Kad sam bila u tinejdzerskim godinama, glavno je bilo da se vracas iz izlaska i onda sretnes nekog sa iste putanje i dok polako odmice letnja noc, prepricavate ko je gde bio i koga sreo.
U nekom trenutku polako odrastamo, bavimo se mozda vaznim poslovima, a jos imamo neke mlade godine. To je vreme kad "klupa iz kraja" postane neka vrsta sramote i onda je zaobilazimo nocu. Danju je drustveno ispravno da kratko sacekas nekog, nocu je prilicno -faux pas.
Pojavi se tad neko sledece doba kad pocne malo da ti nedostaje to bezbrizno vreme kad sijaju zvezde nas Beogradom, i oseca se leto kako dise.Nedostaje ti i ta klupa udaljena od tebe tvojim zivotom, polozajem u drustvu, porodicom. Sve je dalja a pred nosom ti je.
Desi se i to, probaju da ti je nametnu, to ti trenutno izazove ono osecanje kad si u nekom gradjenju karijere i kad je klupa nezvanicno simbol jedne vrste neuspeha. Tada vidis sve, i djubre okolo, i lokalne pijance koji su tu odmorili misli uz pivo nepunih sat ranije, i neke jezive komsije kojoj bas ta klupa cesto biva utociste. I tvoju bozanstvenu letnju haljinu koja nije za tu klupu nego za prijatan restoran na reci. Grozis je se, nije tvoje mesto.
Obrt.Iznenada.Krenes nekim ne toliko vaznim poslom, u sorcu i japankama, zavrsis to, ugledas ljude iz detinjstva na, mozda i slucajno, jedinoj klupi koja nema djubre okolo, koja je taman toliko udaljena da ne moze tu da pridje neki lokalac sa kojim bi ipak da izbegnes komunikaciju. Trenutno pocne da ti se pravda drugar koga nisi videla sto hiljada godina, zasto je seo na klupu sa pivom posle 15 godina ili ko zna koliko vec.Glupo mu zbog svega gore opisanog. Podseti me u trenutku na lokalnog lika, vazio za lepotana, koga isto nisam videla godinama kako je isto skoro zaseo na klupi.Prolazim stazom a on iz daljine krece da objasnjava da je malo samo tu seo, zeni smeta dim, pa eto izasao napolje sa pivom i cigaretom. Samo da pojasnim, ja nisam imala zgranut izraz lica nijednog trenutka pa da je pravdanje odgovor na to.
A ti, tj. konkretno u ovoj prici-ja, da se vratim na obrt, sedoh na klupu, bivam ponudjena pivom iz stosa jer se zna da nema sanse da uzmem, odmah smeh
( ne pijem nista alkoholno) i tad pocne ona prica koja ti ponekad nedostaje.Ko se kome svidjao nekada davno, sta se desilo u klubu u drugom delu Beograda, ko je koga prepao na zurci zbog uzasne muzike. Zoves telefonom blisku osobu, pricas o trenutnim desavanjima sa klupe i suludim gradskim izrazima koji se tu nadmecu izmedju trenutne inspiracije i vadjenja reci iz proslosti. "Kad se ona neka nadmena komsinica dziberka pre par godina DOKOTRLJALA u nas kraj.." Slusas, smesno ti, simpaticno, smenjuju se dozivljaji brzinom svetlosti. Spomenu se u trenutku i davno citane knjige, rase pasa, neke strucne reci i objasnjenja, vocnjaci i morske price.
To je to. Jedno letnje vece slicno nekim davnim, lepo, jer je spontano.
Na klupu iz kraja sednes bez plana i organizacije.Kad ti dodje.Bitan je trenutak, ljudi, bitni su dogadjaji koje si pomalo zaboravio i koje samo atmosfera na dobro izabranoj klupi moze da vrati iz nepregledne tmine vremena koje je neumitno...
proslo.