Godina 1963-ća, kraj juna mjeseca, nekoliko dana do završetka smjene, ja u Smederevskoj bolnici. Dijagnoza: Upala oba plućna krila.
Idemo od početka. Prijavimo se moj mlađi brat, imao je 15 godina i ja nepunih 17 godina, za učešće u omladinskoj radnoj brigadi Budo Tomović za izgradnju autoputa Beograd Niš. Prođemo preglede i ja sam bio klinac a moj brat tek ali imali smo vezu, Slobo mlađi brat moje strine je bio komandir jedne od četa u brigadi, te ga primiše. Skoro dva dana, odnosno, dan i noć smo Ćirom putovali od Titograda do Sarajeva. Ko je putovao Ćirom zna a ko nije, reći ću ukratko. Vagoni nijesu imali kupee nego su kroz cijeli vagon bile raspoređene drvene klupe ugrađene u konstrukcije od livenog gvožđa. Ništa nama u to doba nije smetalo, bili smo veseli i razdragani, znali smo da siđemo s voza, u nekoj seoskoj prodavnici kupimo pivo, uzveremo se pedestak metara uzbrdo, sačekamo Ćiru i uspnemo se. U Sarajevu smo čekali nekoliko sati, sve do pred noć u velikom mermernom holu tek izgrađene velelepne željezničke stanice. Elem, kad dođe vrijeme, ukrcasmo se i dok dlanom o dlan 20.000 puta, voz se zaustavi u selu Vodanj gdje je bilo naše odredište. Svako odabra krevet, pustiše nas da se odmorimo i zaperemo i odvedoše nas na ručak. Pokrivena baraka bez vrata i prozora bila je krcata drvenim stolovima predviđenim za osmoro brigadira. Na sto nam spustiše kotao pun pasulja s nekakvim mesom. Na našu nesreću za naš astal je sio Đoko Popović, stariji od nas pešes godina i jak ka bik! Đoko uze kutlaču i pokupi svo meso i poneko zrno pasulja. Za stolom smo se bili okupili moji školski drugovi, Puco, Slavko, Luka, Peđa, Zećo, moj brat i ja. Sipasmo pasulj bez riječi, uzesmo po po kile hljeba i nabapasmo se onako gladni. Pošto niko od nas nije bio cinkara, odlučili smo da stvar riješimo sami s Đokom. Đoko je znao da ga nećemo drukat niti se kome žalit i namjerno je izabrao naš astal, prije svega što smo u odnosu na njega bili pilad. Mene isturiše a Luka mi pripomože te Đoku rekosmo da bi lijepo bilo da sve dijelimo ka braća. Đoko ne reče ništa a kad doniješe kotao s jelom, pljunu u njega i ponovo povadi svo meso koje je u njemu bilo. Slavko, Puco i moj brat, ustadoše od stola, gadljivi. Luka i ja se pogledasmo, Luka uze kutlaču, skupi u nju pljuvačku i sunu je u Đokov tanjir. Dok je Đoko gledao ne vjerujući, ja sam mu zašao za leđa obuhvativši mu desnom rukom vrat najjače što sam mogao a Luka mu je lijevim palcem pritisa karotidu. Počeo je da krklja i koluta očima, samo što se nije onesvjestio! Ovu scenu je ipak primijetio Daro Burzan naš komandant brigade. Dotrčao je i odgurnuo nas: Ubićete čovjeka, što to činite? Đoko je jedva dolazio do daha a Luka je mirno ispričao o čemu se zapravo radilo. Poslije tog događaja s nama je sjeđela Rada brigadna bolničarka a Đoko nas je mimoilazio u širokom luku.
Sjutradan smo opet išli na ljekarski pregled. Naravno, zapelo je oko mog brata, premlad je za napore koji ga očekuju, govorio je ljekar, već smo pomislili da će ga vratit kad Slobo koji je prisustvovao pregledima, reče ljekaru: Zavirite mu doktore u donje gaće. Zaviri doktor i uzviknu ohoooho! I bi primljen! Odredili su mu mjesto vodonoše.
Naše naselje su činile četiri brigade, naša crnogorska, beogradska, varaždinska i brigada gluvonijemih. Mrzelo me da pelistavam svoje tekstove pa se može desiti da sam o ovome već pisao ali Repetitio est mater studiorum, te mi, nadam se, nećete zamjeriti. Potrajalo je nekoliko dana dok se ne upoznasmo a onda smo se družili, igrali fudbal, zaljubljivali se, išli u trešnje i višnje, dolazili su nam glumci i orkestri iz Beograda…
Od naselja iz kojeg smo izlazili s pjesmom i nosili ko kramp, ko lopatu, ašov, neki su gurali kolica, do trase je bilo skoro pet kilometara. Kopali smo i rmbali po junskom suncu dva puta više nego što je trebalo, žacnulo nas je komentarisanje beogradske brigade: Evo stigoše crnogorci, samo će se izležavati, jesti, pušiti i spavati! Teren na kojem smo radili bio je vodoplavan i močvaran a mi bez ikakve zaštitne opreme, čak ni gumenih čizama. To je između ostalog prouzrokovalo moju bolest. Kad sam osjetio da gorim od temperature, javio sam se u stacionar, gdje su me odmah legli u krevet i počeli da mi daju injekcije penicilina. Pošto mi temperature nije spadala, odvezli su me džipom u dom zdravlja u Kolare. Tu sam prvi i posljednji put u životu vidio kako ljekarka u neku rubriku piše: Neuhranjen! Napisala je uput za smederevsku bolnicu, gdje su me hitno prebacili. Upao sam u žensko odjeljenje interne klinike, jer na muškom nije bilo mjesta. U sobici 4 x 2m bila su dva kreveta, u jednom je već ležao Aleksa mlad seljak iz okoline, bio je stariji četiri godine od mene i bolovao je kao i ja od upale pluća. Naša soba se nalazila iznad mrtvačnice! Vratiću se kasnije na taj podatak. U internu se ulazilo uz nekoliko stepenika, naša soba je bila odmah lijevo od vrata na početku dugog hodnika. Sa lijeve strane se nalazio WC čučavac, jedan jedini za sve bolesnike. Bolesnike kažem jer još nijesu bili usvojili eufemizam pacijenti. Do njega je bila trpezarija sa nekoliko stolova a onda su se ređale sobe. Bolesnice, uglavnom starije dobi, s brigom su se odnosile prema meni i Aleksi. Pošto ja prve nedjelje nijesam ustajao iz kreveta, dolazile su čas jedna, čas druga i donosile mi obroke. Aleksa je već dugo bio u bolnici i mogao je da se sam hrani. Svakog dana dolazila je mlada medicinska sestra da mi krne injekcije penicilini i streptomicina. To je činila toliko krvnički da sam je ja, koji inače nenormalno lako prihvatam fizički bol, pitao: Zar ne možeš to malo lakše, razdrije mi prkno? Jao, pocrvenjela je, izvini, ja se faktički učim na tebi, znam teoriju ali ti si mi prvi kojem dajem inekcije.
Pored nje poslije podne je radila jedna starija sestra. Njen zadatak je bio da obilazi bolesnike i pita svaku i svakoga kako im je. Najduže se zadržavala kod baba Rade, sjela bi na ivicu kreveta, šaputale su i šuškale ponekad i po dva sata. Ipak, za mene je bilo iznenađenje što sam video katoličku časnu sestru koju smo mi u ono vrijeme zvali opatica, kako od rane zore do mraka, zavrnutih rukava, radi za i oko bolesnika sve i svašta! Naravno ona je to radila kako bi se to danas reklo volonterski a u stvari iskreno je služila je Bogu dajući sve od sebe da bolesnicima olakša boravak u bolnici i pomogne na sve moguće načine. Nije bilo posla kojeg se nije prihvatala, sama ga je tražila, ništa joj nije promicalo. Hranila je nepomične, brisala i kupala, mijenjala zavoje i posteljinu, pričala, ustvari više slušala tuđe muke, čistila WC i održavala higijenu u njemu ali Ii po sobama i hodniku. Zvala se sestra Lucija. Imala je dvadesetčetiri a zamonašila se u sedamnaestoj godini jer su je se roditelji odrekli zbog trudnoće. To mi je ispričala kasnije kada smo postali prijatelji, sjedeći na travi ispod velikog bora u bolničkom parku. To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad je sebi dozvoljavala predah. Pripadala je redu Marijinih sestara od čudotvorne medaljice. Roditelji su joj rekli da se ne vraća kući još prije nego se porodila. Kad su je otpustili iz porodilišta, otišla je u crkvu ali je prota otjerao riječima: Kad si znala da širiš noge, sad idi gde te oči vode i noge nose! Ni sama nije znala kako se našla ispred katoličke crkve Svetog Ivana Krstitelja. Jedna starija opatica je ljubazno uzela za ruku i uvela unutra. Pažljivo je saslušala i rekla joj da ne brine, sve će biti dobro, videćeš. Nisu od mene tražili da bilo šta radim, samo da se brinem o bebi. Dali su mi čistu odeću i sve što je bilo potrebno za povijanje bebe. Rodila sam sina, dala sam mu ime Ivan za inat svima, pre svega mojim roditeljima! Da ti ne dužim, bila sam im neizmerno zahvalna. Kad je moj sin napunio godinu dana, pozvala me Mati upravnica i predložila mi da ga dam na usvojenje: Razmisli nekoliko dana pa mi javi šta si odlučila. Počela sam da plačem i nisam prestajala danima stežući i grleći svoje dete! Sestre su se bez reči brinule o bebi i meni, hranile su nas, umivale i presvlačile. Onda je došao dan kad me je pozvala Mati upravnica. Rekla je da su uz pomoć beogradskog centra za usvajanje dece, pronašli jedan bračni par koji nije mogao da ima dece, kao i da bi bili presrećni kada bih ja pristala. Dobro su stojeći, kod njih će imati od ptice mleko, voleće ga i maziti, školovati kad za to dođe vreme. Srce mi se kidalo od bola ali bi kako bi! Posle dva meseca sam se zamonašila i već nekoliko godina radim u bolnici. Po dogovoru, svaka tri meseca se presvlačim u građansku odeću provodim jedan dan sa svojim sinom. Poštujem dogovor i od prve posete se predstavljam kao njegova tetka. Zavoleo me i kad dođem ne odvaja se od mene. Iznenada joj grunuše suze! Klinac, nijesam znao što da činim, privukao sam je sebi i počeo da je tješim. Kako sam je privio, ona njena velika bijela kapa, koju sam ja u sebi zvao labudova krila, se smače i vidjeh da je joj je glava obrijana! Lucija je brže bolje namjesti, ustade, pažljivo očisti mantiju od borovih iglica i brzim korakom se uputi ka bolnici.
Poslije ručka, legoh u krevet i nastavih da čitam Dizraelijevu biografiju koju mi je, iz bolničke biblioteke pored još nekoliko knjiga, donijela Lucija. Bilo je topao julski dan pa mi se pridrjemalo, stavih otvorenu knjigu na prsa i sklopih oči. Taman da utonem u san, trže me nekakva buka u hodniku! Izađosmo i Aleksa i ja da vidimo što se to čini. Bolničari na nosilima proniješe mladu ženu od oko 26, 27 godina, Za njom je išao muž držeći u naručju djevojčicu od dvije godine i za ruku dječaka od oko četiri godine. Svi su bili u suzama! Već su bili pripremili sobu za nju, iz sobe su premjestili i rasporedili po drugim sobama tri bolesnice. Nije prošlo mnogo i saznasmo da ženica boluje od, kako neko reče, galopirajuće leukemije. Ljekar, šef interne je ušao samo taj dan kad su je donijeli, sada shvatam da nije više bilo potrebe da dolazi. Zato je Lucija po cio dan provodila kod bolesnice! Za dva dana bolesnica je počela da otiče, po tijelu su joj se javljali nekakvi izraštaji koji su pucali i iz njih je curio gnoj i sukrvica. Lucija je zavrnutih rukava, sva u znoju, vatom natopljenom alkoholom, bez prestanka brisala izlučevine, mokrom krpom hladila ženino čelo, pričala, šaputala joj nešto. Nekoliko dana su je hranili infuzijom a onda su digli ruke. Lucija je pokušavala da joj u usta uturi po neku kašiku supe ali uzalud. Nije se micala od nje ni za tren! Više nijesu puštali muža i djecu da je posjećuju, izgledala je jezivo, naduvena, ljubičasto plava sa sve više gnojavih rana. Muž i djeca su dolazili svaki dan, stojali bi pod prozorom, djeca su zvala: Mama, mamice, muž je ćutke plakao. Jedanaestog dana je umrla! Tada sam vidio Luciju kako plače bez glasa, suze su joj curile niz lice, oprala je ženu, začešljala je, obukla joj je veš i haljinu koju je muž donio i klekla pored kreveta sklopivši ruke. Provela je tako nekoliko sati sve dok nisu izvršene sve ljekarske i administrativne formalnosti. Ustala je tek kada su došli pogrebnici sa sandukom, izašla je napolje, izljubila djecu, mužu stisla ruku i povukla se.
Sjutradan je opet bila ona stara Lucija, skoro da je trčala po internoj, tražeći bilo kakav posao. Ipak nije uspijevala da sakrije od suza vlažne oči i obraze. Kad je obišla Aleksu i mene, požalili smo joj se da ne možemo da dišemo od smrada koji je dopirao iz mrtvačnice ispod naše sobe. Rekla nam je da dolje leži neki stariji čovjek po koga niko ne dolazi, rekla je takođe da će razgovarati s ljekarom da se nešto preduzme. Šef interne se obratio direktoru bolnice, ovaj opštini i sjutradan su ga odnijeli i sahranili o trošku opštine. Nije imao nikog od roda.
Jednom me uhvatila da pušim! Čim sam se osjetio bolje, izašao sam do bolničke ograde, pozvao jednog dječkića, dao mu pare i rekao mu da mi kupi nišku Drinu i šibice. Kad mi je donio traženo, častio sam ga i zavukao se u jedan ćošak bolničkog parka i zapalio. Kako se i otkud predamnom stvorila Lucija ni sad mi nije jasno? Mikele, Mikele, tvoja mlada pluća su tek zalečena, samo ti fali još da pušiš, baci to odmah, daj mi kutiju i šibice! Poslušno kao malo dijete sam joj pružio Drinu i šibice. Pred tobom je život, nemoj da ga uništavaš, koliko te samo lepih stvari očekuje u njemu, raduj mu se. Slušao sam je pognute glave osjećajući da govori iz duše. Ali nijesam odustao od pušenja! Na isti način sam došao do Drine i šibica ali sam uvijek provjeravao gdje se nalazi Lucija, prije nego što bih se zavukao u, od interne, najdalji ćošak parka i zapalio. Cigarete sam krio pod Aleksinim jastukom, on nije pušio pa Lucija nije sumnjala na njega a moj jastuk je često podizala i madrac.
Kada su došli po mene, opraštajući se zagrlili smo se kao brat i sestra: Mikele dragi nemoj mi zameriti ja sam to zbog tebe, poljubio sam je u obraz a suze su počele da mi klize niz lice.
Zavoleo sam je tada a volim je i sada dok ovo pišem! Nikada je više nijesam vidio, volio bih da je živa, pomirena sa sobom, da i dalje viđa svog sina, odavno već odraslog čovjeka, da se igra sa njegovom djecom, svojim unučićima, pa makar to bilo i jednom mjesečno!