Krajem devedesetih Meri se intenzivno družila sa mnogo strankinja koje su bile udate ovde. Jedna od njih bila je Frančeska. Rođena u Londonu u porodici intelektualaca. I sama je bila veoma dobro obrazovana. Kad bi govorila, naravno na engleskom, imala je tako dobru dikciju da je bilo zadovoljstvo slušati je. Često sam u šali tvrdio da govori bolji engleski nego princ Čarls. Živela je u Pančevu sa našim drugom Gojkom i sinom Lukom, koji je imao četiri ili pet godina. Neposredno pred bombardovanje javio se Frančeskin tata telefonom: “Slušaj Frančeska, skupite stvari i dođite odmah za London. Ameri će izgleda stvarno da bombarduju“.
“Ali tata , rekli su da će da bombarduju samo vojne ciljeve“.
“Da hani,ali Ameri ne znaju da gađaju“.
Tako je Frančeska spakovala stvari, uzela Luku i otputovala za London. Gojko je ostao, i sa društvom pio, po pančevačkim kafićima.
Mesec dana kasnije, a to će reći početkom maja, u Pančevu haos. “Pametne bombe“ padaju na industrijsku zonu. Paučina od ugljeničnih niti blokira dalekovode, sve češće nestaje struja. Zamrzivači počinju da se tope, vade se zalihe mesa i peku, samo da se ne bi pokvarilo. Tih večeri miris roštilja uvlačio se u nozdrve. Ljudi su sedeli u baštama i roštiljali, dok su unaokolo odjekivale detonacije.
U taj haos vratila se Frančeska,zajedno sa Lukom.Već sledećeg dana rekla je Gojku: “Bože, kako je u Londonu dosadno“.
Nekako u isto vreme,Meri je odlučila da je u Beogradu i suviše klaustrofobično i da treba da pređemo u Bavanište. Posle nekoliko lepih dana provedenih u kući moje majke naša ćerka Margareta je dobila ešerihiju-coli. Bila je skoro iznemogla od visoke temperature i dijareje. Budila se često i plakala. Morali smo da je odvedemo u Pančevačku bolnicu. Jedva su joj našli venu za infuziju jer je imala samo godinu dana. Bila je to vena na njenom malom čelu. Iz nje je virila iglica za infuziju. Nije čak ni plakala samo je gledala nekud u prazno.
Najteže bolesna deca bila su smeštena u jednoj zajedničkoj sobi, čiji je najveći zid bio u staklu. Tih dana šuškalo se da će opet da gađaju rafineriju. Nisam smeo ni da pomislim šta bi se desilo ako detonacija bude nešto bliže. Uzeli smo Margaretu na sopstvenu odgovornost i vratili se u Bavanište. Te večeri, na našu sreću, pridružila nam se i moja sestra od strica koja je dečiji lekar.
Došla je sa svojom decom da prespava kod nas, jer je i ona čula da će te noći biti žestoko.
I bilo je.
Sa prvim mrakom počele su stravične eksplozije iz pravca Pančeva i Smedereva. Svetleći meci parali su nebo iznad Dunava. Jedna raketa, uz zaglušujući prasak, eksplodirala je tik iznad naše kuće.
Tresla se pitoma banatska zemlja.
Ujutro, iznad Pančeva, dizao se tmasti crni oblak, najcrnji koji sam ikada video.
Sve je govorilo da će vetar da ga donese tačno kod nas. Brzo smo spakovali decu, seli u kola i pošli u Deliblatsku peščaru, gde je moja sestra imala vikendicu. Decu smo smestili u kuću, Margareta je zaspala a Meri i ja smo izašli da prošetamo po šumi. Bio je divan smiraj dana. Poslednji zraci sunca probijali su se kroz mlado prolećno lišće, a ogromna crna pečurka koja je zahvatala više od pola neba, opasno se približavala.
Rešili smo da se vratimo.Odjednom je počeo da duva vetar. Krupne crne kapi padale su po nama. Bog zna kojih je sve hemikalija bilo u tom oblaku. Kad smo ušli u kuću i pogledali se u ogledalo, bili smo crni kao da smo se kupali u katranu. Na našu sreću Margareta je mirno spavala prvi put posle mnogo besanih noći.