Krenuo sam da nahranim mačke.
Papričice koje sam juče rasadio čekaju da ih zalijem.
Pristavio sam pasulj da se kuva. I dok čekam da provri i da smanjim temperaturu htedoh da kažem da se osećam po malo čudno.
Posle skoro 40 godina prvi put ne moram na posao.Da se razumemo,volim ja posao montažera kao i onog dana kad sam upisao montažu na fakultetu dramskih umetnosti. Da se ponovo rodim opet bih to uradio.Mogućnost da prvi vidite materijal i slažete ga prema svom nahođenju, neprocenjiv je doživljaj prema kome gube na značaju svi oni stresovi koje televizijski program nosi.
Možda zato u srcu nosim i jedan stent.
Moja najveća inspiracija su bili materijali koje su snimatelji i reditelji donosili sa terena.Između ostalog i moja Cica Lukić koja me je učila da mislim „čovekomerno“.
Slika nije slika i kadar nije kadar ako nema odnos sa čovekom. Međukadrovi su tu da pojačaju taj utisak.Utisak čovekomernosti.
Saosećanje prema ljudskoj patnji uvek mi je bilo ideja vodilja.Sve što sam imao da kažem u glavnom sam rekao ili kroz emisije i filmove koje sam radio ili kroz neveštu reč u mojim tekstovima.
Istini za volju nisam se nadao da ću dočekati penziju.