Nekada davno u zemlji preko sedam mora i sedam gora, sedam jezera i sedam peščara, sedam ravnica i sedam sitnica, je bila postojala jedna šuma. To nije bila čarobna šuma ali se završavala zidom. Zid je bio visok i masivan toliko da se mogao videti sa Meseca. U krug nigde na njemu nije postojala kapija ali su jasno štrčale kamere video nadzora. Unutar zida, ako bi se nekako prešao, video bi se dvorac koji je imao samo jedna vrata, sveže zazidana, a na svim prozorima su bile spuštene roletne. Ispred svakog zatvorenog prozora, kada bi se gledalo iznutra, je bila navučena teška crna somotna zavesa skinuta sa pozorišne scene. Kraj jedne slične zavese bio je putokaz ka spoljašnjem kružnom hodniku koji je kroz tri puna kruga uvijao do najudaljenije sobe u samom centru dvorca. U toj sobi koja se zvala puževa kućica je živela princeza. Iza vrata, koja je krio zadnji i prednji zastor, nalazio se visoki paravan za presvlačenje iza kog se nije mogao videti krevet sa spuštenim baldahinom.
U krevetu, prekrivena teškim jorganom punjenim guščijim perima preko glave na kojoj je nosila moto-kacigu princeza je ležala budna. Ispod spuštenog vizira kacige i iza crnih sunčanih naočara i kontaktnih sočiva u boji, princeza je plakala, nečujno, gotovo u sebi.
Iz zbirke kratkih priča Smorgasbord/Julbord.