Na ulasku u Bezistan ostareli prodavac semenki sedi naslonjen na onaj stub. Prolazi grupa od 4-5 pandura. Čavrljaju, idu raspoloženi, opušteno, mada dosta brzo, mora biti da se sa smene vraćaju u Majke Jevrosime. Jedan od njih, bez reči, onako usput, ne zastajkujući, čak i bez pogleda ka prodavcu, grabi punu šaku kikirikija. Prodavac nije pomerio ni jedan mišić na licu - nisam mogao da vidim da li je trepnuo, imao je velike naočare za sunce.
Prilazi prodavac knjiga, nudi "najnovije Legijino delo, pisano u zatvoru". Kad odbiješ, izvlači Čedinu biografiju. Kad i to odbiješ, on kaže: "Trećeg puta nema, ma šta tvrdio Koštunica" i ide dalje, sa istom pričom, od stola do stola, mesecima - prvi put sam na njega naleteo negde jesenas, na aerodromu.
A kakve devojke prolaze gradom, ne vredi ni pisati.