Priča o Ani srednjeg roda.
Prošlog leta, u zadnjoj avliji mog strica Andre, često sam sretala čoveka sa belim kanistrom. »Božidar Babić, penzionisani učitelj«, rekao mi je pomenuti ljubazno, pružajući mi drugu, slobodnu ruku. Posle razmene samo srdačnih osmeha, jer nikako nisam mogla da se setim tog komšijskog lica, Božidar Babić, penzionisani učitelj je polako odlazio do česme i točio vodu, pažljivo bez prosipanja, u beli kanistar. Moji rođaci, shvativši da ne znam ko je nosilac kanistra, a računajući na moju slabost prema knjigama, rekli su mi da je »taj komšija, Babić« napisao knjigu. Čime se retko koji Badnjevčanin može pohvaliti. Pa još istorijsku. Hronologiju sela, u koje se vratio, posle službovanja, tek sredinom devedesetih. Idući put, Božidar Babić, penzionisani učitelj, u jednoj ruci je nosio kanistar, a u drugoj svoju knjigu. Kanistar je pažljivo spustio na zemlju, knjigu pogladio oslobođenom rukom i kao da se teško od nje odvaja srdačno mi je dao na poklon.
Tako sam dobila badnjevačku hronologiju, u kojoj se Božidar Babić potrudio da pribeleži ne samo istorijat sela, već i porodica, koje u njemu žive. Listajući knjigu, naišla sam na porodicu Bratkovića i rečenicu:«Slobodan je imao Veljka i Anu, udatu u Velike Pčelice.« Da nije bilo tog sela, smešnog imena, ne bih ni primetila Anu. Ne bih se setila Ane, jer nikada nisam ni mislila da se tako zove ili da ima pravo, ozbiljno ime. Ta Ana je uvek bila i ostala – Anče. Poslednja rečenica, vest o Ančetu, meni preneta iz sela je bila: »Udalo se Anče.«
Ta Ana je uvek bila u srednjem rodu. Nikada je niko nije drugačije zvao, niti u drugi rod stavljao. Komšijska mala devojčica, »od Bratkovića«, bila je i ostala »to Anče«. Da li su bili razočarani, da li su čekajući i očekujući sina, tu ćerkicu retkog imena u selu, Ana, prosto zvali »dete« i stavljali je u srednji rod, ne znam. Ali i kada se rodio njen brat Veljko, Anče je ostalo u srednjem rodu. Njena baka je često dolazila do našeg dvorišta pitajući: »'El kuj video ono Anče? Kud' se dede...«
Ispred kuće bake i dede, seoskih učitelja, rasle su tri višnje, stabala okrečenih u belo. Pored njih, uz samu zelenu, drvenu kapiju, stajala je vitka kalemljena kruška, koja je razmaženo rađala samo po pet-šest, prevelikih, medenih plodova. A uz krušku, prstiju upletenih u letvice, obično je stajalo Anče i čekalo da sestra i ja izađemo iz dvorišta.
Anče je, uprkos srednjem rodu, nosilo haljinice. Do zelenih kolena. Sa velikim džepovima, u kojima su bile bar projine mrvice. Anče je imalo zavidnu kolekciju sitnih pegica, zelene oči i samo početkom dana uredno začešljanu, svetlu kosu. Anče je leti bilo boso i između prstiju su mu virile počupane travke. Zimi je Anče bilo zadundano u veliku jaknu, posuvraćenih rukava, sa jednoprstim rukavicama. Velikim, prljavo-belim od nebojene, seljačke vune.
Iza Ančeta je, na tankim, musavim nogama, stajao njen mali brat Veljko. Veljko je bio višak u našem druženju, ali istrajno, svakog raspusta, Veljko je tabao za nama i počesto bivao namerno gubljen usput. Uprkos tome, vraćao se nazad do kapije i bez reči sedeo pod višnjama. Dok je Veljko strpljivo kao Usud čekao da se vratimo, po obližnjim livadama, nizbrdicama i bagrenjarima, Anče je sa nama galopiralo, kotrljalo se i zavlačilo u kupinjake, uprkos upozorenju njene babe da tamo žive »bube-karakače«.
Za Ančetom je uvek trčkala i Bubica. Crno-bela, čupava, mala kuca, komšije Mileta Bosanca. Zidara, doseljenika iz Bosne, koji je preko dana radio po selima, a noću propijao zarađeni novac, u kafani uz crkvu. Za razliku od Bubice, za koju smo svi znali da je Ona, jer je ponekad postajala majka pet-šest belih grudvica, Anče je uvek bilo Anče. To Anče.
Anče nas je vodilo, krišom u ambare. Posle žetve. Tamo smo se zatrpavali u žito, sipali ga jedno drugom za vrat i onda se satima pomamljeno češali od žitne prašine. Anče je predvodilo i pohode u vodenicu njenog dede. Deda Miloje je bio vodeničar poslednje »kamene vodenice«, koja je kloparala, neumorno, uz mostić preko Lepenice. Vodenica stara, prastara, prilegla uz zemlju, radi i danas. Deda Miloja više nema, a tada nas je, beo kao duh, plašio izranjajući iza visokih gomila džakova. Otresajući ruke, deda Miloje je stavljao Anče u krilo i vadio iz džepova komadiće presušene proje. Deda Miloje je bio ćutljiv, kažu da su vodeničari takvi. Umesto njega, iza njegovih leđa, kloparali bučnim razgovorom veliki, kameni točkovi, a iz njihovih šupljih srca padalo je u vreću, pušeći se prašinom, brašno. Ništa slađe od tog brašna nije bilo. Krckalo je pod zubima, punog kukuruznog ukusa. Najfiniji mirisni brašneni prah svetlucao je u sunčanim trakama, koje su kroz uske prozore osvetljavale vazduh u vodenici. Vazduh zaglušen ritmičkim tutnjem kamena i zvukom vode, koja je spolja prštala o drvene lopatice. A Anče je ponosito, u već beloj, sažvakanoj haljinici, stajalo i nudilo nam brašno u činijici napravljenoj od malih, prljavih dlanova.
Anče nas je naučilo kako se »vuče dren« i tako sa njegovog lišća pokupe donje, nevidljive iglice, koje posle svrbe i peku onoga, koga tom rukom dodirneš. Anče je hvatalo žabice i punoglavce u jarcima pored pruge i svice u teglu, da svetle noću. Anče je umelo da od bagremovih listića, jednim potezom napravi »ružu«. Pokazalo nam je kako se zubima vuku kaiševi bagremove kore, sa vitkih, mladih grana. Zubi su trnuli od oporog bagremovog soka, a mi smo od tanke, trakaste kore, pravili pletenice za bičeve. Na proleće smo vadili tučkove iz mirisnih bagremovih grozdova i grickali ih. Anče nam je otkrilo tajnu pravljenja nakita od belih rada, alki od maslačka i korpica od trave.
Ančetu su na seosku slavu, Petrovdan skidali haljinu-keceljicu i oblačili »ga« u belu, štirkanu bluzicu i faltanu roza suknju. Kolena su mu bila čista. Kosa vezana dvema mašnama, u velike, tufnaste leptirove. Anče je nosilo bosiljak, uvezan crveno-belo-plavim poštanskim koncem. Predveče, Anče se vraćalo u svoju keceljicu i donosilo nam džepove pune slavskih, izdrobljenih i smeljanih kolačića.
Anče je raslo od raspusta do raspusta, ali glagoli za njom su ostajali u srednjem rodu: »...tražilo vas...pitalo me...otišlo...Anče«. Valjda zbog toga nikada nisam ni mislila da je u pogrešnom rodu, a ni Anče se nije bunilo.
Poslednji put sam je videla već veliku. Pred kraj škole. Rekla mi baka: »Videlo te Anče da si došla«. Pred kapijom, pored tanke kruške je stajalo Anče. Sa manje pegica. U farmerkama. Devojka. Sa tada modernom frizurom. Ali ipak, u očima je i dalje čučalo staro, dobro Anče.
Posle su baka i deda umrli. Kuću je kupio Mile Bosanac. Bubice odavno nije bilo. A Anče se udalo. U Velike Pčelice. Tako je ostala u priči. Nekako mi se činilo, da niko drugi, nego samo Ana, koja je uvek bila Anče, je mogla da se uda u selo takvog imena. I tako zauvek ostane ono što je bila. Jedno i jedino Anče.