Budućnost| Filozofija| Kultura| Obrazovanje

Obećao sam Tasi (dio treći)

apostata RSS / 04.07.2017. u 00:40

"Obrazovanje nije ništa drugo do rekonstrukcija ili reorganizacija iskustva."

Džon Djui 

2lac845.jpg

(riječ je o pedagogiji, ali opet je /htio ja to ili ne/ postmodernizam glavni junak)

 

U pedagogiji, odnosno u diskusijama o pedagogiji i obrazovanju, postmodernizam se pojavljuje 80-tih godina prošlog vijeka. 

Važno je primjetiti da ne postoji jedinstvena postmodernistička filozofija obrazovanja (mada je u publicistici ta sintagma prisutna), tako da je u tim diskusijama bilo svega i svačega, a ponajviše vulgarizatora, kao i onih koji su određene ideje postmodernista propagirali iz oportuniteta, odnosno radi promocije nekih svojih postmodernistima bliskih ideja.

Sve u svemu u postmodernističkim pedagoškim idejama mogu se vidjeti uticaji i tragovi pedagoškog anarhizma, pedagogije saradnje, kritičko-emancipatorske pedagogije, antipedagogije i dr.

E a sada kako se to sve odrazilo na pedagogiju i na obrazovanje.

Fuko je bio onaj koji je u svojim radovima izložio postmodernistički verdikt obrazovanju moderne, nije on tu mnogo šta izmišljao, on je uglavnom polazeći od određenog broja postmodernističkih pretpostavki ili širio ili je dolazio do sličnih konsenkvenci, koje su već i izvukle neke radikalne pedagoške škole. 

No Fuko je bio mnogo izvikanije ime od npr. jednog Iliča, Freira ili Blankerca, te je to shodno tome to i proporcionalno jače odjeknulo, a poslije, kao što to obično i biva, jedno je drugo dopunjavalo.

Pored Fukoa obrazovanjem su se bavili i drugi istaknuti postmodernisti Liotar, Rorti, Derida ...

Generalno gledajući po njima je osnovni grijeh dotadašnje pedagogije u intenciji da se kroz školu i dalje predaje akumulisano znanje iz prošlosti. Po njima škola ne treba da bude mjesto čuvanja i predaje iskustva prošlog, nego instrument promjena.

U svom djelu Nadzirati i kažnjavati Fuko sistem obrazovanja izjednačava sa zatvorom ili kasarnom. Pa se tako škola svrstava među one socijalne institucije koje su po svome karakteru represivne i kojima je  zadatak da disciplinuju. 

Zbog toga postmodernista Hoskin u svom članku Foucault under Examination kaže da je najveća zasluga Fukoa što je otkrio (to nije tačno, ali nema veze) da upravo obrazovanje zauzima centralno mjesto u projektu koji se naziva moderna (što je opet tačno).

Fuko tako tvrdi da je obrazovanje zapravo ono što je zamjenilo nasilje i prinudu ka pokornosti domoderne. U svojoj zbirci intervjuaa, nastupa i članaka Dits et Écrits  (rus. Интеллектуалы и власть), on na jednom mjestu (članak  Власть, великолепный зверь) kaže kako je ta promjena shvatanja obrazovanja najvažniji specifikum u praksi upravljanja i vladanja moderne.

Pošto je tako obrazovanje definisano kao arcanum dominationis, onda naravno i da je njegov cilj da dijete na svaki način podčini vladajućim normama i zakonima, preko kojih se određuju kako čovjek treba da se ponaša, kako da misli i šta da osjeća.

Obrazovanje, odnosno svi tradicionalni obrazovni programi imaju kao glavni zadatak konsolidaciju vladujućeg narativa, koji vlast koristi kao mehanizam socijalne kontrole.

Nakon ovih u suštini principjelnih stavova naravno slijede razno-razne konsenkvence. Postmodernisti istina nisu kao Ajvan Ilič (predstavnik kritičko-emancipatorske pravca u pedagogiji i bivši biskup) tražili deskularizaciju  društva, ali npr. istaknuti predstavnici antipedagogije Braunmul, fon Šenbek, Manon (deklarirani pristalica Fukoa)  u svojim radovima zalažu se za neobaveznost škole, koja treba da se pretvori u Angebotsschule i čije pohađanje zavisi u potpunosti od volje učenika.

5246b951bf668629a639c0d88062681c4f30fcee.jpg

Zatim, kod ovih istih predstavnika antipedagogije, nalazi se i teza da dijete nema potrebu za obrazovanjem.

U svojoj knjizi Antipedagogik. Studien zur Abschaffung der Erziehung, Braunmul prvo kaže kako "Nema pedagogije koja više ili manje nije javni teror.", a zatim, polazeći od tzv. principa spontane autonomije dijeteta, dodaje kako je dijete kadro da preuzme odgovornost za sebe samog. 

Po njemu ono je "od svog rođenja sasvim sposobno da osjeti šta je za njega najbolje", te je zato besmisleno govoriti o obrazovanju kao procesu formiranja dijeteta u autonomnu ličnost.

Fuko u Nadzirati ... ne ide tako daleko sa autonomijom dijeteta. Dijete je za nega plačljivo i beskorisno tijelo, lišeno individualnosti. Što znači da je obrazovanje ipak potrebno .., ali fundamentalno promjenjeno obrazovanje.

Pa tako npr. blizak postmodernizmu švajcarski pedagog Jirgen Olkers u svom članku Reflexive Ersiehunswissenschaft am Ausgang des postmodern Jahrzehnts piše da ne treba dopustiti razgovore i teoretisanja na osnovu postojanje bilo-kakve opšteljudske supstancije - "projekt po kojem je čovjek cilj obrazovanja supstancijalno je neosnovan, pošto po Ničeu i postmodernizmu nije samo Bog mrtav, nego i čovjek.

Po njemu i njegovom kolegi, hamburškom pedagogu Diteru Lencenu, u pedagogiji nužno je govoriti ne o čovjeku,  jer to podrazumijeva univerzalne refleksije i pretenzije, oni cilj obrazovnog procesa vide u radikalno individualiziranom (in)dividumu. 

I eto samo npr. ova promjena je mnogo više od fundamentalne revizije. Postaviti kao cilj isključivo individualizaciju, bez ikakvih univerzalnih pretenzija, znači da pedagogija, kao forma teoretskog znanja, gubi svaki smisao, ona se subjektivizira, estetizira i pretvara u specifičan oblik umjetnosti. 

Upravo takvu jednu transformaciju pedagogije Fuko i priziva kada traži odricanje od temeljnih vrijednosti evropske kulture i destrukciju socijalnih institucija evropske civilizacije, a sve da bi se utvrdio princip singularnosti (jediničnosti), odnosno unikalnosti i vrijednosne neuporedivosti raznih diskursa i jezičkih igri.

Za razliku od Fukoa, kod Olkersa i Lencena je interesantno to da bez obzira što njihov zahtjev za odricanjem pedagogije od univerzalnog logički vodi do njene pomenute estetizacije, oni se prema tome odnose negativno. 

Olkers je uopšte u raznim kontradiktornostima naročito intrigantan, neke njegove konstatacije, u npr. članku Die Wiederkehr der Postmoderne (rus. Возрождение постмодерна), imaju po postmodernističko shvatanje pedagogije prosto razarajući karakter.

Ruku na srce ta kontraverznost prisutna je po mnogim pitanjima kod dosta postmodernističkih mislilaca.

Za razliku od njih, pedagog Kristijan Bek u svojoj knjizi koja se sva i bavi estetizacijom mišljenja, brani i obrazlaže projekt estetizacije. 

On čak daje i jedno specifično shvatanje te estetizacije, mada se i kod njega sve na kraju  svodi (kao uostalom i kod drugih njegovih kolega Brauntal, Meder, Ulmer, Mek Kreken ...) na literarnu kritiku kao ideal nove pedagogije, odnosno "pedagoške igre", jer u pitanju i jeste igra između konkurentnih dispozicija. U toj igri od tih raznih varijanti učesnici bi trebali stvarati (dajući im smisao) tehnike, koje bi opet odmah zatim i problematizovali.

images?q=tbn:ANd9GcREF2sWFi7X0e48rTGTF0fWdmWajsP1GQLRHV1VFZODLdcDgAq_ 

Postmodernistički zahtjev za estetizacijom pedagogije, kao rješenja krize u kojoj se ona nalazi (krize teoretskih koncepcija i filozofskih opredjeljenja ciljeva i ideala)  nameće se i sa jedne druge strane. Odnos prema jeziku, koji po njima ni na šta objektivno ne upućuje i koji je zapravo simulakr, automatski znači i odricanje i odklanjanje referencijalnog odnosa u jeziku nauke - jezik nauke ne iskazuje ništa objektivno u odnosu prema stvarima (referentima) objektivne stvarnosti.

E upravo to odklanjanje postmoderniste i dovodi do identifikacije umjetnosti sa naukom. Olkers kaže da "Teorija i umjetnost ispadaju slični (kongruentni), jer jedno i drugo izražavaju samo estetske igre". To negiranje i spoznajne validnosti nauke i predmetnosti naučnog znanja, naravno da se konkretno tiče i pedagogije. 

A opet taj postmodernistički odnos prema jeziku i usko je povezan sa ranije pomenutom kritikom logocentrizma. Pored toga što je ona primarno kritika racionalizma evropske kuture i gospodstva razuma, ona takođe znači osudu logocentričnog potiskivanja pikto-ideo-fonografskog izražaja i poziv na preorijentaciju ka upravo tim formama izražavanja.

Taj poziv da slika zamjeni riječ povezan je i sa današnjim povećanjem audi-vizuelnih sredstava u nastavi, kao i sa odbacivanjem knjižne kulture moderne i uopšte umanjivanjem uloge knjiga u obrazovnom procesu. 

To za posljedicu ima to da se odbacuje i klasična praksa obučavanja, a mjesto nje forsira se  interpretiranje, kreativnost, ingenioznost tumačenja itd. 

Interpretacija treba da zamjeni realnost, sa kojom su u klasičnoj pedagogiji naučni pojmovi bili u direktnoj vezi, a pikto-ideo-fonografička izražavanje nekadašnju dominaciju pismene prakse.

Sve to treba da se odvija u okvirima i atmosferi eksperimenta. 

I upravo eksperiment je po svima njima ono što garantuje nemogućnost isticanja bilo kakvih normi i kriterija ili pravilnosti i nepravilnosti metoda i formi učenja. Eksperiment postaje permanentna karakteristika procesa učenja, u toku obuke eksperimentalna praksa stalno generiše nove i nove verzije eksperimenta.

U tom smislu frajburški profesor pedagogije Kezel predlaže tzv. subjektivnu didaktiku čije je rezultate (kako on kaže) nemoguće i planirati i predskazati. 

Po njemu treba insistirati i akcenat staviti na privremenost planova i metoda obuke, koje treba kroz interakciju učenika i učitelja stalno obnavljati da bi se stvorila kultura učenja u kojoj se istovremeno razvijaju razni sistemi, što potencira relativnost svakog od njih pojedinačno.

Već pomenuti Ašer i Edvards propagiraju i predlažu eksperimentalno učenje u čijem je centru kultiviranje želja. U tom unošenju nesvjesnog vidi se direktni uticaj i Lakana i Deleza, kao i postmodernističko nepovjerenje u razum korumpiran djelovanjem vlasti.

Suština tog metoda je takođe u relativizaciji znanja koje se identifikuje sa ličnim iskustvom i koje stoga ne može pretendovati na univerzalnost. Po njima svaki učesnik u procesu učenja je i producent znanja, a verzija znanja ima koliko i producenata.

Okorjeli pobornici eksperimenta su i predstavnici geštalt-pedagogije. Jedna od njihovih deviza je "stvaranje slobodnog toka eksperimenta". Oni traže i eksperimentisanje sa ambijentom u kojem se odvija obrazovni proces. Predlažu da se on odvija na ulici, kafeima, supermarketima, parkovima itd. (to istina nije njihova originalna ideja, nju je još 70-tih zagovarao američki "novi lijevi" Pol Gudmen). Po njima bi na taj način škola prestala biti exteritorijalno mjesto odvojeno od društva. 

Ta intencija je zahvaljujući uticaju geštalt-pedagoga još 1990 ušla u zvanične dukumente Bernske konferencije kantonalnih uprava za obrazovanje. Vrlo brzo nakon toga ona se počela pojavljivati i u nizu metodoloških dokumenata i upustava po cijelom njemačkom govornom području.

educacion-del-trueque-L-2.jpeg

Geštalt-pedagozi u svojim radovima i u praksi razrađuju i primjenjuju razne metode analiza transpersonalnih odnosa u malim grupama, pri tome u pedagogiju inkorporiraju iskustva psihološke terapije, kao što su igra, psihodrama i sociodrama.

U svojim publikacijama oni  propagiraju novi ideal čovjeka, čiji je akcenat na tjelesnosti, emocionalnosti i iracionalnosti. Ovo posljednje po njima je dugo vremena neopravdano bilo zabranjeni pojam, a pošto je tokom tog dugog vremena dominirao ratio otjelovljen u nauci, geštalt-pedagogija i obilno kritikuje nauku, koja je, kako oni kažu, postala svoje vrste crkva i aktivni učesnik u procesu otuđenja i razrušenja čovjeka.

Pored toga što treba naučnu istinu relativizirati i dovesti u pitanje njenu univerzalnost i objektivnost, geštalt-pedagogija vodi istu takvu borbu i protiv svih univerzalnih vrijednosti i normi. To se lijepo vidi u knjizi Bruno-Paul de Reka u kojoj se on bavi pojmovima dobra i zla, odnosno problemom etike u geštalt teoriji, gdje se crno na bijelo kaže da svaki čovjek stvara svoje norme i da svaki čovjek treba da se orijentiše prema svom unutrašnjem kompasu.

Ono što kod pedagoga tog pravca tješi je to da su oni (za razliku od mnogih postmodernističkih mislilaca) ipak svjesni da njihove polazne nihilističke  pozicije čine nemogućim bilo kakvu pretenziju ka univerzalnoj primjenjivosti ili obaveznosti njihovih metoda.

Oni i sami kažu da se u njihovom slučaju ne radi o razvijanju neke teorije, nego o tehnici terapije emocionalnih doživljaja, analize spontanih akcija i vitalnih potreba, koje nastaju ovde i sada i ne nose sa sobom nikakvu obaveznost, kao i što u svojoj analizi ne daju ni nikakvih argumenate ili dokaze.

Imajući u vidu sve ono gore rečeno, mislim i na izložene osnovne principe i postmodernizma i na njemu zasnovanih ili njemu  bliskih pedagoških ideja, opravdano se može postaviti pitanje da li se uopšte nakon svega toga može govoriti o nekakvom obrazovnom procesu, pošto je stvar u tome da u njemu postoje neke konstante bez kojih obrazovnog procesa nema - te konstante su učitelj, učenik, nastavni sadržaj i cilj nastavnog procesa?

Eto da pogledamo šta je po postmodernistima tradicionalni učitelj i šta je predviđeno da se desi sa njim (pod učiteljom posmatram sve vrste predavača).

Izuzetno je interesantno je da centralni problem tzv. postmodernističke filozofije obrazovanja ne čini znanje (znanje je subjektivno), fokus i postmodernista i postmodernističkih pedagoga stavljen je na odnos učitelja i učenika.

U suštini kritika učitelja je praktični identična sa kritikom škole.

Po njima učitelje je taj koji u sebi ujedinjuje sve one socijalne uloge, koje su u savremenom društvu razjedinjene - on je i ideolog i vaspitač i sudija i sveštenik i još mnogo šta drugo.

U grubo rečeno on je posrednik, medij između narativa epohe sa jedne i mladog čovjeka sa druge strane. A pošto su svi narativi epohe ideološki instrumenti vlasti, onda je i on kao posrednik sluga bezličnih struktura vlasti, čiji je zadatak da učenika vodi stepenicama socijalizacije koju trasira vlast.

Na tom putu uz pomoć mehanizama discipliniranja i represije učenik se podčinjava aktuelnim normama, koje djeluju kao unutrašnji regulatori i generatori pokornosti, njemu se usađuju misaono-logički alati, kojima se traži i nalazi navodna istina i kojima se može razgraničiti istiniti od neistinitog diskursa, a takođe mu se i sugerišu modusi sankcionisanja jednog ili drugog.

pratiques-pedagogiques-education.jpg

Učitelj kao neposredni izvršilac agent je disciplinovanja i represije. On je onaj koji utvrđuje vlast narativa, on je taj koji u toku nastavnog procesa iz vlašću izmanipulisanog objekta postaje subjekat koji fabrikuje nove objekte, konkretne i strukturama vlasti poželjne individue, on formatira individualnost koja je element sistema vlasti - on formira nove čuvare, nove emitere i nove translatore narativa.

Nakon ovakvog definisanja učitelja i njegove uloge vjerovatno i samo nebo vapi za njegovom "dekonstrukcijom". 

E a u toj dekonstrukciji postmodernistička pedagogija ozbiljno računa upravo na učitelja. U njihovim radovima ne govori se samo o promjeni svijesti učenika, nego i učitelja. Da bi do toga  došlo neophodno je prvo izvršiti izmjene u normativnoj sferi i to ne obavezno na nivou cijelog obrazovnog sistema. Postmodernistička pedagogija i inače se zalaže za pretvaranje škole u lokalne poluautonomne institucije.

Nakon toga na razne načine preko kongresa, simpozija, seminara, obuka i radionica postepeno se preformatira već postojeći kadar učitelja i pedagoga, a usput formira i novi.

Pa tako u učiteljevom "arsenalu metoda" uvijek mora biti komplet alata koji će da obezbjedi demokratsko rješenje raznih pitanja, kao što su npr. sadržaj časa i ciljevi časa.

U suštini osnovni zadatak tog novog tipa učitelja bi trebalo da bude stalno isticanje subjektivnog karaktera svakog znanja. On mora u svakoj prilici i na sve načine da relativizuje znanje i da konstantno naglašava  njegovu uslovljenost, kao i da nauči (što je izuzetno važno) svoje učenike da i oni imaju takav odnos i takav pristup znanju.

Učenike treba naučiti da praktički automatski odbacuju sve priče koje društvo nameće, kao i sve ono što pretenduje na model ili istinu.

Pod tim pričama imaju se u vidu i priče o dobru i zlu, odnosno o tzv. idealu moralnosti i tzv. tipičnoj nemoralnosti. Učenici treba, kako to kaže Fuko u Istoriji seksualnosti , da shvate i prihvate kako su norme, koje opredjeljuju šta je dobro, a šta je zlo, fikcije i lingvistički konstrukti stvoreni i podržavani od strane vlasti.

Već spominjani fon Šenbek je po tom pitanju još konkretniji, te kaže kako "istina za čovjeka nije nešto objektivno (...) čovjeku istina, kao jedinica  mjerenja raznih vrijednosti, u psihološkoj sferi više nije autoritet prilikom vaganja pravilnog i lažnog. Svaki čovjek zna šta je za njega najbolje  ...".

Učenike učitelj treba podsticati da, pravljenjem izbora iz spoznatih alternativa, rade na izgradnji vlastitih normi i pravila.

Svako sugerisanje i ubjeđivanje učenika je nedopustivo. Pod optimalnim pristupom nastavi podrazumijeva se postavljanje problema u obliku pitanja, iznošenje alternativnih odgovora i njihova dalja problematizacija.

Podjela gradiva na lekcije, učenje napamet, ispitivanje učenika, sve je to represivno i ponižavajuće. Fuko npr. u ispitivanju vidi ritual u kojem su sjedinjeni vlast, sila i kult istine.

Najvažniji ipak dio dekonstrukcije uloge učitelja je insistiranje na nestanku asimetričnosti između njega i učenika. Svaka distanca između njih dvojice za postmoderniste je apsolutno neprihvatljiva i ona mora nestati, jer je njezina najvažnija karakteristika surova autoritativnost u nametanju i prihvatanju znanja i normi.

No zahtjev za uklanjanjem tog binarnog odnosa ujedno je razaranje onoga što Švabe zovu Bezug, odnosno razaranje klasičnog obrazovnog odnosa. Odnosa u kojem jedna od strana ima zadatak da predaje svoje iskustvo mladom pokoljenju, kao i da ga formira u skladu sa konkretnim ciljevima i idealima obrazovanja.

U postmodernističkoj viziji obrazovanja takvog nečega više nema.

2dtrb5t.jpg

Učitelj i učenik su izjednačeni. Učitelj ima pravo da izloži ili neku svoju orijentaciju ili čak i neki prevaziđeni univerzalni model, ali nema pravo da ih nameće ili na bilo koji način nešto sugeriše.

Učitelj tako prestaje biti posrednik ili izvor znanja i pretvara se u onoga koji djetetu pomaže proizvesti i interpretirati znanje.

Nastavni proces je produkt zajedničke djelatnosti učitelja i učenika, a učenje je konsenzus koji se postiže zahvaljujući zajedničkom jeziku, interakciji i eksperimentu.

Dok na jednoj strani autoritet učitelja kao specijaliste u potpunosti nestaje, uloga učenika na drugoj strani izuzetno je porasla. Na učenika se gleda kao na umjetnika, tvorca, kao na samoorganizujući subjekt i sve to hajde i može proći dok ide pod parolama razaranja nepravednog binarnog odnosa, ali izgleda da ravnopravnost nije krajnji cilj.

Pa tako već pomenuti profesor Kezel kaže da u građenju zdanja svog znanja za učenika veći značaj od učitelja imaju njegovi vršnjaci, a švajcarski antipedagog Rajhen zalaže se za obrazovni proces u kojem učenik sam rješava pitanja sadržaja, ciljeva, metoda i formi njegovog obrazovnja. 

Nakon svega toga kao nimalo neočekivani "šlag na tortu" dolazi njemački pedagog Kal-Hajnc Flehcig, koji 1992. na 13. Kongresu Pedagoškog društva Njemačke u svom izlaganju iznosi zahtjev da nekadašnji učitelj postane sluga nekadašnjeg učenika.   

Idemo onda dalje, npr. nastavni sadržaj, sa njim je stvar mislim više nego jasna - prosto rečeno on više ne postoji. 

Postmodernistički odnos prema mogućnostima ljudske spoznaje, prema nauci, prema razumu, prema, u krajnjem slučaju i istini, likvidirao je nastavni sadržaj kao predmet obrazovnog procesa. 

Radi se tome da više ne postoji ništa što je zaslužilo da bude učeno, ništa što bi moglo imati obligativni karakter i ništa što bi moglo pretendovati na minimalni stepen univerzalnosti. 

Jednom riječju po postmodernistima ne postoji ništa što je zaslužilo da mlađim generacijama bude preneseno pod pojmom znanja.

Postmodernizam ne poznaje znanje u onom njegovom klasičnom obliku. Umjesto njega on govori o nečemu drugom - o tzv. gnoseosimulaciji. Taj simulakr znanja je mix fragmentarne racionalnosti moderne (racionalna analiza, provjereni i opisani metod, refleksija u vezi subjekta spoznaje i epistemoloških mehanizama), sa spoznajnim strategijama predmoderne (mit, iracionalnost, dramaturški narativ, mistifikacija, sugestija iteracije itd) i sve to onda obilno preliveno sa nesvjesnim.

Gnoseosimulacija je normalna posljedica likvidacije subjektno-objektnog odnosa, zato ona i jeste totalni haos parodije i karikiranja u kojem je sve sliveno u jednu bezbojnu rijeku bezrazličitosti. Kod tog neprekidnog toka gnoseosimulacije ne postoji nekadašnja akumulacija znanja, jedino što je moguće je ili pasivna i jalova adaptacija ili gnoseološka histerija i epistemološka depresija.

Sva ta destrukcija tog tzv. naučnog narativa, odnosno njegovo pretvaranje u kompleks raznih "jezičkih igara", zatim otkaz od univerzalnosti i obaveznosti normi praktičnog razuma, negiranje validnosti subjektne-objektne relacije, u isto vrijeme znači i uništavanje bilo-kakvih orijentacionih okvira u tumačenju svijeta. 

No o nastavnom sadržaju postmodernisti ipak pišu, pa tako Vilijem E. Dol jr. u svojoj knjizi A Post-Modern Perspective on Curriculum piše kako nastavni plan, a i obrazovanje uopšte treba da se odvija kroz miksanje paradigmi i dodaje da zapravo "principa postmodernističkog pogleda na obrazovanje ima mnoštvo i da oni zbog toga nisu jasni". 

neurociencia-cerebro-391x410.jpg 

O planu i sadržaju Patrik Sleteri u knjizi Curriculum Development in the Postmodern Era kaže kako oni trebaju biti formirani po uzoru na kaledioskop. Kaledioskop, objašnjava on, stvara "stalno mjenjajuće likove, uvijek simetrične u odnosu na njega samoga". Oni se stalno mjenjaju u nove oblike, ali opet međusobno povezane.

Tako formiran nastavni plan on suprostavlja klasičnom planu kojeg naziva teleskopskim, jer predstave koje stvara taj klasični plan su kao karte postojane i nepromjenljive vaseljene.

Sadržaj obrazovanja po postmodernistima je nestabilna kategorija i stalno promjenjljiva materija, koja praktički treba da se mijenja od časa do časa i da se svaki put obnavlja. U vezi toga pomenuti Patrik Sleteri traži od učitelja da odbace istrošeni "uslovni refleks" (njegov izraz) prema sadržaju obrazovanja.

Pod tim on podrazumijeva shvatanje sadržaja kao nekakvog spiska opštih i konkretnih ciljeva, planova časova i predviđenih rezultata. Učitelji po njemu na sadržaj trebaju gledati kao na nešto neopredjeljeno, estetsko, autobiografsko, intuitivno, eklektično i mistično.

Tu promjenjljivost sadržaja i planova postmodernisti Ornštejn i Hankins u knjizi Curriculum - foundations, principles, and issues objašnjavaju time da postmodernizam na svijet gleda kao na nešto fluidno, haotično, otvoreno i ineraktivno.

Pošto je "svijet u procesu stvaranja", kažu oni "onda je za nas i sadržaj obrazovanja relativan i fluidan pojam, koji se nikada ne može jasno opredjeliti."

Zbog toga, po Džou Kinčelou u njegovoj Toward a critical politics of teacher thinking: Mapping the postmodern, sadržaj obrazovanja mora se fokusirati na unutrašnje iskustvo učenika, a ne izvana nametnute ciljeve. Ciljevi se mogu pojavljivati ili formirati u toku nastavnog procesa i pri tome ciljeve ima pravo utvrđivati isključivo učenik, a ne učitelj.

Učitelj može predložiti svoje ciljeve, no nakon zajedničkog razmatranja tih predloga (kako on kaže pregovora), učenik je taj koji donosi odluku.

Kinčelou takođe smatra da u toku nastavnog procesa i učitelj i učenici "moraju producirati svoja sopstvena znanja" i cilj nastavnog procesa je upravo ta proizvodnja sopstvenih znanja, što on zove "postformalnim znanjem".

Ovo od Kinčeloua je potpuno na tragu Rortijevog principa "formiranja sebe posredstvom dijaloga", što je on označio pojmom edification. Radi se o hermeneutičkom diskursu pomoću kojeg uspostavljamo vezu između naše sopstvene kulture i drugih kultura. 

A takođe je vidljiv uticaj i Litarovog zahtjeva da se učenici moraju razvijati pod uticajem ličnih istorija.

Drugim riječima postmodernistička funkcija i uloga obrazovanja sastoje se u tome da se mladom čovjeku ukaže samo kurs ili možda čak i pravac, ali nikako ne popunjavanje njegovih moždanih čelija nekakvim diskreditovanim znanjima i normama.

Problem postaje akutniji ako se zna da je sadržaj i sastavni dio cilja obrazovanja, što znači da sa njim automatski nestaje solidan dio onoga što se između ostalog smatralo ciljem obrazovno-vaspitnog procesa.

No cijela situacija postaje više nego kritična , kada se svemu tome doda da ni "ostatak" tog cilja, koji se u najgrubljim crtama definisao kao formiranje autonomne ličnosti, kao stvaranje subjekta, odnosno buđenje subjektnosti, nije isto tako prošao ništa bolje.

Shodno mudracu iz Kenigsberga, koji pojam autonomije i autonomne ličnosti formuliše u svojim djelima Zasnivanje metafizike morala i Kritika praktičnog razuma, kao i njihovim modernijim dopunama, autonomija čovjeka sadrži u sebi dva podjednako važna segmenta, jedan je auto, a drugi nomia

Prvi se u egzistencionalističkom smislu može definisati kao "sloboda od", a drugi kao "sloboda za".

pratiques-pedagogiques-education.jpg 

Ono prvo je u stvari sloboda od bezuslovne socijalne i biološke determinisanosti, a drugo je pravo na samodeterminaciju. No ta samodeterminacija nije oslobođena od sprezanja (konjugacije) sa objektivnim faktorima socijalne i biološke determinisanosti. Ona to ne može ni biti, jer se ostvaruje kroz kompleksni odnos prema realnosti, a taj odnos je mix promišljanja, transcendiranja i (jedne od najvažnijih ljudskih osobina) intencionalnosti.

Rezultat tog mixa je uzdizanje nad realnošću, nad objektivnim datostima svijeta i otkrivanje novih mogućnosti - mogućnosti od kojih se stvara ideal, koji će se pretvariti u cilj, onda kada se idealu pridodaju sredstva kojima će se doći do njegovog ostvarivanja.

Čovjek tada nastupa kao subjekt. Subjektnost kao glavno svojstvo ličnosti nije nešto prirodom dano, priroda nam je samo dala predispoziciju za subjektnost, koja se može razviti u procesu našeg socijalnog razvoja i obrazovanja.

Biti subjektom znači projektovati buduće, znati osmisliti i promisliti idealni rezultat svoga djelovanja, moći predviditi posljedice, biti sposoban ocijeniti rezultate svoga djelovanja i biti spreman prihvatiti odgovornost. Biti subjektom u stvari znači biti autonomna ličnost ...

Tako bi to trebalo biti, no shodno postmodernističkim principima ništa od gore navedenog nije moguće ostvariti.

Ne može biti onoga uzdizanja nad realnošću kada realnost ne postoji - ona je simulakr, odnosno ona je mnoštvo njih, mnoštvo unutar kojeg nema nikakve zakonomjernosti, nikakvih uzročno-posljedičnih veza, nikakvih vrijednosnih orjentira i nikakve hijerarhije. Realnost je  rascjepkana, fragmentirana i sastavljena od mnoštva verzija i diskursa.

Zbog toga i bilo kakva navodna ljudska spoznaja navodne realnosti nema nikakvo pravo da sebi prisvaja nekakav vanistorijski univerzalni pečat, da se naziva univerzalnim modelom objašnjenja/rješenja svijeta ili (ne daj ti Bože) objektivnom spoznajom.

Ona eventualno može biti samo refleksija nama pripadajućeg fragmenta realnosti, no pošto taj fragment nije ništa drugo do simulakr, onda je i to znanje lažno znanje.

Tako da od onoga što bi trebalo biti najvažnija funkcija autonomne ličnosti nema ništa, a to onda znači i da je cijeli taj koncept rasut je u prah i pepeo - kartezijanski čovjek, kojeg Dekart definiše kao res cognitans i koji prosvjetiteljstvo filigranski izbrušenog ostavlja kao  ideal moderni, postmodernizam proglašava nemogućim.

No dobro, šta da se radi - šta je tu je .., ali da li onda barem ima ličnosti? Nema, nema ni ličnosti, ali ima nešto drugo.

Pojam ličnosti po postmodernistima je takođe više nego problematičan.

Po klasičnoj definiciji ličnost se konstituiše kroz socijalizaciju individuma, koji nakon tog procesa postaje svjesni pojedinac. No postmodernizam socijalizaciju odbacuje kao bilo-kakav konstituciono-konstruktivni agens.

s9c25_4G.jpg 

Postmodernizam takođe uopšte ne barata sa pojmom individuma, kao nečega što je po difoltu nedjeljivo i samodovoljno. On govori o njegovoj suprotnosti dividumu. Postmodernistički koncept dividuma zadržava individualni oklop, ali je zato ono unutar tog oklopa razbijeno i podjeljeno na podsisteme, module, objekte i pojave koje su podložne daljoj dividuaciji.

Pored toga problematičnost pojma ličnosti po postmodernistima vezana je i za samu Frojdovu teoriju iste, po kojoj se ličnost dijeli na Id, Ego i Super-ego.

Prvo je nesagledivi masiv nesvjesnog, drugo je sopstvo, sebstvo, jastvo (identitet) i u njemu "stanuje" svijest, mada ona nije jedini "nosilac stanarskih prava", pošto mnogih stvari koje utiču na naš identitet mi ne moramo biti svjesni, a treće tzv. glas savjesti (norme, pravila, jednom rječju - moral- usađen u pojedinca raznoraznim eksternim utjecajima).

Instancu Ego moguće je shvatiti kao subjekta (a šta o njemu misli postmodernizam vidjeli smo), njega u znatnoj mjeri karakteriše svjesno ponašanje. Super-ego se formira pod uticajem porodice, tradicije i sociuma, a njih opet postmodernizam smatra izuzetno represivnim institucijama.

Tako da jedino što preostaje je Id ili nesvjesno.

E pa po postmodenistima osim njega čovjeku ništa više ni ne treba. Nesvjesno je, kako oni kažu fabrika želja, a instinktivno-nesvjesna energija sublimisana u želji je zapravo fundamentalni stvaralački agens. To je ono što stvara i nauku i inovacije i umjetnost. 

Najveća smetnja poplavi te stvaralačke energije i potpunoj realizaciji čovjeka su totalitarno-represivno-racionalizovani Ego i Super-ego

Za njihovu dekonstrukciju, a s time i afirmaciju  Ida, dvojica postmodernističkih kumira Delez i Gvatari su formirali poseban pravac u filosofiji, a istovremeno i u psihijatriji - šizoanaliza

Šizoanalitička istraživanja, koja su njih dvojica provodili, pokazali su kao prvo da čovjek postaje šizofrenik potiskivanjem svojih želja, koje se dešava u permanentnom procesu njegovog  prinudnog pokoravanja društvenim potrebama i standardima. Kao drugo, ta istraživanja dala su i objašnjenja načina na koji djeluje represivni aparat društva.

Osim toga važno je naglasiti da se šizofrenija ne shvata u onom njezinom kliničkom smislu, nego je to, kako kaže Bodrijar, određeni tip psihološkog odnosa prema svijetu.

Konačni cilj šizoanalize je osloboditi i organizovati ljudske želje tako da se kasnije, na toj njihovoj preobraženoj osnovi, mogu ostvarivati socijalno-političke promjene i razvijati nove forme ljudskog življenja.

Novi oslobođeni šizofrenik Deleza i Gvatarija je drugim riječima "čovjek" sa amputiranim psihološkim "kočionim sistemom". Biće koje je podčinjeno haotičnom toku emocija, strasti i afekata, koje on ne može i ne želi kontrolisati. 

Upravo on i jeste ideal postmodernističke antropologije.

Postčovjeka karakteriše odsustvo razumnosti, logičke motivacije u postupcima, iracionalnost u poimanju i svijeta i sebe u svijetu, nepredvidljivost ponašanja i nemoć kod postavljanja granica svojim željama, potrebama i hirovima. 

Kao dividum on je nesubjektan i nesposoban za svjesnu i slobodnu djelatnost i kao takav on je lišen samosvjesti i identičnosti. On ne može dostići samoidentifikaciju, jer je u neprekidnom procesu formiranja i mjenjanja. On je u stvari momenat u komunikaciji sa drugim ljudima, a njegov duhovni svijet se svodi na haotičnu izmjenu ideja, interpretacija, ukusa i stilova. 

Sve je to u jednom momentu i nekakav njegov "identitet", koji se se kao i ono čemu postčovjek prisustvuje stalno konstruiše i dekonstruiše. Identitet postčovjeka je hiperfleksibilni konstrukt, on je stvar njegovog ličnog izbora, krajnje je proizvoljan, ničim uslovljen i nepostojan.

11uagcy.jpg 

Nepostojan je zato što se ne opire ni na šta.

Postčovjek zapravo i nema nikakvog oslonca, sadašnjost u kojoj živi je fragmentirana, budućnost nepredvidljiva, a prošlost ne vrijedi stare pare.

Njegov svijet je kao i on sam raspadnut na mnoštvo fragmenata među kojima nema ni postojanih veza, ni logike. Taj svijet nije ni jedinstven ni cjelovit.

Njegova fragmentiranost, kao i fragmentiranost gnoseosimulacije (kao koktela metoda domoderne i moderne) ne da ne daje postčovjeku nikakvu šansu da nastavi stremljenje ka usavršavanju slike svijeta, nego mu onemogučava da formira bilo-kakve okvire nekakve njegove slike svijeta.

Nije samo svijet postčovjeku tuđ, njemu su tuđi i ljudi oko njega.

Društvo postmoderne se pretvara u sistem odjeljenih čestica, koje o sebi ne misle kao o djelovima nečeg cijelog i koje se ponašaju kao dio van cijelog. Svi oni socijalni modeli koji su se sa mukom formirali u epohi moderne raspadaju se i rekombinuju u nove ekstravagntne forme.

Stvara se postsocijalna realnost, novo postdruštvo, koje se sastoji iz razjedinjenih i otuđenih (in)dividuma, koji zajedno ne porađaju nikakvo jedinstvo ni prirodno ni vještačko. Oni žive zajedno, ali odjeljeno, oni ništa ne znaju jedni o drugim, niti ih to interesuje.

Postdruštvo karakteriše puna heterogenost i jedni pored drugih žive ljudi sasvim različiti po socijalnim i ličnosnim karakteristikama.

Idealno postdruštvo po Delezu je rijeka nomada. Ta nomadska rijeka, koja će po njemu stvoriti sopstvenu gnoseologiju i definitivno razbucati mišljene smješteno unutar kategorija i principa nametnutih vlašću, sastavljena je od šizoidne mase dividuma bez otadžbine, bez identiteta i bez ikakve pripadnosti.

Ta aindividualnost stvarno i jest svojstvena postčovjeku, ali ne zato što čovjek navodno uopšte nije u stanju da postigne samoidentifikaciju, nego zato što koncept postčovjeka, njegova pozicioniranost u odnosu ka postdruštvu, ka drugom postčovjeku neminovno porađa odsustvo identičnosti.

Identičnost posjeduje značajni objektivni segment i principjelna nevažnost drugog čini jednostavno nemogućim odgovor na pitanje ko sam ja?

Irelevantnost drugog obesmišljava bilo kakvu djelatnost, jer je u čovjekovoj prirodi usađena nužnost valorizacije te djelatnosti od strane drugih ljudi.

Jedan od paradoksa postmodernizma je i to da ta usmjerenost postčovjeka na samog sebe, to ultimativno akcentovanje samovrijednosti dovodi do u suštini njezinog obezvređivanja.

Dok je individum moderne  svoj identitet konstituisao preko svog centra ratia, dotle je dividum decentrirani (u smislu odbacivanja razuma kao vodiča) individum. On je lišen bilo kakvih filozofskih, naučnih, religioznih i moralnih oslonaca. On živi u situaciji principjelnog pluralizma ideja i vrijednosti, ali ništa od toga nema univerzalani, vanvremenski karakter. Sve to su samo interesantni, unikalni i ničim obavezujući pogledi, stavovi i interpretacije.

Pri susretu sa nekom idejom postčovjek nju ne vrednuje sa pozicija korektnosti ili (Bože sačuvaj) istinitosti. Jedino što on može i jedino što je pravilno je da toj ideji suprostavi drugu ili još bolje druge ideje. Za postmodernizam je najznačajnije upravo ono što je između tih ideja i što ne pripada nijednoj od njih.

Eko u romanu Ime ruže izuzetno reprezentuje duh postmodernizma kada kaže "Proučite istinu, nasmijte se, jer je jedinstvena tvrda istina to da se treba osloboditi nezdravih strasti ka istini." 

s2895z.jpg

I sve se to radi zbog slobode, no postčovjek nije slobodan, bez obzira na sve napore on to nije i ne može biti, jer slobodan može da bude samo subjekt -  subjekt je nosilac slobode i autonomne aktivnosti i još jedan od paradoksa postmodernizma je takođe u tome da je u ime borbe za slobodu uništio njezinog nosioca.

A ako nema subjekta, onda nema ni objekta i za postmodernističku realnost karakteristična je stalna inverzija tih dvaju uloga. U toku postmodernističkog "spoznajnog procesa" (gnoseosimulacije) njih dva se slučajno i efemerno konstituišu, bez ikakavih jasnih pravila ili se konstituišu u skladu sa sa konkretnom situacijom, da  bi se potom opet jednostavno rastvorili.

Ono što je u moderni bilo poznato kao subjekt u postmodernizmu je to samo fiktivno prisutno u procesu gnosesimulacije i ono je bliže objektu, ali ne klasičnom objektu, nego postmodernističkom objektu - simulakru objekta.

Gnosesimulacija nije spoznaja, ona je imitacija spoznaje. Postčovjek ne može spoznati, jer nema i ne smije imati metodu, a metoda je osnova koja sve sistematizuje, promišlja i vrednuje. Postčovjek pojave i stvari prima tako da ga oni u trenutku percepcije prosto kao apsorbuju. 

Gnoseosimulacija je u stvari stalna razmjena informacija. Svi učesnici nekadašnje spoznaje i onaj koji je nekada bio subjekt i onaj koji je nekada bio objekt, svi se oni nalaze u stanju koje podsjeća na spoznajni proces. Istina s jednom malom razlikom - gnoseosimulacija je samo momenat u razmjeni informacija sa drugim i za razliku od klasične spoznaje ona je neakumulativna i neobavezna, ona može, ali i ne mora da bude konstitutivni faktor u socijalizaciji i formiranju ličnosti.

To odsustvo subjekta je i ono sa čime se najviše asocira antihumanizam postmodernizma (što on uostalom i ne krije), jer u srži humanizma upravo i stoji koncept subjekta. 

No i taj antihumanizam zapravo svoj izvor ima u strukturalističkoj kritici jezika kao bezličnog normativnog sistema. Jezik gubi svaku vezu sa životom čovjeka i pretvara se u igru. Deantropologizacija i dehumanizacija jezika automatski povlači sa sobom protjerivanje subjekta, koji bez jezika nema prosto kroz šta da se konstituiše.

Problem postmodernističkog antihumanizma je i to što on u perspektivi koketira sa nečim mnogo gorim. 

Gore pomenuti odnos postčovjeka ka drugom u kojem nema faktora subjektivnosti, razara svaku mogućnost stvarnog, konstruktivnog dijaloga, koji je uvijek bio promišljanje različitosti drugoga na i kroz zajedničku (što takođe postmodernizam odriće) supstancijalnu identičnost.

Bez te univerzalne ljudske supstance akcidentalna različitost drugog pretvara se u savršeno drugo i na njega se počinje gledati kao na varvara.

I eto nakon svega ovoga sasvim logički se postavlja pitanje kako je u takvim okvirima uopšte moguće bilo-kakvo obrazovanje?

Šta bi se to trebalo prenositi i predavati i šta bi to uopšte trebalo da se usvaja, ako je sve neka vrsta trenutnog propuha i šta je uostalom cilj obrazovanja?

20150429_1926_novostpsyho1.jpg 

Njemački pedagog Helmut Miler u svom Vom Ende der Erziehung: kritik der padagogischen Rezeption postmodemen Denkens upravo o tome i govori, kada se pita o kakvom je obrazovanju riječ kada preovladava situacija :" ...  bez ideje univerzalnog, bez prihvatanja referencijalnog odnosa jezika, a sa subjektivističkom interpretacijom moderne i sa fiks-idejom da sve postoji samo 'sad' i 'ovde' i 'u tebi'?"

Na to se nadovezuju Ašer i Edvards, koji u svom zajedničkom djelu Postmodernism and Education konstatuju kako:"Nestanak opozicije između sociokulturnog i individualnog segmenta subjekta znači i kraj obrazovanja, pošto je ono zasnovano na balansiranju tih međusobno nadopunjujućih faktora u skladu sa potrebama epohe."

A Mihael Vinkler opet u svom radu Stichworte zur antipedagogik piše kako se radi o odricanju od istoričnosti i nasljednosti pokoljenja ili drugim riječima radi se o odricanju i od uključivanja u tok tradicije i od korištenja iskustva i znanja starijih, koje nije samo neophodno da bi se društveno nasljeđe reprodukovalo i stvaralo, nego i da bi mladi postali odrasli.

Zbog svega ovoga profesor pedagogije iz Kila Hajnrih Kupfer u postmodernističkom shvatanju obrazovanja vidi u stvari nekakav oblik neobavezne komunikacije, što je, po profesoru solunskog univerziteta Periklisu Pavlidisu, zapravo izraz potpunog odbacivanje prosvjetiteljske ideje o emancipovanju čovjećanstva kroz obrazovanje.

Naravno ako nema obrazovanja, onda nema ni pedagogije.

Karl Gostemajer u svom djelu Postmodern Pedagogics - The Critical Approach To Pluralism and Dogmatism kategorički zaključuje kako:"Sa svojim odricanjem problema opšteg postmodernistička antipedagogija ostaje daleko ispod refleksivnog nivoa pedagogije moderne.

Njemački postmodernista Kristijan Bek pošteno priznaje da bi implementacije postmodernističkih ideja u obrazovanje imala kao posljedicu "ne samo destrukciju pedagoške teorije, nego i svih socijalnih institucija obrazovanja", a Daniele Rap-Vagner u svojoj knjizi Postmoderne Denken und Padagogik kaže da je po pedagogiju razarajuće djelovanje postmodernističkih ideja vezano za njihov sadržaj koji karakterizuje "napad na razum, razbijanje ili negacija subjekta, odbacivanje nauke, razlaganje vrijednosti i relativizam, raskid sa evropskom duhovnom tradicijom i sa projektima moderne".

Ona takođe konstatuje da se u postmodernizmu radi o neprihvatanju i odbijanju cjeloukupne pedagoške tradicije, dok kelnski profesor pedagogije Gerhard Martens tvrdi da bi pedagogija, sa dominacijom postmodernističkih principa, ušla u proces polaganog samouništenja.

Do tog samouništenja nije došlo, no da je postmodernizam pedagogiju strahovito izmjenio to je istina, ali isto tako je i istina da on ipak i nije uspio da je okrene skroz naglavačke. Drugim riječima - postpedagogija nije stvorena.

Mnogi elementi koji su bili predviđeni da čine armaturu postpedagogije su implementirani i upravo njihova inkopatibilnost sa preostalim klasičnim principima i jeste razlog da se današnja pedagogija nalazi u šizofreničnoj situaciji, sa svim kontraproduktivnim (u prvom redu praktičnim) posljedicama koje takvo stanje neminovno porađa.



Komentari (49)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

aureus aureus 00:59 04.07.2017

We don't need no education

U pedagogiji, odnosno u diskusijama o pedagogiji i obrazovanju, postmodernizam se pojavljuje 80-tih godina prošlog vijeka.

Pa se tako škola svrstava među one socijalne institucije koje su po svome karakteru represivne i kojima je zadatak da disciplinuju.

Zatim, kod ovih istih predstavnika antipedagogije, nalazi se i teza da dijete nema potrebu za obrazovanjem.

Poslušali pjesmu Pink Floyda iz 1979, odgledali spot, onda na tom temelju malo proširili priču i - počeli da se prave važni u svojim knjigama.



We don't need no education
We don't need no thought control
No dark sarcasm in the classroom
Teachers leave them kids alone
apostata apostata 01:14 04.07.2017

Re: We don't need no education

aureus

Poslušali pjesmu Pink Floyda iz 1979, odgledali spot, onda na tom temelju malo proširili priču i - počeli da se prave važni u svojim knjigama.

We don't need no education
We don't need no thought control
No dark sarcasm in the classroom
Teachers leave them kids alone



Prije će biti da je bilo obratno.
aureus aureus 01:49 04.07.2017

Re: We don't need no education

apostata
aureus

Poslušali pjesmu Pink Floyda iz 1979, odgledali spot, onda na tom temelju malo proširili priču i - počeli da se prave važni u svojim knjigama.

We don't need no education
We don't need no thought control
No dark sarcasm in the classroom
Teachers leave them kids alone



Prije će biti da je bilo obratno.

Možda je i bilo obratno.
Samo sam rečenicu koja kaže ovo: "u pedagogiji, odnosno u diskusijama o pedagogiji i obrazovanju, postmodernizam se pojavljuje 80-tih godina prošlog vijeka"; samo sam, dakle, tu rečenicu doveo u vezu sa činjenicom da je Pink Floyd pjesmu objavio 1979.

Pritom, ideja da su se toliki umovi nakalemili na jednu rok pjesmu zanimljivija je od ideje da je pjesma muzički iscjedak njihovog umovanja.

Stoga, donosim ukaz kojim se Another Brick in the Wall ima smatrati rodonačelnicom postmodernističkog stava prema pedagogiji i obrazovanju.
anonymous anonymous 06:17 04.07.2017

Re: We don't need no education

Pritom, ideja da su se toliki umovi nakalemili na jednu rok pjesmu zanimljivija je od ideje da je pjesma muzički iscjedak njihovog umovanja.

Stoga, donosim ukaz kojim se Another Brick in the Wall ima smatrati rodonačelnicom postmodernističkog stava prema pedagogiji i obrazovanju.


Moraće i Apostata da se suoči sa tvojom sklonošću da sve relativiziraš - humorom.


aureus aureus 12:32 04.07.2017

Re: We don't need no education

anonymous

Moraće i Apostata da se suoči sa tvojom sklonošću da sve relativiziraš - humorom.

Ne mora Apostata ništa, pa ni to da se suočava sa nekim mojim navodnim sklonostima.

Humor volim, a relativizaciju baš i ne.
anonymous anonymous 12:42 04.07.2017

Re: We don't need no education

aureus
anonymous

Moraće i Apostata da se suoči sa tvojom sklonošću da sve relativiziraš - humorom.

Ne mora Apostata ništa, pa ni to da se suočava sa nekim mojim navodnim sklonostima.

Humor volim, a relativizaciju baš i ne.


Jbiga, kad nisi post-moderan.


aureus aureus 13:22 04.07.2017

Re: We don't need no education

anonymous
aureus

Humor volim, a relativizaciju baš i ne.

Jbiga, kad nisi post-moderan.

Pa, ako imaš kakvo čvrsto tlo - hodaj njime, a ne kroz živo blato.
Ako imaš most - pređi preko njega. Ne pokušavaj kanjon da preskočiš ili da glumiš neko slično ludilo.



Ako nemaš ništa, ni čvrstog tla ni mosta, onda sjedi tu gdje jesi i ćuti.
A ako hoćeš da djeluješ uzvišenije, možeš da se popneš na jedan stub, kao izvjesni Simeon iz V vijeka...
draganstankovic draganstankovic 15:44 04.07.2017

Re: We don't need no education

Pa se tako škola svrstava među one socijalne institucije koje su po svome karakteru represivne i kojima je zadatak da disciplinuju.


Cime skola postaje ASOCIJALNA INSTITUCIJA DRUSTVA I MEHANIZAM PRISILE NASRTLJIVIH I VEOMA NASILNIH VLASTODRZACA.

Lep tekst, mada nedostaje Orwell !!!!

cerski
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:03 04.07.2017

Re: We don't need no education

draganstankovic
Cime skola postaje ASOCIJALNA INSTITUCIJA DRUSTVA I MEHANIZAM PRISILE NASRTLJIVIH I VEOMA NASILNIH VLASTODRZACA.
cerski


Cerski? dragan7227? autodidakt?
draganstankovic draganstankovic 20:35 04.07.2017

Re: We don't need no education

Vojislav Stojković
draganstankovic
Cime skola postaje ASOCIJALNA INSTITUCIJA DRUSTVA I MEHANIZAM PRISILE NASRTLJIVIH I VEOMA NASILNIH VLASTODRZACA.
cerski


Cerski? dragan7227? autodidakt?

YES ! Pozdrav tebi ! I nije 7227 vec 7557 !

cerski
anonymous anonymous 06:39 04.07.2017

Moj prilog ....temi

anonymous anonymous 06:48 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

anonymous anonymous 06:59 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

Pa tako npr. blizak postmodernizmu švajcarski pedagog Jirgen Olkers u svom članku Reflexive Ersiehunswissenschaft am Ausgang des postmodern Jahrzehnts piše da ne treba dopustiti razgovore i teoretisanja na osnovu postojanje bilo-kakve opšteljudske supstancije - "projekt po kojem je čovjek cilj obrazovanja supstancijalno je neosnovan, pošto po Ničeu i postmodernizmu nije samo Bog mrtav, nego i čovjek."


" ....može li Bogočovek zbilja umreti,ako samo Bog u njemu umre...."

" ....Bog je morao napraviti mesta,ali ne nama nego - Čoveku . Kako možete verovati da je Bogočovek umro, dokle god u njemu osim Boga ne umre i Čovek ? "

( Štirner str.115 )
tasadebeli tasadebeli 07:31 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

anonymous
Pa tako npr. blizak postmodernizmu švajcarski pedagog Jirgen Olkers u svom članku Reflexive Ersiehunswissenschaft am Ausgang des postmodern Jahrzehnts piše da ne treba dopustiti razgovore i teoretisanja na osnovu postojanje bilo-kakve opšteljudske supstancije - "projekt po kojem je čovjek cilj obrazovanja supstancijalno je neosnovan, pošto po Ničeu i postmodernizmu nije samo Bog mrtav, nego i čovjek."


" ....može li Bogočovek zbilja umreti,ako samo Bog u njemu umre...."

" ....Bog je morao napraviti mesta,ali ne nama nego - Čoveku . Kako možete verovati da je Bogočovek umro, dokle god u njemu osim Boga ne umre i Čovek ? "

( Štirner str.115 )



Мислим се нешто...

Из овога што сам до сада видео и чуо у свом животу, једино горе од умирања Бога (и Човека) у човеку јесте рађање Човекобога у човеку...
anonymous anonymous 07:52 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

Mnogi elementi koji su bili predviđeni da čine armaturu postpedagogije su implementirani i upravo njihova inkopatibilnost sa preostalim klasičnim principima i jeste razlog da se današnja pedagogija nalazi u šizofreničnoj situaciji, sa svim kontraproduktivnim (u prvom redu praktičnim) posljedicama koje takvo stanje neminovno porađa.


Ljudsko društvo u celini, se nalazi usred epohalne tranzicije, čije pravce i obrise samo naslućujemo.

Mnoge tradicionalno uobičajene institucije se dekonstruišu, pa taj proces ne zaobilazi i pedagogiju.

Strahovi i strepnje pred nepoznatim i nesagledivim , dovode i dovodiće u budućnosti pojedinca sve češće u onu egzistencijalno-psihološku situaciju koju ja nazivam pretparanoičnom.

Izazovi koji će stajati pred njim ticaće se više duha nego materije,više psihe nego tela.Biće više identitetski, kulturno - antropološki, nego socijalni.

Odgovore ća svako za sebe sam morati da traži i nalazi i nikakva pedagogija mu u tome, neće moći da pomogne.

Naravno, mnogi će i postradati, ali oni koji uspeju da opstanu u svetu bez oslonca i tvrdih uporišta, i izađu nepovređeni iz tog kovitlaca sila i antisila, steći će takva znanja i iskustva,koja do sada nisu ni naslućena.


b92fmember b92fmember 08:31 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi


Naravno, mnogi će i postradati, ali oni koji uspeju da opstanu u svetu bez oslonca i tvrdih uporišta, i izađu nepovređeni iz tog kovitlaca sila i antisila, steći će takva znanja i iskustva,koja do sada nisu ni naslućena.



nadam se da nisi mislio na iskustva poput ovog: https://ravnazemlja.wordpress.com/
anonymous anonymous 12:43 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

draganstankovic draganstankovic 15:55 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

anonymous


...knowledge must die and rise again as will and create itself anew each day as a free person....

Pitanje obrazovanje je - pitanje života.

Do not mix shooling and education, those are two diferent things !
Knowledge however exist outside of shooling and education.

Skole su institucije nasilja nad decom. U ovim ustanovama deca uce samo i iskljucivo kako da postuju svoje LIDERCINE I AUTORITET.

Citirao sam mog nekadasnjeg sada vec pokojnog predavaca sa Univerziteta Utrecht Prof. Dr. Mouk Mulder.
Emeritus Profesor Dr. Mouk Mulder je bio veliki borac za pravdu i protiv uzurpatora ljudskosti


Pozdrav vama,

cerski
anonymous anonymous 16:18 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi


apostata apostata 22:16 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

draganstankovic
anonymous


...knowledge must die and rise again as will and create itself anew each day as a free person....

Pitanje obrazovanje je - pitanje života.

Do not mix shooling and education, those are two diferent things !
Knowledge however exist outside of shooling and education.

Vaš mnogopoštovani profesor na nekakvom principjelnom /idealnom/ nivou je naravno u pravu, no siguran sam i da je on znao kako obrazovanje kao socio-kulturni sistem nastaje onda kada je postalo jasno da porodica, osim adekvatnog izlaska u život i socijalizacije, više od tog elemntarnog pružiti ne može.

I tačno je da je uvijek kroz taj sistem neko "radio posao", nema veze da li je to Sokrat ili sofisti, država ili Crkva, cehovi ili partija, jer činjenica da je posao rađen stoji.

No bez obzira na to sa ovim dole se ipak ne mogu u potpunosti složiti
Skole su institucije nasilja nad decom. U ovim ustanovama deca uce samo i iskljucivo kako da postuju svoje LIDERCINE I AUTORITET.

Nasilje postoji nema šta, postoji i u lošem i u solidnom školskom sistemu, no razlika između njih dva je u onome što se dobije pored obavezne doze nasilja.

E a o tome sam mislio piskarati u četvrtom dijelu.
Citirao sam mog nekadasnjeg sada vec pokojnog predavaca sa Univerziteta Utrecht Prof. Dr. Mouk Mulder.
Emeritus Profesor Dr. Mouk Mulder je bio veliki borac za pravdu i protiv uzurpatora ljudskosti


Pozdrav vama
,

cerski

A do tada pozdravljam i ja vas.


apostata apostata 22:18 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

tasadebeli
anonymous
Pa tako npr. blizak postmodernizmu švajcarski pedagog Jirgen Olkers u svom članku Reflexive Ersiehunswissenschaft am Ausgang des postmodern Jahrzehnts piše da ne treba dopustiti razgovore i teoretisanja na osnovu postojanje bilo-kakve opšteljudske supstancije - "projekt po kojem je čovjek cilj obrazovanja supstancijalno je neosnovan, pošto po Ničeu i postmodernizmu nije samo Bog mrtav, nego i čovjek."


" ....može li Bogočovek zbilja umreti,ako samo Bog u njemu umre...."

" ....Bog je morao napraviti mesta,ali ne nama nego - Čoveku . Kako možete verovati da je Bogočovek umro, dokle god u njemu osim Boga ne umre i Čovek ? "

( Štirner str.115 )



Мислим се нешто...

Из овога што сам до сада видео и чуо у свом животу, једино горе од умирања Бога (и Човека) у човеку јесте рађање Човекобога у човеку...

Da!
To je tek pravo zaebana stvar.
apostata apostata 22:20 04.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

anonymous

Pogledaću ovo obavezno .., a hvala i za Učitelj neznalica, nisam čitao.
tasadebeli tasadebeli 00:15 05.07.2017

Re: Moj prilog ....temi

anonymous




Ако сам добро разумео, онда сам ја на трагу овоме још откада сам почео пре 25 година са овим мојим послом у школској учионици...

Наиме, код мене не постоје погрешни одговори на часовима на којима се дискутује (не предаје, подучава итд, него дискутује) о књижевним делима. Сви су у праву када покушавају да одговоре на питања која постављамо у тим дискусијама после прочитаног књижевног текста. Па кроз мноштво одговора на постављена питања, долазимо до оних који нас воде до суштине.

Али то је књижевност.

Са граматиком ствари стоје већ нешто другачије. Акузатив, на жалост многих у овој Србији, може бити само акузатив, а никако локатив. Ту вишеструки одговори који су сви тачни не долазе у обзир.

Мислим да то исто важи и за још неке школске предмете који не спадају у тзв. вештине (уметности од умети, бити вешт?).

Па се онда таква поставка Кена Робинсона доводи у питање код тих предмета у школама или нас води у илузију да ћемо некога научити шта је то гравитација тако што ћемо га пуштати да скаче редом са шамлице, столице, ормана, крова, 50. спрата и да на крају тако сазна шта је то гравитација.





Озбиљно сада...

Ова промена парадигме Кена Робинсона захтева индивидуализацију наставе. У одељењима која имају по 30 ученика, стандарди (подучавања, оцењивања и сл.) за било који предмет су неминовност, а индивидуализација представља немогућу мисију и поред свих напора једног наставника (на њих 30) за тих 45 минута колико је дато.

Па зато промена парадигме може отпочети са променом окружења и "индустријске траке" између два школска звонцета.

Али се онда опет поставља питање како то може да изведе један човек на њих 30 који ипак не може са тим својим ученицима да једе, спава, плаче и смеје се, једном речју живи као што то ради или би требало да ради један родитељ. А савремени родитељ опет због услова у којима се живи и свеопште трке за обезбеђивањем статусних симбола (читај потрошачке грознице) нема толико времена за своје дете, па очекује да наставник у школи преузме на овакав начин родитељску улогу.

(Види доле коментар bene_geserit о паду Римског царства. Баш ме занима да ли та наставница може баш сваки пут када по распореду има то одељење, да их тако подучава, колико то времена одузима, шта раде остала одељења док чекају наставницу да са њима изведе исто то што је са овима изводила итд. То што смо чули од bene_geserit може да се подведе под екпериментални час, али под стандард са оваквим системом и организацијом наставе, програмима и фондом часова не може никако.)

Хоћу да кажем да ово о чему говори сер Кен Робинсон звучи изузетно примамљиво. И сјајна је анализа постојећег стања. На жалост, понуђена решења су потпуно неприменљива у оваквом људском друштву (и образовању) какво имамо данас.

Мислим, могу се она применити... Променом окружења и организације какву имамо данас. Али то онда више неће бити образовање за све, него само за оне изабране. А у друштву у којем човек није људско биће, него је човек оно што износи пред друге као свој статусни симбол, можете већ претпоставити ко ће бити ти изабрани.

Ипак ми не живимо у бескласном друштву које издваја енормна средства за образовање (за идеје Кена Робинсона потребан је и велики број оних који би се бавили подучавањем деце), него напротив у друштвима у којима је зарад профита образовање само оптерећујућа ставка у буџетима заједница, па се због тога врло често труде да и она неопходна средства смањују.

А са друге стране гледано, образовање би ипак требало да буде доступно свима, а не само изабранима јер то није никакав преживели просветитељски модел који треба одбацити него задовољавање једне од основних људских потреба човека и самим тим, хуманизације људског друштва.

Некако не могу да пристанем на то да у 21. веку 8000 филозофа и војника живи на рачун рада поживотињених и бесловесних 200 000 робова.

(Цифре позајмљене из старе Спарте.)

П.С. - Да се захвалим и ја на Учитељ незналица, нисам читао. Ето мени лектире за распуст.
stefan.hauzer stefan.hauzer 08:54 04.07.2017

*

Postmodernistički zahtjev za estetizacijom pedagogije


Uopšte, odnos između etike i estetike u postmodernizmu se čini njenim najzanimljivijim delom. Šteta kad si se već ovako raspisao nisi zadržao na tome i objasnio taj odnos, on je svakako najvažniji deo da bi se razumelo insistiranje postmodernizma na estetičkom pristupu.

apostata apostata 22:28 04.07.2017

Re: *

stefan.hauzer
Postmodernistički zahtjev za estetizacijom pedagogije


Uopšte, odnos između etike i estetike u postmodernizmu se čini njenim najzanimljivijim delom. Šteta kad si se već ovako raspisao nisi zadržao na tome i objasnio taj odnos, on je svakako najvažniji deo da bi se razumelo insistiranje postmodernizma na estetičkom pristupu.



Pa ubi ba Stevo i sa ovim, samo je falilo još i da sam o tome razglabao.
Sa estetizacijom etike praktički je isto kao i sa estetizacijom pedagogije. Sve se svodi na karakter estetskog ugođaja, koji je krajnje subjektivan.
nicknaylor nicknaylor 16:47 04.07.2017

...

Roditelje retko cujem da se hvale sta deca ZNAJU nego koliko PARA ZARADJUJU, koliku kucu IMAJU i nad koliko ljdi imaju VLAST (MOC). Dakle zadatak obrazovanja kako ga ljudi vide je da se dodje do unovcive diplome u tom smislu je obrazovanje svuda tretirano kao biznis i stoga smo naravno osudjeni na propast samo jos nismo svesni :)

Haug.
apostata apostata 22:23 04.07.2017

Re: ...

nicknaylor
Roditelje retko cujem da se hvale sta deca ZNAJU nego koliko PARA ZARADJUJU, koliku kucu IMAJU i nad koliko ljdi imaju VLAST (MOC). Dakle zadatak obrazovanja kako ga ljudi vide je da se dodje do unovcive diplome u tom smislu je obrazovanje svuda tretirano kao biznis i stoga smo naravno osudjeni na propast samo jos nismo svesni :)

Haug.
To je druga strana .., odnosno to je sada čak i prva strana, ali o tome u sledećem dijelu.

Problem je što ne znam kada će on biti, nemam sada vremena - ako Bog biće negdje u augustu.

A čini mi se da je bolje tako - već sam dojadio svima.
nask nask 22:49 04.07.2017

Re: ...

biće negdje u augustu.


Lobiram za kraj avgusta, kad smo mi iz "proizvodnje" lepo odmoreni i spremni za novu obrazovnu sezonu.

A čini mi se da je bolje tako - već sam dojadio svima.


Ovo je netačna tvrdnja, što se mene tiče. Nadam se da će barem deo rasprave biti na nivou izvršitelja ili egzekutora u obrazovanju.
zilikaka zilikaka 21:55 04.07.2017

šta učini škola

Uz svo iskreno dužno poštovanje, čitajući tekst (ukoso, doduše) pokušala sam da napisano zamislim u primeni na školovanju jednog pekara, jednog lekara (reciimo radiloga ili hirurga) i jednog inženjera (neka bude građevinca, konstruktora mostova)*.


I moram priznati da nisam odmakla od početka. Tabula rasa.



* Primeri koje sam navela u mom koordinatnom sistemu predstavljaju tipične prestavnike zanatlija, oko srednje linije. Pilote i slične nisam uzimala u razmatranje.
apostata apostata 22:31 04.07.2017

Re: šta učini škola

zilikaka
Uz svo iskreno dužno poštovanje, čitajući tekst (ukoso, doduše) pokušala sam da napisano zamislim u primeni na školovanju jednog pekara, jednog lekara (reciimo radiloga ili hirurga) i jednog inženjera (neka bude građevinca, konstruktora mostova)*.


I moram priznati da nisam odmakla od početka. Tabula rasa.



* Primeri koje sam navela u mom koordinatnom sistemu predstavljaju tipične prestavnike zanatlija, oko srednje linije. Pilote i slične nisam uzimala u razmatranje.


Vjerujte mi da ni meni nije jasno kako to oni misle izvesti.
nask nask 00:15 05.07.2017

Re: šta učini škola

zilikaka
...


Sve je to stvar ugla.

Kada, recimo učenik, zvekne sa stolice može, recimo nsarski, da mu uzrok pada objasni preko Higsovih bozona ili teorije struna ili kvantne gravitacije... Može, recimo zemljanin, uzrok pada da mu objasni sa opštom relativnošću i kako se prostor zakrivio ispod stolice. Ja recimo, povukao bi Njutna da mu objasnim uzrok tog bolnog iskustva ...

A možda je, recimo od dosade, zaspao na stolici pa je to i uzrok padu. Ili...

I svi u čudu što su deca sluđena.





zilikaka zilikaka 20:55 05.07.2017

Re: šta učini škola

a recimo, povukao bi Njutna da mu objasnim uzrok tog bolnog iskustva ...


Ma Njutn je zakon!

Nego, kaži ti meni, da li i kod vas ima izleta tipa "Definiši sve poluge u telu koze".
Takav zadatak u osnovnoj dobila ćerka od koleginice, pa kad je zatražila pomoć malo falilo da ne ode cela svita mašinaca da se svađa.
nask nask 23:12 05.07.2017

Re: šta učini škola

Ma Njutn je zakon!


I to prvi!

"Definiši sve poluge u telu koze".


Rog, pa kad te nabode, pritisak, pa kad malo mane glavom levo desno, poluga i moment sile, pa kad se komiraš, strujna kola (otvorena u ovom slučaju), pa kad ... a hemijsko-biološke procese ostavljam za kraj.

U osnovnoj? Pa treba biti, ne koza, već ozbiljan/na magarac/ica i takvim metodama zgaditi deci fiziku .

Ja za taj deo koristim primer krave, ovde ih viđaju često pa je deci lakše.

Meni je to jedan od najvećih nedoumica, kada treba početi sa određenim gradivom. Ja se držim toga da, u SR je to cela OŠ a ovde zaključno sa drugim srednje, fiziku i hemiju treba uglavnom predavati fenomenolški, do sedmog razreda isključivo.
amika amika 22:11 04.07.2017

Баланс између живота и струке

Да се уплашиш. Већина ових теорија личи на оно познато: колико „педагога“ може да игра на врху једне игле. Не доприносе педагогији већ су успутне разраде неких других идеја.

Данас се образовање своди на функционализам и потребе државе и тржишта. Друштво које максимално „промовише“ личне слободе, то исто друштво личност своди на функцију у логици профита. Како ће она разумети свет и историју, и себе у свету и историји, може ли се заштитити од манипулације и одбранити од маркетинга?

Мора се успоставити баланс између знања за живот и знања за струку и ту је одлучујућа улога педагога.
apostata apostata 22:38 04.07.2017

Re: Баланс између живота и струке

amika
Да се уплашиш. Већина ових теорија личи на оно познато: колико „педагога“ може да игра на врху једне игле. Не доприносе педагогији већ су успутне разраде неких других идеја.

Данас се образовање своди на функционализам и потребе државе и тржишта. Друштво које максимално „промовише“ личне слободе, то исто друштво личност своди на функцију у логици профита. Како ће она разумети свет и историју, и себе у свету и историји, може ли се заштитити од манипулације и одбранити од маркетинга?

Ne može - sa obrazovanjem baziranim na takvim principima ne može nikako.
Мора се успоставити баланс између знања за живот и знања за струку и ту је одлучујућа улога педагога.

Trebalo bi, ali po svemu sudeći taj balans je u ovakvom svijetu nepotrebna stvar.

Jukie Jukie 22:45 04.07.2017

Re: Баланс између живота и струке

Kod nas se to ne vidi, ali u Americi je škola još jedno mesto za ugrađivanje interesnih grupa: npr. školski ručak - da bi škola dobila pare za svoje potrebe (npr. fudbalski teren) uslovljena je time da đaci prođu kroz red u menzi, uzmu ručak i otkuca im se kartica (posle toga mogu da otšetaju do kante i bace sve), zatim standardizovani testovi - (uglavnom na kraju ali ponekad i na početku) svake godine đaci rade obavezne testove i onda proizvođač testova dobija pare itd.
U Srbiji je škola za sada samo mesto za ugrađivanje nastavnika da im ide staž i da dobijaju platu (onoliko koliko imaju norme), ali počinje stvarno da mi smeta što ne možeš jasno i glasno da kažeš da male škole treba zatvoriti (jer zaboga nastavnici će ostati bez posla) i da tebi lično uopšte ne smeta što će tako da se ugasi selo. Tako da ITEKAKO imamo nastavnike koji predaju nepotrebne stvari iz nepotrebnih predmeta kao primer kurikuluma sabljozubih tigrova.
Ne volim školski sistem. Moraš da ideš na nepotrebne časove jer je država rekla da moraš da odležiš svoju kaznu što si maloletan. Jer što sam ja pre trideset godina zakonski morao da sedim na časovima istorije ili fizike i da mi neko tamo zvoca kako pojma nemam i ne trudim se, ijao što sam lenj, sram me bilo, a danas ne moram godinu dana da provedem sedeći na tim časovima i da me ocenjuju i da se očekuje da se trudim i učim to određeno gradivo
Zašto baš 13-godišnjak po zakonu mora da ide dvaput-triput nedeljno na čas iz predmeta koji mu ne ide i iz koga nije talentovan i ne zanima ga, umesto da se donese zakon da 43-godišnjaci imaju da uče gradivo koje se sada uči u sedmom razredu, a sedmaci neka imaju slobodno?
bene_geserit bene_geserit 23:32 04.07.2017

Re: Баланс између живота и струке

Jukie
Jer što sam ja pre trideset godina zakonski morao da sedim na časovima istorije ili fizike i da mi neko tamo zvoca kako pojma nemam i ne trudim se, ijao što sam lenj, sram me bilo ... Zašto baš 13-godišnjak po zakonu mora da ide dvaput-triput nedeljno na čas iz predmeta koji mu ne ide i iz koga nije talentovan i ne zanima ga

Pa ajde da si rekao marksizam, domacinstvo ili OTO, ali gde nadje bas istoriju ili fiziku.
Ta dva predmeta mogu da budu dosadna samo u slucaju da onaj koji ih predaje veze nema. Malo imaginacije i resursa i ta dva predmeta su potpuno fenomenalna (slajdovi, filmovi, muzeji, kostimi, a sto se fizike tice eksperimenti, ma stap i kanap ce u rukama dobrog profesora od fizike da napravi zabavu).

Evo pre neki mesec moja cera iz istorije uci pad Rimskog carstva. Profanka napravila ludu zabavu. Krenulo je tako sto se pravi da je dobila telefonski poziv u kome je cula nesto tragicno ("Rim je pao" ), onda pustila neku krajnje dramaticnu muziku, izvukla torbu i svima podelila kostime - neko je bio imperator, neko senator, neko trgovac, neko vojnik, neko varvar i onda su se satima igrali pada rimskog carstva uz pustanje ponekog snimka sa strane.
Jukie Jukie 06:37 05.07.2017

Re: Баланс између живота и струке

Verujem da ako nisu unapred malo prostudirali gradivo nisu imali pojma šta znači baš takav kostim trgovca ili varvarina, i šta tačno treba da rade, ali recimo da improvizuju u hodu. Kao što neko reče gore, čas traje 45 minuta, a onda đaci odoše na fiziku, gde neće razmišljati o Rimskom carstvu, a nastavnik mora da se igra sa sledećim odeljenjem koje ulazi sa podignutom obrvom i pita se "a šta je sad ovo" dok pokušavaju da prestanu da razmišljaju o gradivu hemije i prešaltuju se na istoriju.

I onda dolazimo do gradiva. Moj konkretan problem sa istorijom je što je telefonski imenik bitaka: ko, protiv koga, gde, kada, i što postoji bar 16 strana tog imenika koji ja treba da sedim kod kuće i biflam kako bih kasnije izašao na tablu i pokušao te podatke da iscedim iz sebe kako bih napravio koherentnu priču (a ako preskočim koji datum, nastavnica će da postavi potpitanje). I tu neće pomoći što smo se 45 minuta (ili nekoliko sati) jurcali po učionici u kostimima, to mi ne pomaže da zapamtim da li je to bilo 1632 ili 1634. Igranje, cupkanje i gluma će ti pomoći da ispuniš standarde onog najnižeg nivoa "đak ima pojma o čemu se radi u lekciji" a onda treba da savladaš srednji nivo "đak zna podatke" i na kraju treći nivo "đak ume ko veliki da diskutuje na ovu temu". Nije toliko teško postići najniži nivo, verovatno je svako već gledao neki film gde se radnja dešava u tom periodu, ali gledanje filma u kome shvatiš da Englezi osvajaju neku zemlju radi začina ti ne pomaže kada ti je zadatak da iz geografije izdeklamuješ sve izvozne artikle te zemlje. Sa poljoprivredom je lako, ako je tropska klima ubacuješ kokose i bilo koje južno voće, ako je umerena klima krompir, pasulj, ali kako ćeš da se setiš da se baš molibden tamo proizvodi, ne možeš nikako pa da si se triput obučen kao Indijac jurio sa onim obučenim kao Englez od katedre do vrata.
tasadebeli tasadebeli 08:05 05.07.2017

Текст, празнине у тексту, заокруживање

A opet taj postmodernistički odnos prema jeziku i usko je povezan sa ranije pomenutom kritikom logocentrizma. Pored toga što je ona primarno kritika racionalizma evropske kuture i gospodstva razuma, ona takođe znači osudu logocentričnog potiskivanja pikto-ideo-fonografskog izražaja i poziv na preorijentaciju ka upravo tim formama izražavanja.
Taj poziv da slika zamjeni riječ povezan je i sa današnjim povećanjem audi-vizuelnih sredstava u nastavi, kao i sa odbacivanjem knjižne kulture moderne i uopšte umanjivanjem uloge knjiga u obrazovnom procesu.
To za posljedicu ima to da se odbacuje i klasična praksa obučavanja, a mjesto nje forsira se interpretiranje, kreativnost, ingenioznost tumačenja itd.

Interpretacija treba da zamjeni realnost, sa kojom su u klasičnoj pedagogiji naučni pojmovi bili u direktnoj vezi, a pikto-ideo-fonografička izražavanje nekadašnju dominaciju pismene prakse.

Gnosesimulacija nije spoznaja, ona je imitacija spoznaje. Postčovjek ne može spoznati, jer nema i ne smije imati metodu, a metoda je osnova koja sve sistematizuje, promišlja i vrednuje. Postčovjek pojave i stvari prima tako da ga oni u trenutku percepcije prosto kao apsorbuju.

Gnoseosimulacija je u stvari stalna razmjena informacija. Svi učesnici nekadašnje spoznaje i onaj koji je nekada bio subjekt i onaj koji je nekada bio objekt, svi se oni nalaze u stanju koje podsjeća na spoznajni proces. Istina s jednom malom razlikom - gnoseosimulacija je samo momenat u razmjeni informacija sa drugim i za razliku od klasične spoznaje ona je neakumulativna i neobavezna, ona može, ali i ne mora da bude konstitutivni faktor u socijalizaciji i formiranju ličnosti.



Опет сам се овде сетио изјаве у једној радијској емисији једне госпође, члана Националног просветног савета Србије, бившег професора Универзитета чија је ћерка такође професор универзитета, а унук студент у том тренутку:

Видите, када сам ја полагала своје испите, писала сам есеје као одговор на питања на испиту. Када је моја ћерка полагала те исте испите, она је попуњавала празна места у већ датим реченицама на тесту. Данас када мој унук полаже исте те испите, он заокружује један од три понуђена могућа одговора.



emsiemsi emsiemsi 09:53 05.07.2017

Учитељ и ја !

Све што сам у животу научио, научио сам од својих Учитеља.
Човек је, у суштини реактивно биће, које најчешће реагује на спољашње ексцитације.
Када сам ја био мали, како сам ја могао да бирам шта ћу да учим - када нисам, готово, ништа знао ?! Но, зато су ту били моји Учитељи - и хвала им на томе. Нису ме учили само знању, него, многи од њих и нечему вишем, односно, највишем, а то је --- љубав.
Хвала им што су то, што ми је још више важно од поментуог, исто несебично дали и мојој деци.
Нас као друштво треба да буде срамота као се односимо према Учитељима, људима који раде најодговорнији (и најважнији) друштвени посао - производљом нових људи.
bladerunner92 bladerunner92 12:21 05.07.2017

Re: Учитељ и ја !

emsiemsi


Slažem se što se tiče učitelja.O njima imam drugačije mišljenje nego o profesorima jer oni dete uvode u školski sistem i od toga kako će da mu ga predstave zavisi kako će dete da prihvati školu i obaveze u vezi nje tako da mislim da su i oni svesni toga i da se više trude.

Što se tiče profesora , tu ima teških budaletina kao i u svakoj profesiji naravno, ipak su i oni samo ljudi da ne bude zabune.

Što se tiče sistema, imam koleginicu s fakulteta koja živi na Novom Zelandu, tamo ne postoji klasično ocenjivanje (u procentima im ocenjuju testove), ne postoji domaći zadatak -vrlo retko, knjige se ne nose kući i roditelji praktično imaju veoma mali udeo ili se u vrlo maloj meri mešaju u obrazovanje deteta. Da ne govorimo o ponavljanju ili ostavljanju deteta da polaže avgusta - što smatram čistom represijom i maltretiranjem koja za rezultat može da da samo da dete omrzne i školu i profesora .Koliko sam razumela takva deca se usmeravaju dalje na neke stručne škole. A N. Zeland je godinama u vrhu liste (6,7 mesto koliko sam sad izguglala) na PISA testovima.

S druge strane za Šangaj i Singapur koji su na vrhu te liste prosto ne mogu da verujem (a nisam čitala ništa) da mogu da imaju sistem kao na N. Zelandu , pre bih rekla da je mnogo rigorozniji i represivniji (možda je to moja predrasuda) a oni su u vrhu, tako da ne znam da li može da postoji tačan recept koji će da dovede do uspeha mada se zna da su jedna od kljucnih stavki profesori što je i logično sasvim.

Ja sam naravno za Novi Zeland model.


Jukie Jukie 19:47 05.07.2017

Re: Учитељ и ја !

Verovatno je u mentalitetu svih azijskih zemalja da đak sedi nad knjigom 18 sati dnevno, a kad se škola završi imaju posebne cram schools koje im služe umesto daycare centra za tinejdžere i tamo nastavljaju da štrebaju dok ne zaspu kad knjigom
tasadebeli tasadebeli 20:23 05.07.2017

Re: Учитељ и ја !

Jukie
Verovatno je u mentalitetu svih azijskih zemalja da đak sedi nad knjigom 18 sati dnevno, a kad se škola završi imaju posebne cram schools koje im služe umesto daycare centra za tinejdžere i tamo nastavljaju da štrebaju dok ne zaspu kad knjigom



Само, појавио им се ту проблем који су они уочили још пре десетак година...

наиме, ти сјајни ђаци који излазе из њихових школа нису показивали ни трунку креативности и личне иницијативе када после школовање почну да раде по својим фирмама.

Отприлике као роботи са огромном меморијом и гомилама информација у главама са којима сами не знају шта да раде ако им се не да потребан инпут. не да сами нађу начин да то искористе, него неко мора да им да упутство за коришћење тога што после школовања носе у главама.


Па су онда власти Сингапура звали у помоћ Мича Резника... (ЛИНК)


Који је после говорио на Мити о тим искуствима и закључцима из Сингапура. (ЛИНК)


A few years ago, the government of Singapore summoned Mitch Resnick to help crack a problem. Although thousands of schoolchildren in that country were designing and building robots using the Lego Mindstorm kits Resnick helped invent, Singapore businesses complained that when these same students hit the workplace, they lacked creativity and initiative. Resnick discovered, in conversations with teachers, that robot building was an after-school activity, and classroom time was devoted to math and science drills.


И то је уочено још пре 10 година.


Изгледа да у свему томе не ваља превише у приступу вући ни на једну ни на другу страну, него држати неку златну средину и ту клацкалицу образовања врло пажљиво одржавати у равнотежи између развијања креативних потенцијала и дисциплинованог испуњавања циљева и захтева програма иначе чим се претегне на једну од те две стране, губи се смисао образовања.



nask nask 00:57 06.07.2017

Re: Учитељ и ја !

Изгледа да у свему томе не ваља превише у приступу вући ни на једну ни на другу страну, него држати неку златну средину и ту клацкалицу образовања врло пажљиво одржавати у равнотежи између развијања креативних потенцијала и дисциплинованог испуњавања циљева и захтева програма иначе чим се претегне на једну од те две стране, губи се смисао образовања.


Obrazovanje. Idealna tema da čovek

bladerunner92 bladerunner92 11:22 07.07.2017

Re: Учитељ и ја !


Jukie
Verovatno je u mentalitetu svih azijskih zemalja da đak sedi nad knjigom 18 sati dnevno, a kad se škola završi imaju posebne cram schools koje im služe umesto daycare centra za tinejdžere i tamo nastavljaju da štrebaju dok ne zaspu kad knjigom

moguće , a verovatno je i drugačije kad treba da obrazuješ naciju od milijardu i kusur ljudi , nemoguće je dopustiti nedisciplinu
narcis narcis 13:03 05.07.2017

uopšte

ne vidim razlog za postojanje obrazovanja, kome to treba i zašto?
Domazet Domazet 00:53 06.07.2017

Sumnjam da je...

...Roger Waters mogao i da nasluti da ce skoro cetrdeset godina posle njegovog protesta protiv uterivanja znanja pomocu lupanja lenjirom po dlanovima NASA morati da zvanicno demantuje da na Marsu postoje radni logori sa decom robovima otetim na zemlji.

Cudi me da We don't need no education nije postala zvanicna himna na Trampovim (predizbornim) skupovima. Bez bez drugog reda u obe strofe, naravno. Sto hiljadu Rogera ne moze da izgradi jedan Donald moze da umaze jednim zamahom...
emsiemsi emsiemsi 05:15 06.07.2017

Re: Sumnjam da je...

Domazet
...Roger Waters mogao i da nasluti da ce skoro cetrdeset godina posle njegovog protesta protiv uterivanja znanja pomocu lupanja lenjirom po dlanovima NASA morati da zvanicno demantuje da na Marsu postoje radni logori sa decom robovima otetim na zemlji.

Cudi me da We don't need no education nije postala zvanicna himna na Trampovim (predizbornim) skupovima. Bez bez drugog reda u obe strofe, naravno. Sto hiljadu Rogera ne moze da izgradi jedan Donald moze da umaze jednim zamahom...

Ма, главно да смо се Килари решили.
А Трумп ко и било који Буш.
anonymous anonymous 00:03 08.07.2017

Eh, taj savet ....

....Saveta Evrope


"Ovaj dijalog, takođe, bi trebalo da naglasi opasnosti koje "prekomerna opsednutost" sticanja zvanja doktora nauka isključivo zbog percipiranog političkog ili socijalnog statusa predstavlja za akademski integritet", navodi se u preporukama.

Predstavnici Saveta Evrope osvrnuli su se i na korištenje elektronskih uređaja za prepisivanje na ispitima, a da bi se to sprečilo fakulteti treba da nabave opremu za ometanje.

Navodi se i da bi trebalo započeti diskusiju da li je Univerzitet u Beogradu preveliki, da li to dovodi do preterane koncentracije akademskih talenata (kadrova i studenata) na jednom univerzitetu što stavlja u neravnopravan položaj druge univerzitete da privuku kadar i studente."

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana