Jutro.
Nebo bez oblaka.
Okačena na svetloplavo platno, zvezda snažno blješti.
Jutro, najmagičniji deo dana, zar ne?
Otvaram prozor, ne odričem se dugogodišnjeg rituala.
Otvaram prozor – ali, ne dopada mi se vazduh. Osećam presiju nad plućima. Odjednom, shvatam da je razlog tome gusti oblak dima, neke nedefinisane boje, koji se pojavljuje nad mojim gradom, nad mojom kućom.
Rizikujem da se otrujem.
Zatvaram prozor.
Uključujem TV.
Neki smešni čovek, krajnje čudnog i nesvakidašnjeg izgleda, kršan, visok, ako to nije obmana, sa grimasom nevinosti, grimasom koju ni u jednom trenutku ne skida sa lica, priča neke gluposti i poziva da se glas(?!) da pravom čoveku (njemu) i da je bilo dosta vođenja države u lošem pravcu etc.
Menjam kanal.
Međutim, neki drugi čovek, takođe smešnog izgleda, govori isto.
Sledeći kanal. Isto.
Sledeći kanal. Isto.
Rizikujem da poludim.
Rizikujem da ostanem bez vida.
Zaslepljujući sadržaj.
Gledam kroz prozor. Onaj otrovni oblak je nestao.
Izlazim iz kuće i evo me na šalteru.
Žena, namrštenog lica, fino odevena, kao hostesa, za mene nedefinisanog bračnog statusa, pa tako neću reći ni gospođa ni gospođica, dolazi do zaključka da mi fali jedan dokument (odmah zaključujem da je to FT1P sindrom).
Besan sam.
Ne mogu da ti pomognem, kaže, treba ti taj dokument.
Besan sam, iako je napolju sunčano.
Mrštim se na sunce.
Prilazi mi stariji čovek i pita me za cigaru.
Ne sad, mislim se, ne sad...
Ne pušim, kažem, zapravo pušim kada pijem, ali nemam cigaru.
Dobro, kaže čovek, pametno. Još ako si pametan pa da glasaš za pravog čoveka... Za koga ćeš, sine, glasati?
Razmišljam ovako: aaaa, to je ono na šta su me pozivali oni tipovi na televiziji, to je to glasanje...
Odjednom shvatam tu čitavu euforiju.
Bira se predsednik ove naše države (?!).
Teško ću se izvući iz ovoga.
Teško ću se iščupati iz ove letalne mašineu koju se sve oko mene pretvorilo, i koja preti da me smoždi.
Okrećem se oko sebe i na svakom koraku vidim plakate na kojima su tipovi sa televizije, nasmejani kao da nam, takoreći, cvetaju ruže.
Razmisliću još, kažem tom čoveku, a on viče, dok me gleda u leđa, glasaj za – pa izgovara ime jednog od tipova sa televizije.
Hoću, hoću... i mislim se, kako da ne!
Odlazim kući.
Zaključavam se.
Tonem u san.
Budim se za deset godina.
'ajde da vidim kako je vreme, 'ajde da vidim ima šta zanimljivo na TV-u. Diše mi se kvalitetan vazduh, gleda mi se ona dobra stara emisija o književnicima, gleda mi se onaj dobar dokumentarac o piramidama.
Teško.
Sava Šotić