Ne znam za vas, ali, kad sam bila mala, to mi je, nekako bila najstrašnija reč. Možda zato što su i moji roditelji i bake neretko pričali o gladovanjima tokom I i II svetskog rata?
Onda smo i sami doživeli ratove, doživeli ili čuli priče o gladi.
I onda je, kobajagi, opet došao mir.
I novi sistemi.
I imali smo sve manje, al' opet, nekako, snalazilo se. "Važno je da niko nije gladan!" znale su babe da kažu nad mizernm obrokom.
OK, možda nije najzdravije, možda nije najkvalitetnije, ali, Bože moj, napuni se stomak...
A onda je realnost počela da me sustiže.
Pre par meseci prolazim preko Zelenjaka, priđe mi pristojno obučena ženica, u tridesetim i snebivajući se zapita me da li bi mogla da joj kupim nešto da pojede? Ne prosi, ne traži pare, samo ako bih mogla...
Srećom, imala sam nešto para u novčaniku, pa je povedem u onaj kineski restoran tamo (rekli mi klinci da imaju stvarno velike porcije) i uzmem joj jednu.
Ona sela za sto, ja taman krenula, a ona će: "Hvala vam, gospođo. Danas niste nahranli samo mene nego i moju bebu. U 5. mesecu sam."
Ne pitajte me kako sam izašla i koje sam sve psovke mrmljala ispod glasa narednih 10 minuta!
Pre neki dan, konačno stiglo lepo vreme i ja popravila biciklo - krenem da vozim kroz selo, pijačni dan, pošla da vidim šta ima, kad, vidim red pred bivšom zgradom pošte. (Poštu su, inače, zatvorili kao nerentabilnu, pa nam sad privatnik, sasvim rentabilno, pruža poštanske usluge u privatnoj kući s druge strane ulice).
Dakle, vidim neka gužva, mali red, sve ili klinci ili baš stari ljudi. Kad, eto ga, stiže pikap sa oznakom Crvenog krsta i donosi hranu!
Narodna kuhinja!
U Vojvođanskom selu!
A vidim danas i ovaj članak u VICE-u.
Moj najveći strah iz detinjstva očigledno je svuda oko nas...
A najstrašnije mi je što to, izgleda, postaje normalno.