Gost autor| Literatura| Moj grad

VLADA SPASA

docsumann RSS / 18.02.2017. u 08:03

gost autor: drzurin otac

joga.jpg

 

 ...Nađosmo se Joga i ja  i ispod drijenjinovog stabla sa napola zrelim drijenjinama.... Zaljegosmo na dva suhozida uz  zatravljeni dolac.

 Opružen  po vrhu zidića, Joga mi se blago osmjehnu. Zatim se zagleda u mene i ja mu  tada opazih umor na licu;  pređe mu preko njega  sjena od nekakvog  nevidljivog  oblačića.   Bila je to više ko neka izbrazdana tama, ali je Joga začas izronio iz nje. Nije klonuo pod njom kao ni  onda kada  minusmo pored topovskog rova...   Započe  vatreno da mi govori, a ja  shvatih da mu govor  ne  predstavlja nikakvo opterećenje. Naprotiv.  Služio mu je   samo da bi se pomoću njega relaksirao. A govorio je lepršavo, nezaustavljivo!

Posebno mu se bješe svidio  onaj »topić«  u  rovu, kako on reče.

- E, baš je bio lep! Nema šta. Šta ti na to kažeš, a? – upita me.

- Bio je izuzetno lijep! –odgovorih mu.

- Pa idi, bre! ... još onako dugačak i tanušan! A i ono kuče je bilo slatko!

- Slažem se i za kuče. Bilo je nevinašce – odgovorih  ponadavši se  kako ćemo ubrzo završiti sa topovskim rovom. Na trenutak mi se učini da i Joga tako misli, ali se on  ponovo vrati na onu jadnu žutu kučku koju je oficir u maskirnoj uniformi htio da  gađa povelikim bubuljem...?!

   - Ama, nije mi, bre, jasno zbog čega je onaj zevzek onoliko maltretirao to  siroto kučence... Onaj tvoj, kako ono reče da se zvaše? Ona, bre, avetna komunjara? – upita me  tronutim glasom.

Iznova je počeo da se zahuktava.. - Ma, video sam   ja šta on hoće! A videlo se to  i na njemu da je  neka beslovesna komunjara ... A ti, znači,  i dalje misliš da je ono bila kučka a ne kuče?

Mislim da je bila kučka, ali to sad  nema nikakve veze!

 Joga zaćuta. Lice mu se ponovo  nadje u mraku, u onoj prijašnjoj tami, u hladnoći. Bilo je očigledno da ga nešto muči.

Znaš šta? – obrati mi se   spreman da mi se povjeri. –  Trenutno imam neki »poslić« ...onako, moram da ga završim!  U  škripcu sam sa vremenom, mada je skoro gotov. A  i ti bi tu mogao mnogo da mi pomogneš , ako bi pristao...?

 Povjerovah mu da je u »škripcu« pošto  sam  se i sam nalazio u njemu, ali nisam znao o čemu se radi, jer mi se Joga nije  do kraja povjeravao. Ostavljao  me je u neizvjesnosti. Pomislih kako nismo samo nas dvojica u vremenskom cajtnotu već da se i svi ostali oko nas  u sličnoj situaciji. A činilo mi se  i da donekle naslućujem o čemu je riječ. Ipak, sačekah da mi se   povjeri. Da razgrne paučinu ispred  lica, da ukloni  zastor sa nekog  od svojih  prozora...

Mirno sam ležao i ništa ga nisam pitao.

Ležeći,  pogledah i u nebo kroz granje. Bilo je tamnoplavo i  beskrajno visoko. Sve je na njemu bilo bistro i vidljivo. Kroz rijetke  grane bijelog jasena potražih  pogledom i onaj prethodni oblačić čija je sjenka prešla preko Joginog lica. Nije ga više bilo na nebu. Iza nestalog oblačića – dolazeći nekako iskosa i prosipajući se u zlatnim potocima – probijala se crvenkastožuta sunčeva  svjetlost. Jedino nije stizala do Joginog lica. On je i dalje  dahtao pod teretom  tame, i – onako  krupan i  znojav – i dalje bio zaokupljen  svojim cajtnotom.

Čekao sam  da čujem  uzrok  toj stiješnjenosti, ali nisam bio pretjerano radoznao. Ako već mora, i sam će mi  kazati, a ako ne – onda idemo dalje kao  da se ništa nije dogodilo.

Svejedno, međutim, volio  bih  da   čujem  šta ga muči prije nego što  se  zaputimo u potragu za novim gljivama – za ljetnim vrganjima!

No, Joga je oklijevao. Izgledalo mi je kao da se radi  o poprilično velikoj gomili nerješivih stvari koje su ga mučile stojeći mu na putu.  A  moguće je  i da se radilo o nekoj odluci koju je  trebalo  sam da donese  pa  mu je    bio  potreban moj savjet.

Sve je bilo moguće – i sve je bilo otvoreno – kao i uvijek!!!

Veliki Mag Joge je bio na potezu.  On je  uvijek bio na potezu! I to redovito kada bi se zadesio u mojoj blizini. Kao da se lijepio za mene. Sa olakšanjem i radošću sam pristajao da ga slušam i da mu prepuštam svaku   inicijativa koju bi on objeručke prihvatao, a sve to zbog uvjerenja   da će svaku  od njih   pretočiti u direktnu akciju jaču i od zakona!!!

Svaka od  tih njegovih akcija morala je  biti burna i blještava poput vatrometa,  jedinstveno skoncentrisana  ka uspjehu i istovremeno toliko elastična, da je  najvećma  podsjećala  na »marš mira« ili na egzaltiranu upotrebu svega upotrebljivog što je  u sebi sadržavalo i svoju aromu,  i svoj neodoljivi šarm, a nadasve  svoj prefinjeni  okus!?...

Joga je kroz svaku od tih   akcija  briljantno  povlačio nevidljive svilene konce i svjetlosne niti i pri tom  uplitao  nevidljivo sito paukove mreže u kome  je  sve moglo biti zarobljeno.

Bio je opčinjen takvom svojom sposobnošću i mislim da  mu u tom poslu niko nije bio ni do koljena.

S nestrpljenjem sam  čekao  da ga čujem  da mi se povjeri  kakve ga nedaće  muče. Nisam mu, doduše, mnogo vjerovao, ali me je ipak zagolicalo to  nešto  što on nije mogao da riješi?!

Dugo ga poznavajući, prije sam  mislio  da  sa stvarima tjera šegu,  nego što mu je istinski stalo da ih razrješava...  Nije bio od onih koji mnogo mare  za materijalne stvari; duhovnost je  bila njegovo glavno djelatno  područje. I to ne bilo  kakva  duhovnost, već duhovnost koja razara – duhovnost izražena  na superioran način – na njegov način!!!

I upravo mi se to kod njega najviše  dopadalo. Nije volio mlakonje i podvirepove, a još manje tzv. masone, odnosno slobodne zidare, iako je i sam pripadao njima. Štaviše, užasavao se i od jednih i od drugih i pri tom sve  i neprestano oko sebe razgrtao često kod toga plivajući i nasuprot struji. Koliko sam samo puta pomislio šta bi  se sve s njim dogodilo  da je mogao  u potpunosti da se  razmahne? Ooo,  gdje  mu sve  ne bi bio kraj?!

Niko ga doduše u tom poslu nije sprečavao, ali su ga istovremeno svi pomalo kočili; smetali su mu  da na miru povlači  sve one  svilene konce  i bijele i crne niti  u čijoj se pozadini i inače sve odigravalo  kao u nekom kineskom lutkarskom pozorištu za odrasle – i to bez njegovog znanja i dopuštenja!!!

Razmišljajući o  tome, učini mi se  kao da naslućujem  njegove tegobe, ili da mu makar pogađam  misli.

Joga je  zaista  isplitao nevidljivo sito; pletući ga u sjenci sopstvenog lica i  leškareći  na vrhu zidića – presijavao se  negdje iznutra. Zadovoljstvo mu se  vidjelo i u pogledu s kojim je  on nešto aminovao i odobravao, ili samo naprasno presijecao i zaustavljao, jer ne kaže se uzalud da je u pogledu sve sadržano?!

U njegovom  nije  bilo ništa sakriveno.

To što se trenutno nije odlučivao na akciju i »djelanje«, nije bilo ništa novo za njega. Bio je samo ironično odsutan. Njegova prisutnost je bila privremena. Mene je ostavljao po strani i valjalo mi je čekati i nadati se kako će mi se na kraju ipak povjeriti, bez  bilo kakve nagrade!

Sve što sam htio,  bilo je da se najzad izvučemo iz te šumice i da obiđemo još par lokacija sa gljivama, te da se jednom i zauvijek što više udaljimo od onih topovskih »gnijezda«...

Htio sam dok je još dan  da pronađemo makar i samo pokoji ljetnji vrganj,  pa da se onda vratimo onamo kuda se i svi ostali vraćaju:  u svoj svakidašnji nespokoj, ili u  nečemu  što je veoma mnogo nalikovalo tom istom nespokoju!...

Za razliku od Joge, moj  optimizam  baš i nije bio  na nekoj zavidnijoj visini; bio je toliki koliko  da  me održava u  životu;  ponekad  nešto veći  ili nešto manji, što  je opet sve zavisilo od toga kako sam se u tom trenutku osjećao, ali – sasvim sigurno -  nikada pretjerano veliki i ni blizu kao kod Velikog Maga Joge. U tome mu  nisam  bio ni do malog prsta!

Jedina stvar koja me je trenutno  mučila, bila je radoznalost da saznam na osnovu čega je on gradio taj svoj nevjerovatno veliki optimizam?...  Ali, ako nisam znao na osnovu čega ga on gradi, nepogriješivo sam  osjećao  u čemu ga ja ne gradim!  U razgrađivanju sam bio pravi majstor, i to onaj od zanata!

U građenju, pak,  pravi amater – gori i od  najlošijeg diletanta i priučenjaka, a sve to još i uz nemogućnost da od bilo koga naučim  bilo šta korisno na tom planu.

Joga je jednostavno za to  imao talenta. Nešto što se samo  s  rođenjem stiče a na šta je on s vremenom  prinadodao onaj tako potrebni fluid, onaj svjetlucavi prah sa pozlatom...

Naravno da mu zbog toga nisam zavidio, a i  šta bi mi to vrijedilo?...

Čekao sam, dakle, da ga  prođe ono ironično ćutanje – ono flertovanje sa sopstvenim i mojim strpljenjem, jer sam mislio da me testira  i da me ostavlja  da se krčkam  u vlastitom sosu – ali nije to radio   iz zluradosti. Uostalom, znao sam ja  i mnogo duže da čekam; bio sam takoreći sviknut na čekanje – toliko,  da sam ponekad danima i mjesecima mogao da treptim i treperim baš kao jedna od  šumskih jasika  koju  sam video prilikom jednog od ranijih gljivarenja...

Zbog toga sam i  zavolio  šumu, a i Jogu ako ćemo pošteno govoriti, te i još zbog  ponečeg što je već  spadalo  u  sferi  nedokučivog...

Ne ulazeći u pojedinosti tog nedokučivog,  i ne obazirući se na tamu  što iz te nedokučivosti izbija   kao tama u ušicama igle, pomislih kako Joga na svijet oko sebe gleda  upravo kroz  takvu prazninu i istu takvu sićušnu tamu  -  svijet, kojega on  ponekad  na sva usta grdi, a ponekad mu se umilno ulaguje slaveći ga do apoteoze!

Kod Joge jednostavno nije bilo praznog hoda;  nije postojalo mrtvo vrijeme niti je pak  u njegovoj neposrednoj blizini  stanovala učmalost. Sve drugo možda da, ali to ne!

Nikakva ustajalost, bajatost, a još manje  neodlučnost u rastjerivanju magluštine  nećkavosti! Kao da je u rukama imao neku veliku mačetu ličeći pri tom  pomalo i na stoglavo čudovište, i na  snježnog Jetija ili, pak,  na aždahu, uvijek  ispunjen odlučnošću koja se graničila sa gnjevom...!

I dok s nemalom zebnjom iščekujem da mi se povjeri,  kao da i sam polako  zapadam  u san...

...............................................................................................................................................

 

 

I u snu mi se, međutim,  ukazuje jdna  predivna šuma sa gljivama, ali  u njoj ima i mnogo smeća;  od  njegovog obilja nisu pošteđeni čak  ni pojedini  visoki planinski prevoji. Gledam u njega i primjećujem  da je raritetnije prirode od onog u podnožju planine.  Odbačena stolica od kuvanog bukovog drveta – ispucalog od kiša i snjegova -  podsjeća na antikvitet iz doba Marije Terezije ili iz doba nekog od Lujeva...

Vidim u snu i odbačene crne patike- »najke« na čijim još uvijek dobro očuvanim ulošcima leže crni škorpioni, tzv. balkanski štipavci,  a tu su i stare šerpe  i emajlirani lonci plave boje sa crvenim tufnama!

   Sve to vidim u snu, a onda me odjednom sačekuje  razbokorjeli grm  lasinja modrog –        najdivnijeg planinskog cvijeća kojega sam  ikad vidio i koje mi  svojom plavom bojom naprosto  pali vid...?!

  Gledajući ga, i u snu pomišljam kako je ljepota – iako usrijed smeća – ipak nepobjediva?!

Uljuljkujem se tom mišlju, ali  mi se  i dok sanjam  javlja pomisao da je sve to što vidim oko sebe  samo sjaj i bijeda. (Sjaj sjajnima, a bijeda bijednima!)

Tako je valjda sve  udešeno da   biva  oko nas, jer – na kraju krajeva – kad se sve sabere i oduzme, opet  ispada da ostaje samo  onaj  zakamuflirani i sablažnjivi sjaj sa otužnim  prisustvom bijede – bijede, kakva nije postojala ni u Kučuk-Alijino doba...?

Ne odbacujući ni u snu  sjaj u mislima i istovremeno glavom bez obzira bježeći od bijede, iznenada  se trgoh probuđen grlenim  glasom Joge.

 

Je li, bre, gde se ti nalaziš? – upita me.

Tu sam! Trenutno se bavim  komunalnom djelatnošću ....

Ma, daj! Ostavi se toga! Sitno je, bre,  to za nas. Uostalom, nismo na put nadjeni da bi se tek tako  neko poigravao s nama!?

Bilo bi nam bolje da jesmo!  Makar bismo znali na koga da se ljutimo!

Što pa da se ljutimo? More, da znaš kako bih ja voleo da me je pronašao neko ko ima puno para ... dozvoljavao bih mu da me svaki dan bije po ušima samo da vadi iz one svoje gomile a da ja slažem na svoju – da je gledam kako  narasta! A posle – kada bih se osigurao s parama – posle bih mu sve te ćuške  vratio sa kamatom!

Joj!,  što bi ti bio nezahvalan sin! On ti daje pare a ti bi još i da ga biješ?!

A pa što i da ga ne bijem, pa sve da mi je i rodjeni otac? Znači, on mene može da bije a ja njega ne smem samo zato što nemam para! Jesi li to hteo da mi kažeš?

Ne! Samo mislim da postoji i bolji način. Da se, recimo, nekud izgubiš s parama, kada si ih već dobio!

Ooo, pa sklonio bih se ja od njega, ali pre toga bih ga dobro izudarao koliko da mu dam do znanja da nije sve u parama! Pišam se ja na njegove pare ako zbog njih moram da trpim batine!

A šta da te je pronašao neki siromašak?

E, veruj mi, njega bih voleo više nego da mi je rodjeni otac.

Možda bi te i on šamarao, i to onako besplatno!??

Ama, njemu bih i to dozvoljavao. Neka me, bre, slobodno bije! Možda bi me tim batinama prizvao pameti kako da i sam lakše dodjem do novca, a posle bih ga smestio u neki starački dom ... nego, ovde kod nas nema ni  tih valjanih domova! Moralo bi da bude  ono »malo povuci – malo potegni«, ali snašao bih se već nekako  s tolikim parama!!!

E pa, Joga, ko o čemu, ti, dakle,  uvijek o parama?!

A šta ćeš? Tako valjda mora da bude. Nego, daj se i ti malo trgni iz te tvoje  učmalosti. Ništa ne pišeš, dinara nemaš u džepu kao ni ja, i samo letargišeš...! Trgni se, bre, čoveče, pošto ja  s tobom nameravam da udjem u jedan ozbiljan posao: Hoću da formiramo  - VLADU  SPASA ...!!!

 

   Kda mi to reče,  umalo što se ne sruših sa zidića. U potpunosti me bješe razoružao, ostavljajući me takoreći bez daha........

Odmah i bez razmišljanja mi je ponudio ministarstvo kulture, a mogao sam da biram i ministarstvo za vjeru ili  vojno ministarstvo. Joga je bio krajnje velikodušan!!! Htio je da me na brzinu upakuje u »vladu« i u  sve poslove koji stoje pred njom, te mi na kraju još i  reče: - Ništa, bre, nemoj da se brineš! Imam ja sjajan tim, a ti bi mogao da uskočiš  onako, samo da pomogneš!

I ,daj, majku mu, da se  već jedared krene u taj posao. Da ne gledamo kako nam zemlja propada  sa ovim »komunjarama«...

Ništa mu ne odgovorih. Još sam bio sanjiv.

 

Tagovi



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

docsumann docsumann 08:07 18.02.2017

life for the rich

and LOVE for the poor

nask nask 13:24 18.02.2017

Evolucija

Ovo kao bloški prelazni oblik. Između nebeskog i glasačkog bloga.

I ,daj, majku mu, da se već jedared krene u taj posao. Da ne gledamo kako nam zemlja propada sa ovim »komunjarama«...


One stare bile bolje
vera.nolan2 vera.nolan2 09:38 19.02.2017

Aura od 14 Hz

Kakav dosluh nižih i viših "vibracionih nivoa" !



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana