Ovaj vrstan poznavalac srpske istorijske i kulturne baštine u Vojvodini, autor preko 350 odrednica posvećenih srpskim piscima i slikarima, objavljenih u našoj prvoj pravoj (Stanojevićevoj) enciklopediji, i sa Milanom Kašaninom koautor temeljnog dela „Srpska umetnost u Vojvodini od doba despota do ujedinjenja" i jedan od najizrazitijih pripovedača srpskog severa, simbolično se vraća „u život" beogradskom izložbom „Sećanje i zaborav - legat Veljka Petrovića", koju je priredila Kuća legata u Knez Mihailovoj ulici broj 46 od 18. maja do 18. juna 2017.
Portreti Mare i Veljka Petrovića u Kući Legata, od karikatura do skulptorskih radova, potvrdjuju njihov ugled i društveni status. Ta umetnička dela svedoče o bliskosti i živoj komunikaciji bračnog para Petrović sa drugim umetnicima, koji su svoje prijateljstvo ili privrženost potvrdjivali originalnim poklonima. Risto Stijović, Petar Dobrović, Jovo Kljaković i Milivoj Uzelac, kroz različite tehnike i pristupe tumače lik Veljka Petrovića.
Prema svedočenju Olge Mladenović, kume i bliske kućne prijateljice, „Veljko Petrović je bio verovatno najčuveniji beogradski kozer. On je savršeno znao upotrebu jezika i umeo od male stvari da napravi priču... Njega slušati, to je bilo savršeno. Mi smo bukvalno zaboravljali da govorimo kada Veljko otvori usta. To je bilo najveće zadovoljstvo koje ste sebi i društvu mogli da priuštite."
Taj Veljko Petrović, koji je tako vešto vladao rečima, isticao se gospodstvenom figurom i uvek pravilnim držanjem. Na portretima Milivoja Uzelca (1897-1977) prikazi Mare i Veljka Petrovića deluju kao ilustracije iz nekog modnog žurnala. Portreti, u tehnici ulja i gvaša na papiru, dati su lakim i brzim potezima, u ležernim pozama, predstavljajući skladni, bezbrižni životni trenutak i komfor koji im donosi društveni status.
Kako piše u katalogu ove izložbe "50 godina trebalo je da protekne kako bi neki od najdragocenijih eksponata legata, koji je Veljko Petrović sa suprugom Marom zaveštao gradu u kome je proveo veći deo života, najzad postali dostupni javnosti.
Znalačkim odabirom detalja, koji sklapaju sliku o ličnom okruženju ovog čoveka raskošnih intelektualnih darova, velikog znanja i čudesne memorije, autor izložbe Ksenija Samardžija omogućava nam da konačno zavirimo u intimni svet, u to ogledalo duše Veljka Petrovića kao odmerenog i gospodstvenog čoveka, oblikovanog po onom starinskom srpskom prečanskom „kalupu", koji podrazumeva istovremeno i snažnu erudiciju, i besprekornu učtivost, i starinsku srdačnost, i gospodsku uzdržljivost. Umetničke slike i skulpture, porodične fotografije sa pedantno zapisanim objašnjenjima Veljkove supruge Mare, pisma i dopisnice, rukopisi, dnevnici, knjige, sitni predmeti njihovog pokućstva - sve to ocrtava unutrašnji, prisni, lični svet, stvoren za deo života koji je bio skriven od javnosti, u kojoj je Veljko, inače, umeo tako suvereno da dominira svojim znanjem, duhom, držanjem i ophođenjem. Njegov dom ostao je utočište i pribežište, koje je odolevalo spoljnim tenzijama, društvenim lomovima i burnim događajima, ušuškan u svoju intimu kao oni somborski salaši iz Veljkovih pripovedaka, ušuškani u bagrenjake, koji ih čuvaju od oštrih severnih vetrova".
Na žalost, posetilac ove izložbe saznaje i za anticivilizacijski primer nemoći da se dostojanstveno sačuva uspomena na jednog velikog umetnika. Legat Veljka i Mare Petrović, zaveštan Beogradu 1970, u ulici Teodora Drajzera broj 32 (sadrži 3 200 knjiga, rukopise književnika Veljka Petrovića, fotografije, 390 dela likovne i primenjene umetnosti...) nikada nije otvoren za javnost, uprkos izričitoj, testamentarnoj volji darodavaca. U danas oronuloj kući bračnog para Petrović do skoro je bespravno živeo jedan od zaposlenih u Muzeju grada Beograda sa svojom porodicom, koja je nakon dugog sudskog spora iseljena!
CIP je izradio projekat obnove i rekonstrukcije kuće Petrovića, sa procenom troškova u visini od oko 400 hiljada evra. U Kući legata se nadaju da će grad Beograd uz pomoć Ministarstva kulture obezbediti potrebna sredstva kako bi najzad bila ispunjena poslednja volja Mare i Veljka Petrovića: da njihova kuća postane svojevrsni kulturni centar - svedok intelektualnog i umetničkog uspona jedne epohe i garancija normalnosti i civilizovanosti za buduće generacije.
Uostalom, tako je već veoma uspešno uradjeno sa legatom velikog slikara Petra Lubarde, u Iličićevoj ulici broj 1.