Prvi tekst koji pisem na blogu zapocinjem u 22:30 po lokalnom, engleskom vremenu, 13. aprila 2008, posle jednog napornog, ali vrlo ispunjavajuceg dana. Danas sam pretrcao celih 42km i 195metara londonskog maratona…
Ali da krenemo od pocetka. Necu mnogo da pisem da mi je trebalo par godina da dobijem mesto u ovom, kako su organizatori danas vise puta pominjali, najmasovnijem maratonu na svetu, ali mojoj sreci (i zabrinutosti) nije bilo kraja kada je pismo doslo kroz moj “letterbox” na vratima negde krajem decembra prosle godine da sam dobio mesto. Necu da pisem uopste niti o satima provedenim trceci oko lokalnog parka, gde su me jurili kucici, podsmevali mi se tinejdzeri, i zabrinuto posmatrale majke sto guraju decu u kolicima kada ukapiraju da trcim pored njih vec sedmi put u poslednjih sat i po vremena.
No, sve se to zaboravi ujutru na dan maratona kada stignete na start, na vas “assembly area” i ukapirate da ima jos 35-40,000 ludaka koji su isto tako zaludjeno pocepali po tri pari patika u poslednjih 5 meseci trceci po raznoraznim parkovima i ulicama, namerno ne pominjem gym, tj. teretanu jer se za maraton morate spremati napolju.
Organizacija je fantasticna. Dobijete torbu-kesu sa vasim brojem gde odlozite sve svoje stvari, cak i mobilne telefone, novcanike (ako hocete) i gde smestite suve stvari za presvlacenje za “posle”. To se sve natovari na jedno 15-tak ogromnih kamiona, svaki kamion ima tacno oznacene takmicarske brojeve od-do koji su u njemu i to se transportuje na cilj, da vam se da nazad po zavrsetku trke.
I onda dolazimo do glavne stvari, a to je trcanje. 42km 195m ili, kako se ovde broji 26milja i 385 jardi. Svi smo na startu, pistolj se ne cuje jer je guzva velika i do start linije se hoda 9-10 minuta i onda cim se cuje pisak, sto znaci da ste “chipirani”, tj. da je vas chip koji meri samo vase vreme, a koji ste dobili pri registraciji i vezali na patiku, aktiviran, pocinjete polako da trcite. Prvih par milja polako jer smo svi zgusnuti, tako da tempo nije neki, ali se trci.
Od samog starta publika je poredjana gusto sa obe strane i freneticno i iskreno bodri maratonce. Londonci znaju sta znaci trcati 26 milja, dok trkaci kojima je ovo prvi put, kao i meni, to jos ne znaju. Ispred vecine pabova lokalni bendovi sviraju, na trenutke atmosfera podseca na Notting Hill karneval. Ali samo dok vas broj milja koji tek treba da pretrcite ne vrati u realnost.
Ali ide solidno. Mislim, svi smo mi trenirali. Verovatno je 95% ljudi istrcalo minimum polu-maraton u poslednjih mesec dana, tako da nema bas luzera koji ce da crknu posle 2-3km. Vreme odmice, ali se milje polako okrecu. Prva kriza na 7km kada shvatam da moram u wc! Ima na nekoliko mesta duz rute po 10 kabina za nuzdu, ali je red veliki. Englezi, kakve ih je bog dao, stanu pa cekaju u redu, ali i kod njih ipak ima vecina prakticnijih ljudi koji nadju neki zidic ili zbun gde nema publike, pa se tu olaksaju. Dovoljno je samo da neko stane prvi i odmah se naredja minimum 30 trkaca.
Onda oko 10 milje, pocne da hvata malo zedj. Vodu i lucozade dele vrlo cesto, pa se u trku uzima flasica (koju su vam lepo otvorili da se ne mucite nego samo da pijete i trcite) popije se nekoliko sitnih gutljaja i baca se sa strane. Poznat je slucaj jednog takmicara koji je preminuo prosle godine, jer je previse pio vodu tokom trke. Treba unositi tecnost, ali umereno. Ove godine je dosta informacija posveceno tome da se ne treba napijati previse.
Na 15 milja pocinje malo da drma glad. Trci se, naravno, sve vreme, to se podrazumeva. Ali i tu pomaze publika. Ona konstantno bodri, vice, proziva, ceo ambijent je nabijen iskljucivo pozitivnom energijom, ali publika celom rutom nudi u cinijicama, ili samo u pruzenoj ruci, bombonice, cokoladice, iseckane banane, kriske pomorandzi, sto mozda se ne cini mnogo, ali kad trcite neprekidno 4-5 sati, svaki zalogaj je zlata vredan. Svaki miligram unetog secera organizam efikasno upotrebi.
A za vreme trke promene se nad Londonom sva 4 godisnja doba. Krenuli smo po vedrom, suncanom vremenu, bez ijednog oblacka na nebu. Na milji broj 8 pljustalo je kao iz kabla. Zatim smo se do milje 16 osusili lepo ponovo na suncu, da bi se onda ponovo naoblacilo i na miljama 20-22 opet pocela provala oblaka, a u jednom trenutku i grad!
Kad se prevali taj magicni broj 20 milja (od 26), onda primetite da se nesto, ipak, promenilo. Prvo, odredjen broj ljudi oko vas sve vise hoda, sve manje trci, a drugo sa svakim novim korakom noge su vam sve teze i teze. Organizam pokusava da vam saopsti “ej covece! Stani, sta to radis?” i najglasnije u tome su noge u kojima osecate svako pojedinacno vlakno misica. Ali tada ste vec na severnoj strani Temze. Smenjuju se londonske znamenitosti jedna za drugom (Tower Bridge, City, Embankment, Buckingham Palace…) i guzva je neopisiva. Publika gotovo da pomaze svakom trkacu pojedinacno i kao da imate osecaj da cete ih sve izneveriti ukoliko stanete ili pocnete da hodate. Jedina moguca odluka je da stisnete zube i da odtrcite do kraja.
I kraj dodje. Kada predjete crtu cilja (ja posle 4 sata i 40 minuta), uz gromoglasno odobravanje okupljene mase, vise ne znate ni kako se zovete, ni gde ste, ni ko ste, ni zbog cega sve ovo, jedino sto osecate je da ste doveli svoj organizam, svoje telo (ali i duh!) do samih granica izdrzljivosti. Verovatno ne postoji druga situacija osim trcanja maratona, koja i fizicki i mentalno vise testira prosecnog gradjanina (Joe Blog-a sto bi rekli englezi). I stojite, srecni jer ste istrcali ceo maraton, ali kolena i celo telo pocnu sami od sebe da se tresu od neopisivog umora i to traje par minuta dok se sve malo ne konsoliduje. Onda vam daju medalju, naprave zvanicnu fotografiju, pokupite svoje stvari i onda odmah sledi sledeca nemoguca misija pronaci porodicu i prijatelje u toj fantasticnoj masi. Moja odokativna procena je da je minimum milion ljudi bodrilo trkace duz trase, najveca guzva sigurno na cilju.
Nakon toga sledi povratak kuci. Grad London je darezljiv, pa vam je maratonska medalja “free pass” za Tube, zeleznicu i gradske autobuse tog dana. Stizete kuci i tek onda vam dolazi polako u glavu sta ste postigli. Pretrcali ste 42km 195m bez da vas je ikakva muka naterala na to. Ali osecaj postignuca, osecaj pripadnosti jednoj velikoj, negovanoj i nadasve pozitivnoj festi, i na kraju osecaj ponosa jer ste uspeli u necemu sto ipak nije mala stvar, i za sta ste MORALI da date apsolutno SVE OD SEBE, je nemerljiv.
Maraton je fantasticna, ali djavolski teska stvar. Linija izmedju uspeha (prolazak kroz cilj) i neuspeha (odustajanje) je vrlo tanka. Londonski maraton je poseban dozivljaj. Ne mogu da kazem da preporucujem, ali iako me sve boli fantasticno, evo 10 sati kasnije, kada malo bolje razmislim, definitivno se prijavljujem za maraton i naredne godine. Jednom kada vas ujede crv trcanja, tesko je osloboditi se zavisnosti. Ali vam trcanje dosta toga i vrati. Neopisivo lep osecaj je gurati sebe do krajnjih granica ne zato sto trcite ulicama Londona, vec zato sto delite nezaboravne trenutke sa ljudima oko sebe, u jednoj tako fantasticnoj proslavi humanosti (veliki broj ljudi trci u dobrotvorne svrhe!), neopterecenosti i pozitivizma, kao sto je bio i ovaj danasnji jubilarni, stoti londonski maraton 2008.