Neposredno posle Margaretinog prvog rođendana, krajem marta 1999, pozovu Meri u Američku ambasadu. Otišla je vidno zabrinuta jer je svakim danom bivalo sve izvesnije da će nas bombardovati. Kad se vratila kao da joj je laknulo.
Evo šta mi je ispričala. Rekli su joj: “Sutra polazi konvoj sa američkim građanima i službenicima ambasade za Budimpeštu. Vaš ostanak u Srbiji nije bezbedan. Mi smo obavezni da zaštitimo sve naše građane, i zato Vi, vaš sin Zekeri i vaša ćerka Margareta, budite sutra ujutru ovde.Idete sa nama u Mađarsku“.
Meri je rekla:“ Ne.Moj muž ostaje ovde i ja ostajem ovde, a vi bombardujte“.
Došao je i taj dan.Te večeri ja sam se spremao za posao, Meri je na sred sobe raširila trpezarijski sto. Ispod stola stavila je ćebad i jastuke i tu legla zajedno sa Margaretom. Još mi je rekla da su je to učili u vatroganoj brigadi. Najsigurnije mesto u slučaju vremenskih i ostalih nepogoda je ispod stola. Poljubio sam ih obe i pošao na posao. Zekeri je imao petnaest godina i otišao sa društvom u grad, njega to bombardovanje uopšte nije zanimalo.
Kad sam stigao u Televiziju zujalo je kao u košnici. Košuljica dnevnika bila je spremna, čekala se samo udarna vest. I došla je. Bio sam u međunarodnoj razmeni , kad se na jednom monitoru pojavila slika iz Italijanske baze Avijano. Avioni NATO-a krenuli su na Srbiju.Telefonom sam se javio kući i rekao: “Meri počelo je“.
Te večeri bilo je previše posla, vesti su stizale jedna za drugom, a ja sam radio kao montažer na vestima i nisam imao vremena da dignem dupe od montaže.
Kući sam došao pred jutro, Meri je bila budna. Ispričala mi je šta se njoj događalo te noći.Zvala je mama iz Amerike i rekla da je dala naš broj telefona nekim ljudima iz CNN-a, i da će je oni zvati. Negde oko dva posle ponoći zvonio je telefon. Pitali su je kakva je situacija u Beogradu? Meri im je odgovarala, naravno na naj bojem engleskom, ali meni je to prepričala ovako: “Faking Zek, pjuberti, otišla u grad. Kosta radi na posao, a ja i Megi ležimo ispod sto i čekamo gde će da padne bomb“.
Na drugo pitanje kako Srbi gledaju na to, Meri im je odgovorila: “To je kao kad Meksikani koji žive u Teksas hoće svoj država Teksas i kažu fak Amerika, mi hoćemo indipendent. Da li bi Amerika to da dozvoli“?
Na treće pitanje-šta narod misli o Miloševiću, Meri im je rekla: “Milošević je naš problem, vi ne bombard Milošević,vi bombard Srbija“. Razgovor se tu završio, a kako nam je posle rekla Merina mama, CNN je to pustio samo jednom.
Margareta ima 18 godina i bombardovanja se ne seća.
Zekeri se vratio u Srbiju,oženio se devojkom iz Bavaništa.Imaju sina Damjana.Žive u Beogradu.