svi su protiv vucica. bas svi, osim onih koji su uz njega.
ne razumem zasto bi to toliko cudno bilo ali vucicu se srce slama sto nema apsolutnu ljubav apsolutno svih, kada je vec toliko blizu apsolutne vlasti. ne znam za ostale zasto su za ili protiv vucica, ne znam ni razloge onih kojima je vucic potpuno nebitan, a ima ih. ja mogu govoriti samo o svojim razlozima zasto sam protiv. jer protiv sam, nije mi mogucno biti za takvog apsolutistu pa i da mozga i srca ima, a nema. ali i to da li ima i nema, mozga, srca, muda, kicme, obraza... potpuno je nebitno pa se ne bih time ni bavio. ono sto vucic nema a sto me svojim nedostatkom odbija od njega je elementarna pristojnost koja stalno podseca da na ovom svetu, u ovom trenu jednostavno nisi sam. to ne podrazumeva sabornost, ni oko stranke ni oko nacije ni oko fudbalskog kluba, vec najprostiju svest da i oko tebe postoje jos neki ljudi sa svojim zeljama, nadama, potrebama, putevima, ciljevima, stavovima, mislima... ucicu to slabo ide. tudje postojanje ga ljuti, narocito tudji stavovi razliciti od njegovih. na tu razlicitost burno reaguje, nasilno cesto i to posebno ako mu se neko, koga ne percepira kao jakog, suprostavi. pojednostavljeno - u vucicevom svetu nije dopusteno biti suprostavljen i to je meno potpuno dovoljan razlog da mi on licno bude neprihvatljiv.
dopuna:
ovo naravno ne predstavlja podrsku bilo kom protivkandidatu, samo to da je taj jedan kandidat potpuni promasaj.
dopuna dopune:
ono što je lepo rečeno je: „bio sam državni službenik ali nikada nisam pomislio da sam država". da li je iskreno rečeno ili ne svako nek sudi sam ali je svakako lepo. u vučićevom spotu je rečeno - ako predsednik i premijer ne misle isto sve će propasti, avion će pasti. zahteva se uniformnost u mišljenju i svakako to mišljenje se zna čije je.
ali čak i da imam ikakvog poverenja u verovatnoću da zdravi razum tamo živi, a nemam, neverovatno je veliki problem kada se kao najveća opasnost definiše različito mišljenje.