Svi pogrdni nadimci, koje su Srbi dobili tokom istorije, nadenuti su im zbog hronične gladi sa fudbalom. Prgav, nezgodan, divlji narod, nacija "kraljeubica" itd., svi ti neugodni atributi bili bi izbegnuti da je bilo više fudbala. Fudbal je ta čarobna reč koja ujedinjuje sve Srbe: komuniste i monarhiste, četnike i partizane, levičare i desničare, konzervativce i liberale, bogate i siromašne. Kad poleti fudbalska lopta, i Srbi polete u nebeske visine mira, tolerancije, harmonije... Za tili čas zaborave se bedne plate, mizerne penzije, pokradene bankarske uštedjevine, gužve u gradskom prevozu, zdravstvo i školstvo u bankrotu. Zeleni tepih fudbalskog stadiona hipnotiše više i duže nego TV Dnevnik RTS-a u pola osam, glupirity program TV PINK i direktni prenos Rističevićevog parlamenta u režiji Maje Gojković.
Kad krene fudbal, novine se čitaju otpozadi, gde su sportske rubrike, a ne od naslovne, gde su nesportske rubrike. Umesto čuvene parole "Svi Srbi u jednoj državi", koja se pokazala kao lažna i istorijski neutemeljena, parola "Svi Srbi na jednom stadionu" ima sve više šansi da postane kao jedina istinita. I održiva.
Kad krene fudbal, Srbi prestaju da mrze susedne nacije, Evropu, komšije, svoje gazde ili direktore, članove suparničkih stranaka, tašte... Pogledajte samo kako su pre nekoliko godina od potomka nekadašnjih okupatora, Lotara Mateusa, najpre napravili malog Boga, da bi ga onda unapredili u srpskog zeta! A jedna bivši selektor fudbalske reprezentacije Srbije ne samo što je zemljak, nego je i imenjak Havijera Solane, dobro poznatog iz vremena NATO bombardovanja.
Ništa tako efikasno ne utiče na virus mržnje ili ksenofobije kod Srba kao fudbalska groznica. Po principu "klin se klinom izbija", fudbalska groznica kod Srba leči i mnoge druge bolesti i manije, poput čitanja žute štampe, stajanja u redovima, ulaska u minus na tekućim računima, odlaska na buvljak po toalet papir, merenja jačine srpstva kod Trampa itd.
I najzad, krunski dokaz, odnosno zvezdani da je fudbal alfa i omega (i Delta) srpskog nacionalnog bića jeste slučaj bivšeg srpskog vodje, koji se do 11. marta 2006. bavio zatvorskim šetnjama u zemlji bogatoj lalama, naročito belim - Holandiji. Da je kojim slučajem Slobodan Milošević voleo fudbal, da se pojavljivao na fudbalskim utakmicama, ne bi vladao Srbima ni jedan zakonit mandat od četiri godine. Ovako, uspeo je da se održi u vlastodržačkoj fotelji, odnosno na kanabetu više od jedne decenije, upravo zahvaljući ignorisanju fudbala.
Aktuelni premijer se pre inauguracije često vidjao na fudbalskim stadionima sa navijačkim šalom oko vrata. A onda se pojavio onaj fatalni navijač sa vulgarnom upadicom u direktnom TV prenosu, pa se sada ništa ne zna šta će biti sa premijerom. Zašto? Zato što je fudbal igra izmedju dva gola, a politika - igra izmedju dve fotelje.
Zbog prvog narod urla, a zbog drugog - stenje!