napisao: ELIN PELIN –Dimitar Ivanov Stojanov
(Prevod s bugarskog: Drzurin otac)
...Sestricama slatkim, Zorani i Nataši!
Doktor Goran, sagnut, gazi rijeku i traži pijavice. Kreće se sporo, pažljivo prevrće svaki kamen i kao zaspao nad mirnom vodom gleda u kadifeni pijesak koji nježno miluje vodica s kraja korita. Kapa mu pala na zatiljak i jedva se pridržava za jedno uho, ali on, predan poslu, ne nalazi ni minutu vremena da je popravi i hoda pognuto sa crvenom šijom, puši lulu držeći je nakrivo u ustima , i - traži!...
Pravo nad njim padaju sunčevi zraci majskog sunca i po oznojenoj košulji na leđima lijepi mu se roj muha sa zacakljenim krilcima – vjesnici suhog ljeta.
Tako je minuo kraj dola koji je provirio ispod vrba i savinutih rakita, i izađe na širinu livada kuda je rijeka tekla sporo razlivajući se između obala između kojih je sunce sve jače pržilo. Na širokim livadama, obraslim bujnom travom, šturci su usrdno i praznično zrikali. Rijeka, razgaljena od sunca i uz pozdrav žednih širina, ljeska zlatni pijesak na svojim obalama i s vremena na vrijeme žubori lagano, reklo bi se kao da uzdiše. I trave, i cvijeće kao da su poželjele njezin svježi dah.
Čičko Goran se uspravi i zagleda se okolo.
Daleko niz livade ljuma neki čovjek. Poslije svakog iskoračaja se zastavlja i štapom rove niz travu kao da nešto traži.
Čika Goran podiže mokri dlan iznad vijeđa, gleda ga dugo, a kad iz usta izvadi lulu, poviče:
- Rustem! Hej, Rustem!
Momak se uspravi, osluhnu i okrete se. Čika Goran mu mahnu. Rustem se zaputi prema njemu osmjehom koji mu je kao zaboravljen lebdio na licu.Dođe do naspram strika Gorana i podupre se štapom na obali poput nekog čobana. Sa suhog mu i crnog ciganskog lica izbi osmijeh. Na čelu mu iskidana kapa u dronjcima ispod koje vire teški, crni čuperci kose. Okraćala mu košulja razdrljena na grudima , a pod njom mu se vide mršava plućenca. Prljav crveni pojas uvija mu mršavi struk visokog mu i zgodnog tijela. Nogavice na pantalonama pune zakrpa, rasječene do iznad koljena i slobodno landaraju oko bosih nogu. Stajao je na obali lagan kao vjetar nalik nekom vodenom čudovištu spremnom da zaigra “šavarlak”. Crne mu oči gledaju iz dubine kao sa dna, i u njima gori neka velika tuga…
- Šta to tražiš po livadi kao zanesen, da nisi možda izgubio kesu s parama- reče mu čika Goran.
Cigančić se zasmija, sagnu se postiđeno i pođe lupkati toljagom po jednom kamenu.
- E, tako. Hodam – šta da radim?
Striko Goran se sagnu nad vodom i ponovo se zagleda u nju.
-Nađe li se poneka? – upita Rustem i krenu lagano obalom uporedo sa doktorom.
-Nema ih mnogo, ali kada je za lijek – nađe se!
-A je li istina da doktori danas ne dozvoljavaju liječenje pijavicama?
-Ma šta znaju doktori! – reče ljutito striko -Goran i poduspravi se. –Znaju samo pare da uzimaju. I ništa više. I šta znaju…? Razboliš se, odvedu te u bolnicu, odande onamo, od onamo ovamo, lezi, isplazi jezik, skini se, kihni, dihni, pa kada ne ustanove bolest daju ti otrov za pet para, i to ti je to! Drugog dana zapale po cigar duhana, smiju se i debatuju od čega si umro!?
Stric Goran izađe iz vode, protrlja ruke i lice, napuni lulu i- kako mahnu rukom - nastavi uspaljeno:
-Šta misliš ko je donio sve te boleštine, koje sada vladaju svijetom? Doktori su ih donijeli iz Evrope, da vrše pokuse. Nekada se znalo samo za šarlah, zatuhu i nevezan pupak. Pa i to je bila rijetkost, a i liječenje je bilo jednostavno. A sada: preplet crijeva, razno-razne jektike, nervi, glavobolje i ne znam kakve sve još bolesti. I niti za jednu nemaju lijeka. Koliko doktora – onoliko i dijagnoza
Striko Goran udahnu nekoliko puta brzo iz lule , pa krenu polako prema obližnjim vrbama.
-Da počinemo malo.
Rustem pođe uz njega.Kako stigoše do sjenke, čika Goran skide torbu s ramena, sjede teško na travu i odloži kapu. Niz pocrvenjelo mu se lice slivaju brazdice znoja. Cigančić zastade naspram njega gledajući ga kako slatko puši iz lule.
-De, sjedni – pozva ga “čičko” Goran i dalje mučno negodujući protiv liječnika.
Cigančić se sklupča na zemlju zagledan u magličastu daljinu.
-Šarlatani i ništa drugo! – nastavi. – Moj bratanić kazuje, kad je bio vojnik, razbolio se od nečega i odveli ga u bolnicu. Davali mu tamo da pije gorke lijekove i praškove, umalo da se otruje od njih. Jednog dana mu donijeli čorbu. Počeo da je kusa, gleda u nju – u kašici čovječiji prst i na njemu prsten!?...
Cigančić, ustreptao, ne skida pogled sa čika Gorana.
No on ništa više ne kaza. Pogled mu je bio uperen prema livadama. Tamo, po putu ka selu, prolazio je narod u gomili. Izvijale su im se glave iznad oklasalih njiva. Čuli su se i zvuci gajda.
- Svadba? – reče striko-Goran i upitno pogleda u Cigančića.
-Ne, izbori! – odgovori Rustem. Dolaze iz Šuplivice.
-Vuci im glave izjeli! – reče doktor i pljunu kroz zube. –Vuku se po izborima, biju se, nadgornjavaju se, omrazu stvaraju, i – šta? Sve lošije i lošije. Narod – vuci mu glavu pojeli! Pomamili se pameću uz razno-razne pantalondžije, doktore i neranimajkoviće i misle – da oni vrše ko zna kakvu veliku rabotu.Sve lažu, i sve na dugu štapu. Siromah li si, prijatelju, skuhana ti je čorba. Oni sve lažu! Nemaš ništa kod kuće i pronosiš praznu torbu niz selo za kilo brašna, djecu da prehraniš, a oni, one pantalondžije koji su da su, govore ti: ti, prijatelju, misliš da nemaš ništa, ali nije tako, ti imaš najveće bogatstvo na svijetu – ti, kažu ti, imaš izborno pravo!
I taj ti sinovac poturi u šake nekakav papirić, ti se počešeš po glavi, pa ga spustiš u kutiju – i eto kako hajduci upravljaju s tobom. Ja se tim poslom više na bavim. Gnušam se u duši kad sve to posmatram, a i djecu već uče da to isto rade. Ne treba im to. Neka ovce same biraju čobana… Sjedite s mirom, djeco, govorim im - lajte, režite kao psi, ali svoje ovce ne ostavljajte same. Čuvajte se od te prljave rabote!
Čika Goran istrese lulu na dlan, otkide jednu slamčicu i poče čistiti kamiš. Rustem je nepomično sjedio začuđen doktorovim negodovanjem i razmišljanjem. Pogled mu je bio uperen u daljinu i oči su mu svijetlile. Sunce je još jače pržilo, a rijeka rekao bi zastala pod sjenkom vrba, ne mrda!
-Iiiih! Srculence čovječije, i ono, ako se već nije nastradalo, i neće – uzdahnu doktor.
Voda u rijeci zagrgolji pokraj korijenja i opet se umiri.
-Idem ja niz polje, dječko – produži nakon dugog ćutanja – ležim u sjenci, posmatram nebesko prostranstvo, pa sve nešto razmišljam: Bože mili, zbog čega mi ne daš sposobnost da udesim da sve postane raj. Da ne bude ni bolesti ni bolesnih, svega da bude i siromaštije da nema???
Cigančić naglo uzdahnu. Okrenu se doktoru, te ga brzo upita:
- Može li, čičko-Gorane, da se na ovim našim poljima pronađe trava r a s k o v n i k ?
Doktor ga pogleda ispod vijeđa i reče:
- Može! Može, ali teško…
-Ih, kad bi se moglo! – uzdahnu ponovo Cigančić ushićen nekom dalekom radošću.
-Rijetka je to trava, Rusteme, vrlo rijetka!
- Dva ljeta je već tražim, striko Gorane, i još ću je dva ljeta tražiti, ali naći ću je.
Cigančiću su plamtjele oči zbog neke nepojamne nade.
Obojica zaćutaše. Na trenutak sve stade. Maleni oblačić prođe ispod sunca i iščeznu. Negdje blizu djetlić udari kljunom tri puta u staru vrbu i prestade.
-Kad čovjek ima tu travčicu, ništa mu drugo ne treba – uzdahnu Rustem. – Uz njenu pomoć može da ima sve što poželi: zvijezde s neba da skine, sakrivenno blago da nađe, da uzme lijepu djevojku kakvu mu srce želi!
-Hmmm – osmjehnu se doktor. – Izgleda da ti je Akima odnijela pamet, momče. Ne pokazuj slabost pred ženama – nikakav raskovničić ti tu pomoći neće. Lutaćeš poljem kao sjeničica, nastradaće ti srce.
Cigančić se zacrveni od stida , a oči mu se zarosiše od ljubavne tuge.
- Akima me više ne voli! – reče.
-Ako neće milom, a ti je onda ukradi.
-Ma, već sam je jedanput ukrao, čika Gorane, ali mi se ražali kad je zaplakala, pa sam je pustio da se vrati…
- Slabašna si ti dušica, čičino.
- Ona mi je još lani rekla: Rustem, čekaću godinu dana, ne mogu više. Zaključaću svoje srce. Samo s raskovnikom mi ga možeš otključati… Pretražio sam cijelo polje, travku po travku. Ne jedem, ne pijem – nego samo hodam i tražim!
-Traži, traži, pilence! Možda imaš “k’smet” – reče potonuo u duboke misli doktor. – Kako bi inače živjeli ako nas ne goni velika želja?
Razveza duhan-kesu, istrese lulu i stade je polako puniti i nabijati prstom. Sunce bješe odavno prešlo zenit , a sjene vrba se bjehu kao ožednjele nagnule nad rijekom.
- Rustem, ti, jesi li ikada video bijelu kukavicu? - upita ga doktor i zanjiha glavom, te potegnu iz lule.
-Nisam, čičko.
- He-eee! Nisam ni ja …
- A ima li je? Upita Rustem zadivljeno.
- Ima, ima, ali gdje je! Nju da pronađem, pa da me onda vidiš. Jedno vrijeme čak po Tuzluku smo išli ja i otac da je tražimo. Tamo su je bili vidjeli…
-Zbog čega ti je ta ptičica? Ljeti “kuku-kuku”- zimi preko mora i u drugo carstvo!
-Eh. Ništa ti ne znaš, sinko. Još od starine ima sakriveno crkveno blago, negdje, u nekoj pećini. Ali, kakvo blago!? Tristotine bivoljih koža punih zlatom. Kada su ga sakrivali, iskopali su u pećini petstotina stepenika. Ispred ulaza u pećinu stoji smuk i čuva blago. Strašna rabota!
- I-iii! – reče usplahireno Ciganče.
- Ali to ti nije živi smuk. On je napravljen od sto kilograma voska; ljuspe su mu od zlatnika, a oči od dragog kamena.
Ciganče zacokta ustima ustrašeno i zadivljeno doktorovom pričom.
- U toj pećini živi ta bijela kukavica, blagoslovljena od Gospoda besmrtnošću. Kaže se - živi vjeke i vjekove. Ta bijela kukavica nekada bila careva kćerka. Ona ti se zaljubila u najbijednijeg vojnika koji je bio stražar u carskoj palati. Otac joj se toliko naljutio i bacio je vojnika u vatru da izgori. Kćerka mu se od tuge za njim i sama bacila u vatru, te su oboje izgorjeli. Bog je djevojčinu dušu preobratio u bijelu kukavicu
— И-и! — каза плахо циганчето.
Doktor se nakašlja i zaćuta. Rijeka je tiho, ravnomjerno žuborila kao da nastavlja čudesnu priču. Rustemovo srce, zadivljeno hrabrošću careve kćeri, ubrzano je kucalo.
- E, a poslije, čičo Gorane…?
Doktor se proteže, ispravi noge i s naporom ustade.
- Ako ugledaš tu kukavicu – reče on – i klekneš pred njom pa joj se tri puta pomoliš riječima: -Sestrice, bijela kukavice, on te još voli! – ona će te onda odvesti u onu pećinu i predaće ti svo blago!!!
Doktor uđe u rijeku, sagnu se i zagleda se u pijesak.
- Da imam raskovnik, možda bih i tu kukavicu vidio! – reče Rustem. Kada ustade, zagleda se u sunce, pa krenu niz livade i poče štapom da traži kroz travu.
Dan se bješe priveo kraju. Poslije sparine začu se umilan poj rijeke sa dubokim i ne zatomljivim uzdasima…
Onaj djetlić udari resko nekoliko puta kljunom po kori stare vrbe i više se ništa ne ču.