Reagujući na moj ovde objavljen prikaz knjige Krste Popovskog „Ina", i delom ga osporavajući, pisac Vladimir Kecmanović oglasio se u Politici u utorak 21. marta tekstom Kritika srpskih kritičara. Zahvaljujući ljubaznosti Politikinih urednika dobio sam i Kecmanovićev tekst ali i priliku da na njega na istom mestu odgovorim 23. marta, i to prilogom Kritika srpskih književnika. Oba teksta prenosim na ovom mestu.
Vladimir Kecmanović: KRITIKA SRPSKIH KRITIČARA
Nemoguće je da postoji čovek upućen u književnost generalno, i, konkretno, u stvaralaštvo Krste Popovskog, kom nije jasno da je reč o jednom od najpotentnijih savremenih srpskih pisaca.
Činjenica da, uprkos tome, u tekstovima koji promišljaju srpsku prozu, ime Krste Popovskog gotovo da ne postoji, govori o nečuvenoj nekompetenciji privremene srpske književne kritike.
Da li srpski kritičari za Popovskog nisu čuli? Ili su čuli, ali nisu imali volje da se pozabave svojim poslom i njegovo delo pročitaju? Ili su ga pročitali, pa mudro odlučili da pročitano prećute?
Imajući u vidu tužno stanje u kom se nalazi ovdašnja književnokritička misao, verovatno je da su odgovori na prvo i drugo pitanje delimično potvrdni.
Za našu priču je, međutim, najzanimljivijija treća mogućnost.
Zašto su, naime, oni koji su pročitali Popovskog, a znam da takvi postoje, odlučili da ga ignorišu?
U prikazu najnovijeg romana Krste Popovskog „Ina", koji je upravo ugledao svetlo dana u izdanju Lagune, autorov vršnjak, kolega i prijatelj Predrag Brajović na sajtu B92 nudi odgovor na to pitanje. A taj odgovor je poražavajući koliko i pošten.
Brajović ne dovodi u pitanje vrhunske literarne kvalitete Krste Popovskog. Naprotiv, ističe kako se autor „uverljivo igra našim tabuima, stvara fantastične zaplete i rasplete", ističe njegove „vešte, gogoljevske rečenice, koje nas spretno nose, kao na letećem ćilimu, kroz vreme i prostor", kaže i da je priča romana „Ina" briljantno ispričana", ali mu spočitava kako se ne „samozapitkuje".
I pri tom ga, apostrofirajući Ničeov citat koji kazuje da tradicija miriše na trulež, implicitno optužuje za nazadnjaštvo.
U tom grmu, dakle, leži zec.
Popovski se, po Brajoviću, ne preispituje , što, naravno, nije tačno, i što je lako dokazati već analizom njegovog kritičkog osvrta. Kako je, naime, moguće da nema preispitivanja u prozi koja se „uverljivo igra našim tabuima"!?
Tačno je, međutim, da se ne preispituje na „politički korektan" način, po šablonu koji unapred propisuje polazne tačke i zaključak tog preispitivanja - što je siguran recept za ulazak krug miljenika jadne privremene srpske književne „elite".
Kao što pisac koji se „uverljivo igra našim tabuima" ne može biti nesklon „samozapitkivanju", on, izvesno, ne može biti ni rob tradicije, tako da je i druga pomenuta insinuacija, citiraću samog Brajovića - „ćorak".
U čemu je, onda, „problem" sa odnosom prema tradiciji kod Krste Popovskog?
Pa u tome što, za razliku od podobnih pisaca, ne dovodi u pitanje samo tradiciju naroda kom pripada, nego i nekih drugih naroda, koji srpskom, kao i većini naroda sveta, tradicionalno kroje kapu.
Svoju briljantnu „Grobnicu za Borisa Davidoviča" Danilo Kiš je završio poukom da za pisanje nisu dovoljna samo muda, upućenoj jednoj vrsti književnika.
Književnici druge vrste zaboravili su da ono što je nedovoljno nije i suvišno, pa nas decenijama gnjave bezmudim pokušajima podražavanja ovog velikog pisca.
Slično tim Kišovim nedoraslim sledbenicima, oni koji, kao Predrag Brajović, ponavljaju Ničeov i srodne citate, zaboravljaju da trulež postoji i na drugim mestima, a ne samo kod Srba (i ne samo da postoji, nego oni koje citiraju „trulež" srpske tradicije teško da su imali na umu) kao i da je trulež u kojoj se sami mentalno raspadaju takođe deo tradicije, koja im se čini manje buđavom samo zato što nije njihova nego tuđa.
Ne pristajući, dakle, da piše po poželjnom ideološkom šablonu po cenu da sam sebe osudi na orvelovsko prećutkivanje, Krste je spasao svoju umetničku i ne samo umetničku dušu.
Sada su na redu Pantići i Brajovići (Tihomiri, ne Peđe), Krstićeve i Vrbavčeve, Gvozdeni, Bešići i ostali Vlajčići.
Ne bih da budem pesimista, ali, nažalost, poznajem ljude, pa mi se sve čini kako je kapa mrka.
Sreća u nesreći je što srpski čitaoci do mišljenja oficijelnih tumača i procenitelja vrednosti savremene srpske književnosti s pravom sve manje drže.
Ukoliko njegovo delo uspe da probije zid prećutne cenzure, biće to dobra vest za autora, ali još bolja za našu literaturu. Ako ne uspe, to će biti velika šteta za sjajnog pisca Krstu Popovskog, ali mnogo veća za jednu kulturu koja se guši u kukavčluku, mediokritetstvu, klanovskim šemama, blatu, idiotizmu...
Trulež se podrazumeva.
Predrag Brajović: KRITIKA SRPSKIH KNJIŽEVNIKA
Reagujući na moj prikaz knjige pisca Krsta Popovskog Ina, dragi briketirani pisac i Politikin saradnik Vladimir Kecmanović luta po mom tekstu kao Dante po onoj mrčavi, mračnoj šumi, na početku svog speva o paklu. Da bi stvari odmah bile jasnije, red je da napomenem kako je dotični internetski prikaz naslovljen Otadžbina, domovina, materina, što već upućuje na jednu nimalo nežnu ironijsku distancu. Da je autor tog teksta, to jest ja, hteo da bude još otvoreniji, on bi srpskim piscima, pa tako i Kecmanoviću i Popovskom, poručio: Drugari, otadžbina vam je krepala, okupljate se oko crkotine. No, uzalud: mnogo se koji srpski pisac i dalje pjano veseli na sam njen pomen, ne primetivši da je, uistinu i po starinski, više nema. Gone with the wind, kaže jedan američki film.
Utoliko, kako kaže Kecmanović, uslovno je tačno da pisca Popovskog „teretim" za nazadnjaštvo. Prosto, proteklih pola veka sasvim je relativizovalo pojam otadžbine, i o tome treba da misli svako ko se njome danas bavi. Nije to ništa novo: Ubi bene ibi patria, kazivalo se na latinskom, a to da je otadžbina tamo gde ti je dobro potvrđuje mnogobrojna srpska dijaspora, koja se u Srbiju ne vraća. Amnestirati otadžbinu od njenih mana, i stavljati je na nedodirljivi pijedestal bilo gde, pa makar i u romanu, kao što je to učinio Krsta Popovski, ćorsokak je jednog puta kojim srpsko društvo putuje već dve i po decenije. Naša je otadžbina, tako, otišla na tenkovima put Hrvatske, a vratila se na prognaničkim traktorima iz Knina; naša je otadžbina, tako, trijumfalno u zbegovimja poterala albanski narod s Kosova, da bi, potom, kukala o nepravdi kada su joj tamo gorele opustele srpske crkve; naša je otadžbina, tako, skoro svim narodima na Balkanu objašnjavala da im je otac, dok ti narodi bahatog oca nisu isterali iz kuće. Pa zar nije dovoljno?
Popovski je, da ponovim, jedan od najveštijih srpskih pisaca. Ni Kecmanoviću slova ne fali. Ipak, obojica su pripadnici jedne tvrde struje, tzv. nacionalne, i skloni nacionalnoj idolatriji. I utoliko Kecmanović upada u jendek u onoj napred spomenutoj šumi-mrčavi, kojom je krenuo čitajući moj prikaz romana Ina. A iz tog jendeka ne vidi se ono najvažniji što zameram: jednostranost.
U tom svetu, svetu književno-nacionalnom, svetu jednolično obojenom, srpski narod, recimo, ima ekskluzivno pravo na istoričnost. Kada se to i pokaže kao nedovoljno i neubedljivo, sledeći istorijski paragraf na koji se nacionalni pisac poziv jeste onaj žrtveni: Srbi su stradalnici svih ratova i usuda. I onda se, kravlje, prežvakavaju istorijski istrošene ideje već decenijama, od jama do Brisela, od nebeskog Kosova do Bilderberga. Svuda zavere i urote, a nigde naše odgovornosti? Zar nije, možda, tačnije reći da je srpsko društvo zarobljeno u vlastitoj istoriji i ne zna da je se napokon reši? I napokon, zar se srpsko društvo, uz sve svoje slepe mrlje, nije ovih decenija očitalo u kompleksu inferiornosti u odnosu na Zapad, a superiornosti u odnosu na svoje susede i Istok? A pri svemu tome nije ni primetilo da je Crnogorcima i Rumunima, „mlađoj braći" i našim prezrenim „komšijama-nadničarima", počelo tek izdaleka da gleda u leđa i u njihove odmakle evropske zadnjice. Jer mi više, uistinu, i ne umemo da dobro razaznamo ko su ti nama susedni narodi.
Pojedine ljudske konvencije su kao koprena. Jedna od njih je vreme. I Popovskom i Kecmanoviću čini se da srpski narod živi u istoj epohi kao onaj nemački, hrvatski ili norveški. Bože moj, svima im je, u januaru, kao, došla nova 2017. godina? Pa... kako da kažem... drugari, trebalo bi onda se obavestite: mi živimo u različitim epohama. Hrvati su jedno 15-20 godina ispred nas, Nemci i Norvežani barem dvostruko toliko. I dok mi ovde i dalje guslamo o otadžbini, sve na onoj jednoj jedinoj (Matijinoj?) žici od nacionalnih gusala, ovi su narodi iskoračili daleko napred, s poštovanjem ostavivši svoje devetnaestovekovne tambure i muzičke rogove tamo gde im je i mesto - u muzeju. (Dobro, dobro, „braća" Hrvati za mnogo šta i nisu uzorit primer, ali oni su barem počeli da hapse svoje premijere.)
I to je suštinska moja zamerka inače dirljivo privlačnom romanu Krste Popovskog Ina. On tera svoju istinu, „koja nastoji da bude neporeciva: otadžbina se voli sebično, iskonski, dok se brani identitet koji nam daje, jer na njemu počivamo, jednakom snagom kao docnije u grobu. U stvari, Krsta Popovski u ovom romanu" - pisao sam - „odigrao je jedan lagani i starinski vals, ples koji su, pred balkanska klanja, već davno igrali naši roditelji. A ima li lagodnije muzike od one koja nam obećava lake i sigurne odgovore, umesto neprekidne potrage i samozapitkivanja?"
Tako sam, uistinu, razmišljao o Ini, Popovskijevom romanu. Pucao sam na njega, s poštenjem i stavom, baš kao i Kecmanovićev junak u Top je bio vreo završnoj majstoriji. Pa stoga, sada Vladimira treba neko da priupita da li je to njegov junak pucao u Sarajevo, grad koji ga je izdao, kao ja sada u otadžbinu, domovinu, materinu koja je i nas, sve, izdala? I ako je on, onda, bio u pravu, nisam li to - malo-malčice-malecno - možda sada i ja?
Za kraj, nemam šta mnogo da dodam. Ono što sam hteo da kažem rekao sam. Ipak, jedno vredi spomenuti: u toku (neprijatne?) rasprave na Politikinom sajtu o tekstu, poteglo se, zarad diskreditacije mojih stavova, i moje poreklo. Nije neka velika tajna: prezime Brajović ukazuje na Crnu Goru kao jedini mogućni zavičaj. (Kako god, Predrag Brajović, to jest ja, usudom je vojnih pošti i aktivnih JNA oficira, rođen u Sarajevu, dok je u Crnoj Gori živeo, na raspustima i na preskok, tek šest-sedam-osam godina.) Vladimir Kecmanović rođen je i živeo u glavnom gradu Bosne do 1992. Krsta Popovski rođen je u Skopju, Makedonija, i tamo nakratko bauljao kao klinac. A, gle - pomislio sam - sva ova trojica tvrde da su Srbi?! I Srbiju smatraju svojom otadžbinom.
Biće, izgleda, da se mi u otadžbini i ne rađamo? Već da je stičemo.
Pa onda nas je mogla zadesiti i neka druga, zar ne?
Uzgred, rađamo se u majčevini, ali to je veća otadžbina od ove o kojoj sada govorimo, i neka sasvim druga priča.