Srednja generacija se sigurno sjeća velikog makedonskog filma Stoleta Popova “Srećna nova 1949”, sjajne umjetničke anticipacije novog totalitarizma i zla koji će prekriti balkanski region samo par godina kasnije. A o tim počecima 90’tih, ovih dana, nakon predsjedničkih izbora u MNE, govori i Mark Almond, profesor sa Oksforda i ugledni analitičar BBC za zapadni Balkan. Kaže kako je “EU trenutno važnija stabilizacija Kosova i regiona od korupcije i vladavine prava u Crnoj Gori”. I onda definiše crnogorsku situaciju: “Na neki način, vratili smo se na početak 90-ih, kada su neki ljudi u Briselu govorili - bolje Milošević nego neko i nešto što ne razumijemo i ne možemo da predvidimo”!
U dvije rečenice Almond je sve rekao. I o vlasti, i o opoziciji, i o famoznoj međunarodnoj zajednici. Ako se ovi stavovi pokušaju razraditi stvari izgledaju prilično sumorno po Crnu Goru. Ispada da je Evropa svjesna da Crna Gora nije zemlja vladavine prava, da caruje korupcija a umjesto institucija vlada jedan čovjek. Drugi, još porazniji zaključak, da u Crnoj Gori ne postoje unutrašnje snage sposobne da promijene takvo stanje. I treće, da se Evropa drži poznatog pragmatizma. Nije važno šta “veliki brat” radi ukućanima, važno je da ih drži u zatvorenoj sobi, čime se na najbolji način daje “puni doprinos regionalnom miru i stabilnosti”. Almond pominje Miloševića i kako je i on nekad, za neke političare u Briselu bio “dobitna karta”. Kada je počeo da pravi velike probleme, hladno i pragmatično, isti čovjek je proglašen za najveću pošast u Evropi. Onda je došao Koštunica. Solana je bio dirnut njegovim demokratskim kapacitetima a nacionalističku ideologiju mu je prevodio kao antikomunizam. I tako sve dok nije ubije premijer Đinđić. Onda je pragmatični Brisel, i još pragmatičniji Vašington, uvidio kako je i Koštunica loš izbor. Podrška je onda usmjerena ka Tadiću. Da bi sada, nakon havarije u Srbiji, izazvane i formalnim odvajanjem Kosova, umirovljeni Đukanović bio zamoljen da se vrati na političku scenu, s istim izgovorom – faktor mira i stabilnosti.
Ali, da ne bude da su “neki političari iz Brisela” krivi za sadašnju crnogorsku situaciju. Oni su samo pragmatični. Solana uvijek može da kaže – nije na meni da mijenjam Crnu Goru i da se miješam u vaše unutrašnje stvari, to morate uraditi sami, iznutra. Ciničan, ali ipak valjan izgovor. I zaista, iako manje više većina zemalja zapadnog Balkana funkcioniše po modelu protektorata, direktnog ili indirektnog, krivca za zadržavanje Crne Gore u predvorju demokratije i istinskih evropskih vrijednosti, treba prevashodno tražiti na domaćem terenu. O vlasti ne treba trošiti puno riječi. Ljudi su perfektno razradili sistem kontrole cjelokupnog društva naslijeđen još iz komunizma i pod firmom demokratskih standarda, sprovode izbore i slave pobjede. Koliko god glasova da treba, bilo 120, 140, 170 ili 220 hiljada, vlast je spremna da ih obezbijedi. S druge strane, na ruku joj ide i sama opozicija. Ona svojim djelovanjem konstantno gura EU i SAD u naručje Đukanoviću jer je nesposobna da se nametne kao alternativa jednom ne baš impresivnom režimu. I kako reče Almond, zašto bi se biroktrate iz Brisela opterećivale šta će donijeti Medojević, Milić ili Mandić, kad sa Đukanovićem “nema neizvesnosti”. On je za proteklih 20 godina vrlo dobro naučio kako se pliva u (mutnim) međunarodnim vodama. Karakteristike opozicionih lidera koje su iz Podgorice išle diplomatskim putem, stvarale su kod zvaničnika i kreatora politike u Briselu sasvim drugačiju sliku. Medojević je, tako, djelovao kao neko ko detektuje probleme ali ne nudi rješenje, kako izaći iz njih i kako mijenjati društvo. Za ilustraciju kolege često uzimaju izjavu jednog stranog novinara koji je nakon dvosatnog razgovora sa liderom PZP požalio kako nije uspio da mu postavi niti jedno pitanje. Čovjek jednostavno nije mogao doći do riječi. Lider crnogorskih Srba Mandić nije ni izražavao ozbilniju želju za kontaktom sa zapadnim predstavnicima u Podgorici. Njegova vizija je, preko Velje ilića, išla ka Koštunici i ruskom gasu. Da virtuelni opozicioni svijet bude potpun potrudio se lider SNP Milić. On jedini od opozicionih lidera slavi svoj rezultat iako je dobio najmanje glasova. Ali, nakon postreferendumskog posrnuća partije Miliću se mora priznati da je učinio hrabar zaokret ka građanskoj i evropskoj opciji, uspijevajući da zadrži čak 11 odsto biračkog tijela, kojeg čine uglavnom ostaci konzervativnih glasača koji su posljednjih 10 godina podržavali arhaičnu i antizapadnu politiku. Milić je ostavio utisak najpribranijeg od opozicionih lidera, ali opet bez dovoljno energije i potencijala da bude glavni čovjek promjena. Kada se svima njima doda vojska takozvanih lidera malih stranaka koji služe za zbunjivanje opozicije a ne same vlasti, onda se i na unutrašnjme i na vanjskom planu stekla ne baš pozitivna slika o mogućoj političkoj alternativi u Crnoj Gori. I zato je priča vraćena, kako reče, Almond u 90-te. Što bi moglo da sugeriše još pesimističniji zaključak – da je perd Crnom Gorom novih 20 godina iskušenja i puževskog koračanja ka izlazu iz vjekovnog tunela totalitarizma i neslobode.
Da bi se išlo brže opozicija, kako reče, lider SL Mandić, mora da se dobro presabere i pretrese. U najkraćem to bi značilo - Pokret za promjene sa koncepcije “one man show” mora preći na izgradnju ozbiljne organizacije, sa što širim uključivanjem svih slobodnih i demokratskih potencijala društva. Srpska lista mora da se mnogo više okrene Crnoj Gori. Ne treba da odustane od brige za tradiciju, pravoslavno nasljeđe, ali ta priča mora da ima evropsko pakovanje, nešto nalik onome što u Srbiji radi Tadić. Milić je oživio SNP i ne bi trebao da dozvoli samo jednu stvar – prihvati očite signale iz DPS-a za koalicijom jer bi SNP time, poput SDP, postao nova ikebana vlasti koja niti može, niti želi da suštinski mijenja društvo. Da li opozicija ima snage i pameti za prave odgovore i poteze? Bojati se, kako reče Almond, već viđenog. I u Srbiji je vlast bila nepromjenjiva deceniju i po jer se opozicija neuspješno pokušavala organizovati. Tek kad se Zapad umiješao i napravio raspored, podijelio zadatke i dao pare – desila se promjena. Demokratski, kako to DPS voli da predstavi.
Željko Ivanović
p.s. osnova i veći dio ovog teksta je kao komentar objavljen prije par dana u Vijestima. Kako bi bilo neuputno na istu temu, postizborne situacije u MNE, pisati 2 teksta u 3 dana onda sam taj komentar malo dopunio, jer mi to prostor ovdje dozvoljava i postavio kao blog. Da bi zainteresovani mogli da komentarišu.
Bulevar 91, pa bulevar Malo morgen, davno bulevar Osame i Solane, do jutros Mila i Marka, još danas Bulevar Borisa (Kidriča), prethodno Lilića i samo Lilića, prošle nedjelje Bulevar Gudžarat, prošle godine Milana i Romana, a bio je i bulevar sumraka, koliko juče Čede i Bebe, donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)