Nesumnjivo da nas spaja vrlo brzo sa nekim ako delimo istu ljubav prema nekoj vrsti muzike, filma, knjizevnosti, u novije vreme cak i hrane.
Ipak, postoji nesto drugo sto smo mozda ismevali nekada davno jer je u nekadasnjoj Jugoslaviji bilo cesto medju ljudima koji su dosli u Beograd iz neke daljine. Ono kada dva nepoznata coveka poticu skoro pa iz istog zaseoka i nadju se u gradu na istom poslu.
Danas gledam na to nekako drugacije jer sam uhvatila samu sebe u pronalazenjima bliskosti sa ljudima koji su hodili nekim stazama mog detinjstva.
Jedno je podsecanje sa drugarima iz kraja ko je vozio onaj auto i licio na Dzejms Dina, ko je kome udario shamar, kako se klizalo na ledu na barama, gledali punoglavci, i sa kim je na kraju zavrsila jedna tamo devojka malo slobodnijeg morala.
Drugo je jedno sasvim drugacije podsecanje koje donese slicnu vrstu bliskosti. Neko mesto u kome sam bila nekad davno, vracaju se slike mene sa pet godina, neko lokalno drustvance decice, jednog crvenog camca sa kojim imam slike. Upoznam skoro coveka koji zna to mesto, cak i prolazi tuda cesto. Osetim povezanost, kao da me zna dugo, kao da ga znam dugo.