sličnim.
Evo proverih, čovek the faca iz priče nije Britanac nego Italijan, ali udarnički radi iz dela Londona koji se zove Mala Venecija (nebitno nego ja volim da nabacujem fragmente ovako pošto mogu da budu plodno tlo za asocijativno lepljenje sličica, and beyond).
Lepo, ne znam (mrzi me da čitam mainstrem novine dalje od površnog preletanja) da li je i on kao primarni razlog, u dubini duše, našao da nije lova u pitanju nego želja da "oseti da postoji".
Normalno, ne mora neko da bude Nobel-prize hemičarski materijal koji pored predavanja hemije u srednjoj školi dopunjava kućni budžet pranjem tuđih kola posle posla, dok mu žena sve to lepo organizuje, da bi imao pravo da oseti da postoji.
Imamo razni načini da osetimo da postojimo, rekao bi neko, i to bi bila polu-ozbiljna šala koja samo prikriva istinu da se nešto u nama budi periodično da nas podseti da smo udenuti u ovaj sada tok realnosti oko nas ne samo da bi polu-zombifikovani i 95% utrnuli od ne-postojanja sedali svako veče oko ponoći da odgledamo sledećih nekoliko epizoda jefinije ili skuplje serije (no deep thought intended here, i svaka čast mom drugu, vanredno talentovanom za sve i svašta, pa i za kuvanje, koji sa punom svešću i ozbiljnošću, pa kreativnošću, prži sebi krmenadle u 11 uveče).
Ko misli da zna kako je "normalno" da je egzistencijalizam antiteza čistog razmišljanja je uvek dobrodošao da sam sebi podmetne nogu pa u istu mentalnu sobu stavi Sartra sa talentom za razmišljanje i patnjom za talentom za pisanje, Kamija sa talentom za pisanje i strašću za nedodirljivim talentom za razmišljanje, pa pankera, okači sobu, tako nevidljivu, oko vrata i izađe na ulicu da bi u društvu drugih "živeo" svoje proste i kompozitne ideje koje ga "oslobađaju", da bi osetio da "postoji".
Zašto je ovo podmetanje noge samom sebi? Pa svako može da proba bez mnogo napora, može da proba i više puta, može da "živi" eksperiment i godinama, ali nema grancije da će "osetiti da postoji" baš zato što je to lako.
Pa, kao što sugerišu neki ljudi, nema nam leba na ovu temu dok se, možda, ne uvaljamo u radikalnu neustrašivost u suočavanju sa apsurdom.
Blogovanje se ne računa u ovu aktivnost, ma kako mesili reči, misli, znanja i temperament u blogovanju, ono mu više dođe kao svetlucava nit udenuta u deo našeg života koji se u književnom Prigrevačkom zove "a tale told by an idiot, full of sound and fury, signifying nothing".
Dobro, de, kriv sam i sam, guilty as charged, al gde da idem sad napolje na ovu ladnoću, i upošljavam radikalnu neustrašivost pred mračnim licem apsurda :-)