PRIČA: Nakon godina tumaranja po svetu, već pomalo umorna od svega i ne jednom upitana da li je to i dalje moj Put, ono što zaista želim, odlučila sam da savladam jednu od najzahtevnijih ruta za cikloputnike – Pamir hajvej. Nije da se nisam zapitala o ispravnosti takve odluke u momentu kad nisam više toliko sigurna u sve to što radim, ali kretanje po inerciji uvek je najlakše. Uz to, morala sam da izađem iz Kine, da provetrim mozak i napunim baterije, kako bih od septembra izdržala još nekoliko meseci rada u toj zemlji. A onda je došla i molba za
pomoć jednoj ugroženoj porodici, pa je cela ideja o vožnji na Krovu sveta dobila plemeniti smisao. Shvatila sam da neće biti lako, ali da će vredeti.
Nisam se obazirala na brojne probleme koji su od početka pratili moje pripreme za tu turu: Ranu izmenu rute zbog nemogućnosti da dobijem tadžikistansku vizu. Preskupe penale zbog zamene karata koje mi je naplatila aviokompanija. Nerazumno visoke doplate za prenos bicikla. Naposletku, povredu leđa dan uoči polaska. Uprkos svemu, krenula sam.
I stigla na jedevite jade, izmučena nakon 48 sati po aerodromima, tri leta i višečasovnih presedanja, neumoljivih sigurnosnih kontrola. Sa bolom u leđima koji se pojačavao.
Morala sam da mirujem. Da primam injekcije i da gutam lekove. Da posetim lekara i uradim magnetnu rezonancu. Dobila sam dijagnozu: diskus hernija i skolioza.
Usledili su dani intezivnog pretraživanja na internetu. Traženja pomoći stručnjaka. Mišljenja o tome šta dalje. Ideja o vožnji Pamirom još uvek me nije sasvim napuštala. Možda ću se oporaviti dovoljno brzo, nadala sam se. Ali racionalni deo mene znao je da se nakon takve povrede, i sa takvom dijagnozom, ne ide u pustinju, verući se na 5000 mnv po džombama, šljunku i pesku. Jedan nagli pokret, onaj instiktivni da bi se izbegla neka prepreka ili sprečio pad, i moja kičma može da postrada još gore.
U zbrci informacija koje sam prikupila, u gomili saveta koje sam dobila od stručnjaka i ljudi sa istim problemom (a javio mi se neverovatan broj njih!), naslućivalo se rešenje: vežbe, vežbe, vežbe. Samo jedno veče rada vežbi koje sam našla na Jutjubu, i moje stanje se preko noći popravilo. Dovoljno da od narednog dana odbijem dalju terapiju sa lekovima i injekcijama.
Ali nastavila sam potragu na internetu za stručnjakom koji bi me usmerio. Opasno je raditi takve stvari na svoju ruku. Može više da našteti nego da koristi. A i ono čudotvorno ozdravljenje, već drugog dana ponovo se povuklo pred bolom. Očito da nešto nisam radila kako treba.
I slučajno, na nekom forumu naiđem na
teoriju somatike. Izložio ju je bivši biciklista, koji je i sam imao slične probleme. I koji ih je u svojoj bici-radnji video nebrojeno, u drugih biciklista. Pa je tražeći rešenje, najpre nabasao na somatiku, potom ju je upražnjavao, pohađajući seminare kod najboljih učitelja, da bi naposletku počeo i sam da je podučava, ali kao osavremenjenu i kompleksniju
terapiju koju je nazvao AEQ. Njegovo ime – Aleš Ernst – ništa mi nije značilo, ali u krugovima hrvatskih i slovenačkih sportista i rekreativaca dobro je poznato. Čitala sam svedočanstva o uspešnim oporavcima zahvaljujući njegovoj metodi. Mnogo potvrda i od svetskih maratonaca, atletičara, biciklista. Ipak, prvenstveno me je privuklo objašnjenje uzroka nastanka tih problema. Sve je toliko logično, precizno u tumačenju šta se dešavalo decenijama unazad sa njihovim/mojim mozgom, mišićima i kostima. Da, treba da vežbam da bih sanirala problem, ali ne bilo kako i ne klasične vežbe.
I evo me sada u Biškeku, u jednom gesthausu. Na vezi sam sa Alešom. Pokušavam da učim i razumem, kako bih mogla da promenim. Odustala sam od ideje da vozim na Pamiru. Možda ću, kad se još malo oporvim, ponoviti turu oko Isik-kul jezera, oko kojeg sam vozila pre pet godina, kada sam prvi put bila u Kirgiziji. A možda će biti nešto treće, na neki novi način. Ne znam to sada. Jedino izvesno, i ono što zaista želim i moram u ovom trenutku, jeste da se temeljno pozabavim svojim telom.
NEGATIVISTIČKI POGLED: Potrošila sam gomilu para, iscimala se i preživela velike stresove da bih potom sedela u nekom gesthausu u Kirgiziji, umesto da putujem. Odustala sam od ostvarivanja svoje velike želje – da izvozim Pamir. Ko zna da li ću imati ponovo priliku da dođem ovde.
Humanitarna akcija koju sam pokrenula verovatno neće biti toliko uspešna koliko bi bila tokom moje ture. Vratiću se u Kinu nenapunjenih baterija, očiju gladnih pejsaža kojima sam se toliko radovala.
POZITIVNI PRISTUP: Ako su pare jedina cena, onda ona nije visoka. Povreda je mogla da mi se dogodi negde na planini, u pustinji, na pet dana od prvog znaka civilizacije. Pamir hajvej je 'autoput' samo u nazivu, dok njime nekad danima ne prođe nijedan kamion ili drugo prevozno sredstvo koje bih mogla da ustopiram i zamolim da me prebace u prvi grad. U Biškeku sam odsela u hostelu koji drži penzionisana medicinska sestra uz pomoć mlade rođakinje koja završava medicinu. Davale su mi injekcije, vodile me kod lekara i kupovale hranu za mene dok nisam mogla da hodam. U svemu što se desilo, imala sam jako mnogo sreće. I kao krunu svega, otkrila sam način na koji mogu da promenim neke mehanizme za koje sam se već pomirila da im nema pomoći, a koji su mi suštinski važni. Možda sam krenula po Sveti Gral biciklista, da bih pronašla svoj lični Sveti Gral. Vreme će to najbolje pokazati.
Ali kako god da bude, imam onaj nepogrešiv osećaj da ponovo sledim svoj Put.