Integralna verzija intervjua objavljenog u poslednjem broju Nedeljnika / dodatak: Nedeljnik Original
Razgovarala: Zorica Marković
Fotografije: Nebojša Babić
Popuštanje pametnijih prvi je preduslov da budale potpuno zavladaju svetom. I plašim se da u takvom svetu upravo živimo. Zato pametniji moraju da progovore te vlastitim primerom na to ohrabre i druge. Poznato je da se strah, baš kao i hrabrost, šire poput virusa. Zato i svi koji danas ćute i “gledaju svoja posla” nisu ništa drugo do licemerni saučesnici u ubistvu vlastitog društva.
Istoričar umetnosti Nebojša Milenković, viši kustos Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, iza sebe ima veliki broj realizovanih autorskih izložbi, objavljenih monografija, stručnih predavanja, kao i nagrada za svoj profesionalni rad, a najširem delu novosadske I srpske javnosti poznat je kao oštar kritičar svakovrsnih anomalija i izvitoperenosti, kako na društvenim mrežama i blogovima, tako i u povremenim nastupima po medijima koji su radi da ga ugoste.
Objavio je umetničke monografije: Ich bin Künstler Slavko Matković (2005), Vladimir Kopicl. Ništa još nije ovde ali neki oblik već može da mu odgovara... (2007), Natrag: Božidar Mandić i Porodica bistrih potoka (2015), …, nekoliko zbirki pesama, a pojavila se I njegova zbirka priča O Harmsu i drugim demonima. Milenković je za Original govorio o novoj spomeničkoj skulpturi u Srbiji, o televiziji i rijalitijima, o Narodnom muzeju…
Deluje kako je danas najveći problem to što Srbija ima rijalitije, da smo postali rijaliti. I čitava hajka svodi se na tvrdnju da oni zaglupljuju društvo i zahteve da imamo alternativne programe. Da li mislite da mi zaista imamo alternativu?
Alternativa uvek mora da postoji s tim da se ona kod nas, nažalost, sve više svodi na Fejsbuk aktivizam ili unutrašnje egzile. Nepostojanje alternativa nešto je najgore što može da zadesi svako društvo. Čak i mnogo stabilnija od našeg. Kada ostane bez alternative – društvo, istovremeno, ostaje bez perspektive. Zato oko nas danas ima toliko frustriranih, razočaranih, bezvoljnih, mrzovoljnih, obeznađenih ljudi koji – u nesposobnosti da se bave vlastitim životima – radije gledaju rijaliti programe. I njih, očigledno, nije malo. Sa druge strane, mi svakako živimo u rijaliti svetu. Ipak, brutalnošću i neukusom ono što se u “tom formatu” emituje na našim nacionalnim frekvencijama zaista je degradirajuće: kako po društvo, one koji to gledaju – jednako i po same učesnike.
Ali da li je to samo izgovor onih koji kritikuju rijalitije, a nastavljaju da ih gledaju, sa ostalim televizijskim sadržajem, dok emiteri profitiraju od skokova piplmetara?
Zgražavanje takozvane građanske elite nad polusvetom koji tamo ordinira takođe je problematično, pošto sadrži element brisanja vlastite odgovornosti. Kukati nad rijalitijima je lako, ali mene zanima šta je sa nama koji bismo trebali da budemo na drugoj strani? Šta se dogodilo sa našim vrednostima? Jesmo li učinili dovoljno da svoje vrednosti afirmišemo i branimo? Naposletku, o kojim je vrednostima uopšte reč? Demokratija kao laž koja nam je bila potrebna očito je izgubila vlastitu suštinu. Sve ono u šta smo verovali survava se u ambis čije se dno ni ne naslućuje, i mislim da zato treba da se vratimo onom najelementarnijem: pokušaju da se od ove razvaline napravi iole pristojnije, normalnije društvo. A društvo, naravno, čine svi njegovi pojedinačni segmenti. Ovde kao da su potpuno iščezle kategorije poput: morala, stida, lične odgovornosti, javnog interesa. Oni koji se bore za opšte dobro uglavnom služe za podsmeh i sprdnju – a patriotama se proglašavaju ordinarne hulje, najrazličitiji ološ i bašibozluk, pa čak i zločinci, bilo ratni ili mirnodopski. Lopovluk i opšti grabež potpuno su legalizovani – tako i za one koji prigrabe nešto što nije njihovo postoji čak i abolirajući izraz “snašli su se”.
Šta vi gledate na televiziji? Čemu ona danas treba da služi?
Trudim se da je što manje gledam. Možda poneki film ili dokumenarne programe kojih, srećom, ima. Mislim da bi uloga medija morala biti afirmisanje kritičkog mišljenja, odnosno podsticanje i razvijanje društvene dinamike. Mi danas živimo u jednom od najstatičnijih ervopskih društava u kojem je sve privremeno, pa tako i vrednosti. Postavljanje neprijatnih pitanja, polemisanje ili dovođenje pod sumnju zvaničnih dogmi ovde i inače nikad nije bilo popularno – međutim, stepen autocenzure danas je toliko veliki da on potpuno parališe društvo. Ljudi su nesigurni, uplašeni, inertni, iscrpljeni ili jednostavno spakovanih kofera vrebaju bilo kakvu priliku da odavde odu. Čak i ljudi naših godina.
Jedan od načina da ne budemo statično društvo jeste i gradnja kulturnih spomenika. Srbija dobija spomenik Vorholu, i ta nova kultura podizanja spomenika je prilično izazvala polemiku. Šta treba da bude standard podizanja jednog spomenika?
Nova spomenička skulptura takođe odražava potpunu vrednosnu konfuziju koju kao društvo, ili nešto što bi trebalo da liči na društvo, danas živimo. Politički uzurpatori – koje ovde pogrešno zovu elitama – tradicionalno iskazuju apsolutnu besvest o tome šta znači javni prostor. Pa se i spomenici postavljaju jednako neodgovorno kao što se, na primer, postavljaju “provereni kadrovi” na čelna mesta po javnim preduzećima. Novi spomenici sporni su po više osnova: umetničkim/estetskim, vrednosnim/ideološkim te proceduralnim.
Postavljanjem spomenika jedno društvo govori i o sebi – svojim ambicijama, identitetima, pa, ako hoćete, i civilizacijskim kriterijumima. Kakvu poruku, na primer, kao društvo šaljemo podizanjem spomenika azerbejdžanskom diktatoru u najlepšem beogradskom parku? Koju to političku vrednost simbolizuje ruski car posađen neposredno uz zgradu predsedništva? Zašto je ispred aerodroma koji nosi njegovo ime Tesla predstavljen kao groteskni patuljak? Čemu služi zgužvani Pupin s iskopanim očima lociran preko puta zgrade pokrajinske Vlade? Ovako možemo nabrajati unedogled… Od raspada Jugoslavije spomenička skulptura u javnom prostoru potpuno je u sivoj zoni. Umesto vrednosnih, spomenici su pretvoreni u politička pitanja – sredstva ispoljavanja socijalne arogancije i bahatog nametanja političke moći. Pri tom, naravno, uz potpuno ignorisanje struke: zaštitara, urbanista, istoričara umetnosti, arhitekata, javnosti…
Mislite li da to može da zbuni nekog od turista, otkud baš tu Vorhol, na primer?
Kada uđu u našu zemlju – bilo da dolaze kolima, avionom ili vozom – onima koji dolaze iz uređenog sveta već posle 15 minuta sve postane jasno. Tako da ne verujem da išta nelogično ovde više može nekoga da zbuni. Ima li se u vidu da je njegova filozofija zasnovana na institucionalizovanju banalnosti, Vorhol možda i nije toliko nelogičan izbor koliko su to, recimo, azerbejdžanski kompozitor Hadžibejli u Novom Sadu ili kazahstanski pesnik Žabajev u Beogradu. Da li iko u ovoj zemlji, računajući one koji su te spomenike otkrivali, uopšte zna ko su bili Hadžibejli i Žabajev? O tome kakve oni veze imaju sa našom zemljom ili kulturom da i ne govorimo. Može li iko da mi objasni zašto su Hadžibejli i Žabajev za srpsku kulturu važniji od, recimo, Isidore Sekulić, Miloša Crnjanskog, Aleksandra Tišme, Branka Miljkovića, Save Šumanovića, Slavka Matkovića ili Živojina Pavlovića…
Ko po vašem mišljenju treba da dobije spomenik u Srbiji?
Pitanje izbora ličnosti kojima se spomenici podižu moralo bi biti proizvod najšireg društvenog konsenzusa. A takvih ličnosti u našoj istoriji, kulturi ili nauci, srećom, ima puno. Nakon što se reši pitanje konsenzusa na red dolazi uspostavljanje kriterijuma a zatim i poštovanje procedura: javni konkursi, stručne, nezavisne komisije u kojima neće sedeti stranački poslušnici već ljudi od ličnog i profesionalnog integriteta. Sve drugo vređa zdrav razum.
Kulturni spomenici važna tačka svake države, koju ne smete zaobići kao turista. Šta vi ne biste propustili u Srbiji kao turista?
Kao turista nastojim da vidim ono čega u mojoj zemlji nema. Tako da zavisi i od toga odakle bih dolazio. Raspitao bih se, svakako, koji su vaši (ovo sad govorim kao turista) najvažniji muzeji – i bio bih zatečen činjenicom da su zatvoreni. Onda bih cunjao po Beogradu, jednako začuđen što je čitav njegov širi centar potpuno zasran psećim izmetom. Ne znam, verovatno bih poželeo da obiđem Đavolju varoš, Studenicu, Lepenski vir, Žiču, možda neku planinu…
Narodni muzej će, obećavaju, biti otvoren za nešto više od godinu dana. Da li je njegova sudbina simbolično sudbina i naše kulture uopšte i našeg nedovršenog društva, večito u izgradnji i nedovršenog?
Ako smo i bili nedovršeno – danas smo potpuno razvaljeno društvo, koje niti zna gde ide niti šta uopšte želi. Narodni muzej, kao i Muzej savremene umetnosti jesu paradigme. A pošto njihove rekonstrukcije traju već više od decenije mislim da smo po tom pitanju sva obećanja odavno potrošili. U zemlji koja se ovako nemarno odnosi prema svoja dva najveća i najznačajnija muzeja sve one bajke o opštem rastu, svekolikom napretku ili novim radnim mestima nisu ništa drugo do kulise.
Jesmo li se ikad u novijoj istoriji dobro odnosili prema sopstvenoj kulturi ili je ona podizana na naporima pojedinaca?
Kako vreme odmiče, uz sve manjkavosti i restriktivnosti njene kulturne politike, jasno je da je Jugoslavija u tom pogledu bila najuređenija zemlja u kojoj je većina nas živela. Ovo ne važi samo za nas, već i za ostale balkanske države ili provizorije istih, nastale njenim raspadom. Pa pogledajte, na primer, kako se ova država odnosi prema srpskoj kulturnoj baštini na Kosovu i Metohiji koje se setimo samo onda kada na red dođe prijem Kosova u UNESCO. Šta smo mi kao država učinili da svoju baštinu zaštitimo i popularišemo? Može li iko da navede velike izložbe koje smo priredili u velikim svetskim metropolama? Koliko je reprezentativnih monografija i naučnih studija o srpskim manastirima prevedeno, i na koje svetske jezike? Koliko je tekstova na temu naše srednjevekovne kulture objavljeno u vodećim svetskim listovima? ... Naravno da ne može zato što se time, prepušteni sebi i vođeni principima ličnog profesionalnog mazohizma, bave naši istaknuti stručnjaci, istoričari umetnosti, istoriografi i vizantolozi – ali ne i ono što se, potpuno neosnovano, samonaziva srpskom državom. A sve navedeno košta neuporedivo manje nego što, na primer, koštaju jedni lokalni izbori. Umesto da svoje pravo na vlastitu kulturnu baštinu dokazujemo jezikom i argumentima struke – mi sve pokušavamo da “kompenzujemo” ispraznom kvazipatriotskom retorikom ili besmislenom kičerajskim monodramama, kakva je, na primer, bila ona s ofarbanim vozom.
Često se čuje kako je nešto kontroverzno u kulturi. Izložba, performans, predstava... Treba li kultura da bude mejnstrim ili avangarda?
Kultura ništa ne “treba”, niti “mora”, ali ona svakako može da bude korektiv društva. Recimo, da podstiče dijalog na teme o kojima se iz različitih razloga (kompromiserstva, sluganstva ili straha, svejedno) uglavnom ćuti, da postavlja neprijatna pitanja, demaskira tabue… Ona treba da hrabri posrnulo društvo, artikuliše njegove vrednosti – e, sad zašto se to ne događa, već je druga tema.
A treba li da bude politički nekorektna?
Politička korektnost je precenjena, a čak je i dosadna. Ona svakako ne bi smela biti diskriminatorska, ali uz poštovanje osnovnih etičkih principa – u kulturi je apsolutno sve dozvoljeno. Čak mislim da su povremena iskliznuća, polemike, diskusije pa i incidenti veoma korisni, zato što održavaju budnost.
Priredili ste na desetine izložbi, napisao mnoge monografije – vredne, zapažene, drugačije. Kada gledate kolege, šta mislite da je njihov najveći problem? Imaju li oni prostora da se iskažu?
Za mene je ključno pitanje motivacije: zašto neko nešto radi – odnosno zašto ne radi. I u kulturi, iako najčešće nisu javno vidljivi, ima sjajnih stručnjaka ali, isto tako, i onih koji poslu pristupaju iz čisto lukrativnih pobuda. Lično, gledam da se o radu kolega čiji je rad istraživački i pregalački, pa makar se sa njima u svemu i ne slagao, izražavam u superlativima – kao što nastojim da, sasvim otvoreno, demaskiram i osuđujem svaku zloupotrebu, nepotizam, klijentelizam ili neprincipijelnost. A prostor za iskazivanje nikad nije a priori dat – on se stvara ali ga je, svakako, mnogo teže pronaći u društvu bez principa i bez kriterijuma, u kojem je sve privatno – pa čak i javne institucije.
Da li je sve baš toliko crno?
Nije baš crno – ali sivo svakako jeste! Baš kao i sve druge oblasti, i kulturu su zaposeli i prisvojili tajni i javni centri moći, interesne grupice, sektice i klanovi. Bilo da je reč o pozorištu, filmu, vizuelnim umetnostima ili književnosti, bez mnogo napora lako ćete identifikovati grupe ili grupice interesno povezanih lica koja se vuku ili guraju iz filma u film, iz predstave u predstavu, sa izložbe na izložbu, sa festivala na festival, iz žirija u žiri, iz komisije u komisiju, iz projekta u projekat... Baš kao u vremenu komunizma, i danas jednako postoje crne liste. Ako želite da budete principijelni, nezavisni i svoji put koji treba da pređete svakako je mnogo duži i teži. Kada je reč o mladim, talentovanim i kreativnim ljudima, kojih ima jako puno, situacija se dodatno usložava, otuda oni svoj prostor za delovanje danas pronalaze uglavnom na internetu. Naravno, mislim na one koji su uopšte ostali ovde.
Čini li vam se da se vrlo često govori samo na kritički način, evo i mi sad na taj način govorimo o društvu. A s druge strane, pozorišna, književna pa i likovna kritika je vrlo slaba kod nas... Kako mi kao društvo podnosimo kritiku?
Reč kritičar ovde je oduvek dobijala pežorativna značenja. I u tome je osnovna razlika između statičnih i dinamičnih društava. U dinamičnim društvima oni koji uočavaju manjkavosti, pri tom još i ukazuju na njih, ne samo da nisu nepoželjni već im se ukazuju društvene počasti. Što se novinske kritike tiče, a mislim da na nju mislite, iz većine dnevne štampe ona je proterana kako bi se napravilo više mesta za još poneku fotografiju izazovne stražnjice aktuelne starlete, ili vest više na temu toga da li je neka pevaljka povećala usne ili grudi. Čak i u ozbiljnim medijima kritika i analiza postoje samo na nivou incidenta.
Kad neko sa strane pogleda, kako bi ocenio našu kulturu? Treba li da budemo oštri prema sebi?
Mislim da prema sebi uvek treba biti samokritičan. Kada gledate sa strane, uglavnom ste fokusirani na dobre stvari ― pa je, po meni, važnije kako sami sebe vidimo i doživljavamo. Ukoliko smo zadovoljni onim što vidimo, što kaže ona špica Peščanika: Onda ništa! A ako već želelimo da pravimo neka poređenja ― možda je najbolje da, čisto statistički, uporedimo procente koji se u državama sa kojima bismo da se poredimo izdvajaju za kulturu, kakve su im i kolike poreske olakšice, u kakvom su stanju njihovi muzeji, kako im izgledaju biblioteke. I tako redom… Ja često citiram izjavu Dragana Velikića o tome da se stanje u jednom društvu najbolje može sagledati po tome kakva mu je železnica. Plašim se da je i stanje u našoj kulturi baš takvo kakva nam je i železnica.
Kada ste upisivali fakultet i odlučivali šta će ti biti vaš poziv, da li ste razmišljali kao mnogi mladi "šta ću ja sa istorijom umetnosti" i s ovim ne mogu da napustim zemlju?, vozom te železnice? Ili je to zaista bilo neko sasvim drugo vreme?
Iskreno, kada sam upisivao istoriju umetnosti kanda uopšte nisam ni razmišljao. (smeh) Ja zbilja nisam unapred planirao da se bavim ovim poslom. Svojom osnovnom vokacijom, u to vreme, smatrao sam književnost ― istoriju umetnosti video sam, prevashodno, kao mesto za sticanje nekih drugih znanja koja bih onda upotrebio u književnosti. Da mogu da biram ponovo, danas bih sebe verovatno video u advokaturi ili nečem sličnom…
Da li se taj benefit od istorije umetnosti dogodio? Da li je knjiga “O Harmsu i drugim demonima” koju ste nedavno objavili možda na tom tragu?
Samo delimično. Knjiga O Harmsu i drugim demonima rezultat je moje gotovo dvoipodecenijske opsednutosti likom i delom ovog čudaka i ekscentrika, kojem u poznatoj književnosti gotovo da nema pandana ― i kome je stvarnost koju živimo, naposletku, dala za pravo. Sve ono što se u Harmsovo vreme smatralo prozom apsurda, iščašenim i ekscentričnim, postalo je naša realnost. Sve je tu: i strah, i autocenzura, i apsurdi koji postaju realnost… Mi živimo u svetu koji izgleda kao da ga je Harms napisao. Ili režirao, kakogod. Benefit o kom pitate biće mnogo vidljiviji u mom prvom, zasad još neobjavljenom, romanu Nešto što strašno podseća na život ― posvećenom najznačajnijem inovatoru u jugoslovenskoj i srpskoj umetnosti XX veka, Slavku Matkoviću.
Rekao ste jednom da volite da posmatrate ljude, i da na njihovim licima sve piše. Šta piše na licima mladih ljudi koji ostaju i pored svega u zemlji?
Da, volim da posmatram lica prolaznika. Stvarnost ― psihološka, emotivna, ekonomska, koja god ― društava u kojima žive najbolje se može pročitati na ljudskim licima. Pokušajte i sami, recimo, dok šetate Knez Mihajlovom ― Zmaj Jovinom u Novom Sadu ili ulicom Milana Obrenovića u Nišu ― da izbrojite koliko ste videli vedrih i nasmejanih ljudi (a da nisu stranci), i sve će vam se, što kaže čika Jova Zmaj, kasti samo. Svi su nečim zabrinuti, sluđeni, dezorijentisani, uplašeni… Na licima mladih vidim zabrinutost izazvanu ljubavlju koju osećaju prema ovoj zemlji ― ali i svest da će, baš kao i njihovi roditelji, ukoliko ostanu ovde proživeti neke promašene živote.
Zašto mislite da je tako?
Zato što smo dopustili da se umesto stručnosti ustoliči poslušnost. Umesto kompetencija podaništvo. Umesto ličnosti i kreativaca profitiraju poltroni i poluinteligenti. Ovde su političke stranke ubile demokratiju a zatim su eliminisale i samo društvo. Stvorena je neka vrsta gadljivosti na politiku, usled čega je i sama politika prepuštena ordinarnim gadovima. Uostalom, kažite mi kada ste poslednji put čuli za nekoga ko se zaposlio preko biroa rada. Umesto biroa rada kod nas se zapošljavanjem bave stranke ― a politiku, umesto stranaka, vode tabloidi. Sve je okrenuto naglavačke.
Verujete li da su onolike gužve na sajmovima knjiga odraz naše ljubavi prema knjizi ili ljubavi prema popustima i sajmovima? Sad ozbiljno, zašto je sramota otići u biblioteku, ali ne i na Sajam knjiga?
Verovatno i jedno i drugo. No, s obzirom na to s kakvim naporima uopšte opstaje domaće izdavaštvo ne bih rekao da se ovde čita manje nego u zemljama regiona. E sad, druga je tema šta se čita ― i koje se vrednosti promovišu. Sudeći po ne malom broju ovdašnjih medija, kao i onome što se kupuje na trafici ali nisu novine, zvezda prošlogodišnjeg Sajma bio je Vojvoda od zarđale kašike. Iako su na istom tom Sajmu bili prisutni i Velikić, i Jergović, i Basara, i Lengold, i Tišma…Što se biblioteka tiče, mlade ljude vršnjaci svakako ne smatraju cool likovima ako se previše vrzmaju po bibliotekama ― ali ima ih i tamo. Ja bar dva puta nedeljno odlazim u biblioteku, i drago mi je da i moja ćerka ima tu naviku. Sve, naposletku, dolazi iz porodice.
Da li delite uverenje da je intelektualna elita u Srbiji podbacila ili je zaista moralo da bude da "pametniji popusti"?
Znate šta, možda se i od intelektualne elite očekivalo previše. Ja ne mislim da u savremenim društvima glas naučnika, umetnika ili pisca vrede više od, recimo, glasa radnika, poljoprivrednika, ekonomiste, policajca ili medicinske sestre. Ovi prvi možda samo imaju veće mogućnosti da se artikulišu, ali su zato i kvarljiviji. U tom kontekstu podbacili smo svi: i kao pojedinci i kao društvo. Dopustili smo da nam se potpuno uruše institucije. Postali smo neempatični, umorni, dezorijentisani, cinični ― prepušteni na nemilost kompletnim idiotima, neprosvećenim balkanskim despotima i odrođenoj političkoj kasti koja se, čak ni personalno, ne menja već decenijama. Od ubistva Đinđića ovde jednostavno nema ličnosti koja je sposobna da društvo mobiliše za neku pozitivnu akciju. U savremenim društvima ništa nije unapred dato, pa tako ni građanske ili političke slobode. Uostalom, pogledajte lekciju demokratije koju svojim političarima, identičnim ovim “našim”, ali i čitavom svetu, ovih nedelja drže hrabre građanke i građani Rumunije.
Treba li pametniji da popusti?
Popuštanje pametnijih prvi je preduslov da budale potpuno zavladaju svetom. I plašim se da u takvom svetu upravo živimo. Zato pametniji moraju da progovore te vlastitim primerom na to ohrabre i druge. Poznato je da se strah, baš kao i hrabrost, šire poput virusa. Zato i svi koji danas ćute i “gledaju svoja posla” nisu ništa drugo do licemerni saučesnici u ubistvu vlastitog društva.