"Iako podsjeća na pokušaj da roman Rat i mir napišete spuštajući se niz tobogan u zabavnom parku, svako ko je ikada imao tu privilegiju da režira film zna da u životu nema mnogo zadovoljstva koja se mogu porediti sa tim osjećanjem."
Stenli Kjubrik
Na planeti Zemlji vjerovatno ne postoji niti jedan ozbiljan reditelj ili istinski ljubitelj filmske umjetnosti koji nije pogledao bar jedan film, po mnogima ako ne najboljeg, onda najinovativnijeg i jednog od najkontroverznijih reditelja u istoriji filma, Stenlija Kjubrika [Stanley Kubrick (1928-1999)]. Pojedinačne detaljne analize većine njegovih filmova zaista bi zasluživale i zahtijevale znatno veći prostor od jednog bloga a ja sam se trudio, pripremajući ovaj opširniji tekst o Kjubriku čitanjem knjiga, tekstova i intervjua te gledajući filmove i dokumentarce, da spomenem samo najvažnije i meni najzanimljivije stvari vezane za njegov život i rad.
RKO Radio, kompanija koja je kupila njegov prvi kratki film vrlo brzo je uložila 1500 dolara za snimanje Kjubrikovog drugog 9-minutnog dokumentarca "Leteći sveštenik" (Flying Padre) što je jedva bio dovoljan iznos da pokrije troškove snimanja. Film prati život "letećeg" sveštenika koji putuje jugozapadom zemlje od jedne do druge indijanske parohije u Pajper keb avionu a da bi ga snimio Kjubrik daje otkaz časopisu Luk, počinje da igra šah u Vašington Skver parku za 25 centi po partiji i ta velika ljubav prema ovoj igri, za koju je smatrao da mu dodatno izoštrava ionako dobro pamćenje i dar za organizaciju, ostaće prisutna tokom čitavog njegovog života (čak i na filmskim setovima u pauzama tokom snimanja filmova). Nakon svog trećeg 30-minutnog dokumentarnog filma "Moreplovci" (The Seafarers) kojeg je uradio u boji i u kojem prvi put primjenjuje tehniku pokretne kamere za slikanje atmosfere karakterističnu za njegov kasniji rad, Kjubrik definitivno napušta snimanje dokumentaraca da bi se posvetio igranom filmu nakon saznanja da se milioni dolara ulažu u njihovu produkciju. Budžet od 10 000 dolara uspijeva da obezbijedi novcem od oca i ujaka koji su ga podržali u namjeri da u planinama San Gejbriel pored Los Anđelesa snimi svoj prvi igrani film "Strah i žudnja" (Fear and Desire) o četvorici vojnika koji se iza neprijateljskih linija u bezimenom ratu bore da ponovo pronađu sopstveni identitet i toplinu doma. Zbog neznanja i neiskustva sa ozvučavanjem, Kjubrik je sve scene snimao bez zvuka i u procesu naknadne nahsinhronizacije potrošio dodatnih 30000 dolara. Film biva prepoznat u kritičkim krugovima i prikazuje se u specijalizovanim bioskopima za umjetnički film ali ne uspijeva da vrati ni dolar od uloženih sredstava.
Izuzev u Francuskoj u kojoj je bio zabranjen punih 20 godina zbog prikaza beskrupuloznosti, pohlepnosti i licemjerja visokih zapovjednika francuske armije, što predstavlja početak kontroverzi koje će pratiti skoro sve Kjubrikove kasnije radove, film "Staze slave", krajem 1957. godine kada je završen, dobija izvrsne kritike i vraća uloženi novac ali zapravo njemu i Herisu ne donosi mnogo šansi za novi projekat. Po povratku u Los Anđeles, Kjubrik piše dva scenarija za filmove koji nikada nisu realizovani i pola godine radi sa Marlonom Brandom na vestern filmu "Jednooki Džek" (One Eyed Jack) koji napušta mjesecima prije početka snimanja prepustivši režiju Brandu poslije čega ne radi ništa pune dvije godine uzimajući često novac od Herisa na zajam.
Tek 1960. godine na molbu Kirk Daglasa, producenta i glavnog glumca filma "Spartak" (Spartacus) Kjubrik se prihvata režije ove istorijske epske drame o istoimenom rimskom gladijatoru, vođi pobune robova sedamdesetih godina prije nove ere, čiji je budžet iznosio tadašnjih 12 miliona dolara, nastavljajući rad nakon što je prvobitni reditelj otpušten poslije prve sedmice snimanja. Doradivši scenario Kjubrik je uključio u film i masovne scene bitaka koje nisu bile predviđene originalnim planom, koje je snimao u Španiji uz filmsku ekipu od 10500 članova te uspio i da snimi zvučni zapis na jednom fudbalskom stadionu na kojem 76000 navijača na tribinama zajedno glasno uzvikuju: "Zdravo, Krasus!" i "Ja sam Spartak!". Pored Daglasa, sa kojim nije imao puno problema tokom snimanja, premda je on kao producent ipak donosio glavne odluke, u filmu glume Lorens Olivije (Lawrence Olivier), Oskarom ovjenčani Peter Ustinov, Čarls Loton (Charles Laughton) i drugi. Iako je ostvario ogroman finansijski uspjeh u distribuciji i četiri Oskara, i iako je u jednom trenutku karijere Kjubrik povukao iz opticaja svoja prva dva igrana filma jer ih je smatrao amaterskim, "Spartak" je zapravo jedini film kojeg se zaista odriče jer, slično iskustvu takođe autentičnog nezavisnog filmskog autora Dejvida Linča (David Lynch) tokom višemilionskog projekta "Dina" (Dune), jedini put u svojoj karijeri nije imao kompletnu kreativnu kontrolu i pravo na finalni rez. Dok je "Spartak" bio u montaži Kjubrik i Heris su kupili prava za roman "Lolita" ruskog pisca Vladimira Nabokova koji dugo u Engleskoj i Americi nije mogao da nađe izdavača te je knjiga prvo izdata u Parizu kao pornografsko štivo. ("Postoje najmanje tri teme koje su potpuno tabuisane kada su u pitanju američki izdavači." piše Nabokov u pogovoru svog romana. Pored ljubavnog odnosa starijeg muškarca i djevojčice, "ostale dvije su: crnačko-bjelački brak koji je potpuno i divno uspješan i urađa mnoštvom djece i unučadi; i potpun ateist koji vodi srećan i koristan život i star sto šest godina umre u snu.") Napisan originalno na engleskom jeziku roman govori o Hambertu, sjednjovječnom profesoru književnosti, opsjednutom dvanaestogodišnjom djevojčicom Dolores kojoj daje nadimak Lolita i sa kojom ulazi u seksualnu vezu nakon što joj postaje očuh. U to vrijeme postojao je ogroman pritisak različitih društvenih grupa da se roman ne pretoči u film koji je naposlijetku ipak snimljen 1962. godine u Londonu zbog problema cenzure i jeftinijih troškova produkcije a okolina Londona će, isprva sticajem okolnosti a potom svijesnom odlukom, postati životna adresa porodice Kjubrik i stalna baza za pre-produkciju i post-produkciju svih njegovih budućih filmova. Kjubrik je angažovao Nabokova i zajedno s njim napisao prilagođeni scenario koji je u erotskom smislu bio dosta indirektnija, suptilnija i blaža verzija romana i taj nedostatak erotike, po samom Kjubriku, predstavlja osnovnu slabost filma i o tome kaže sledeće: "Važna stvar u romanu jeste činjenica da, kao čitalac, na početku mislite da je Hambert rob svoje 'perverzije'. Tek na kraju kada je Lolita već udata i trudna i nije više mlada nimfa, shvatate, zajedno s Hambertom, da ju on voli. U filmu pak činjenica da njegova seksualna opsesija ne može biti na pravi način prikazana dovodi do toga da je od samog početka jasno da je on voli." Zbog skandalozne teme, film je imao problema sa distribucijom jer je katolička crkva osudila "Lolitu" i svoju cenzuru provela na način da su svećenici po zadatku širom Amerike odvraćali svoje vjernike od gledanja što je odgodilo pola godine premijeru filma. Napokon pristavši da napravi izmjene i skrati posebno problematičnu scenu u kojoj Hambert vodi ljubav sa Lolitinom majkom neprestano gledajući u Lolitinu fotografiju pored kreveta, Kjubrik izdaje film ali uz gorčevitu konstataciju: "Da sam znao koliko će ozbiljna ograničenja biti, vjerovatno ne bih ni snimio film." Veliki komercijalni uspjeh u bioskopima pomogla je, bez sumnje, kontroverza ali njegov sledeći filmski projekat "Dr. Strejndžlav ili: kako sam prestao da brinem i zavolio atomsku bombu" (Dr Strangelove or: How I Learned To Stop Worrying And Love The Bomb) pokazaće se još kontroverznijim. Podizanje Berlinskog zida pobudilo je Kjubrikovo interesovanje za nuklearno naoružanje i strategiju, pa je počeo da čita sve do čega se moglo doći o atomskoj bombi, što je bio i ostao njegov uobičajeni postupak, nekad čak i višegodišnjeg, istraživanja kada bi se zainteresovao za temu od koje bi mogao nastati film. Mada je ideja za novi film potekla iz priče "Crvena uzbuna" Pitera Džordža (Red Alert, Peter George) koja govori o ozbiljnoj nuklearnoj krizi, za razliku od gotovo svih Kjubrikovih radova koji su filmske adaptacije određenih romana, "Dr. Strejndžlav" predstavlja pokušaj da se jedan čisto intelektualni utisak - o zapaženom paradoksu u svakoj nuklearnoj strategiji - iskoristi kao osnova za film. U početku zamišljen kao dramatična priča o slučajnom nuklearnom ratu, film je naposlijetku realizovan kao košmarna crna komedija sa brojnim nezaboravnim i urnebesno smiješnim replikama ("Molim vas gospodo, ne možete se ovdje tući! Ovo je Ratna soba!") koja tretira temu postojanja ozbiljne prijetnje da bi neka duševno bolesna ličnost, koja bi se pojavila odnekud, iz savremenih komandnih struktura, mogla da započne rat ili u najmanju ruku ograničenu razmjenu nuklearnih razaranja koja bi mogla da opustoše velike oblasti i odnesu brojne ljudske žrtve. Većim dijelom zasnovan na dijalozima, film brilijantno iznose glumci poput Pitera Selersa (koji tumači tri uloge i zaslužan je za brojne humoristične replike u filmu nastale kao improvizacije tokom snimanja koje su naknadno upisane u scenario), Džordža C. Skota, Sterlinga Hejdena i mnogih drugih. Govoreći o krizi komunikacije, ova crno-bijela satirična komedija je snimana na trima lokacijama od kojih je svaka potpuno izolovana od druge: vazduhoplovna baza gdje poludjeli general Riper, koji šalje bombardere da napadnu Rusiju, sjedi sam u zaključanoj sobi; letjelica B-52 kojom upravlja pilot opsjednut izvršenjem povjerenog mu zadatka i Ratna soba u Pentagonu, gdje se film završava, a kojom ultimativno dominira ludi naučnik po kojem je film dobio naziv. Nakon osmomjesečne montaže, "Dr. Strejndžlav" je izazvao uzbuđenje i podijeljene reakcije: dok ga je mlađa publika voljela zbog humora i nepoštovanja političkih i vojnih struktura, mnogi ljudi su ga doživjeli kao opasno subverzivnim toliko da je čak u jednoj tadašnoj kritici pisalo kako Stenlija Kjubrika treba fizički ozlijediti što je napravio takav film. Bez obzira na različite reakcije film je postigao veliki finansijski uspjeh zaradivši pet puta veću sumu novca od one koja je u njega uložena i danas predstavlja najcjenjeniji Kjubrikov rad na sajtu Rotten Tomatoes pri čemu ga ugledni filmski kritičar Rodžer Ebert (Roger Ebert) smatra za "bez sumnje najbolju političku satiru XX vijeka".U tom trenutku, kao uspješni reditelj čiji su filmovi bili prihvaćeni i od strane kritike i od publike, Kjubrik je imao zapanjujuću kreativnu nezavisnost i mogao sa velikom slobodom da bira vremenski okvir za svaki sledeći projekat a filmom koji je uslijedio doslovno je napisao novo poglavlje u istoriji filmske umjetnosti.
Nakon što u Njujorku u aprilu 1964. godine upoznaje naučnika i pisca Artura Č. Klarka (Artur C. Clarck) koji je živio na Cejlonu i bio inovator i ronilac istraživač, proveo je punih pet godina pripremajući svoje remek djelo "2001: Odiseja u svemiru" (2001: A Space Odyssey) koje se smatra za jednim od najboljih i najuticajnijih filmova svih vremena. Scenario, zasnovan na Klarkovoj kratkoj priči "Stražar" (The Sentinel) o piramidi pronađenoj na Mjesecu koja upozorava vanzemaljce o postojanju čovječanstva, koji Kjubrik piše zajedno sa Klarkom da bi ga Klark potom razdradio u roman, prati nastanak jedne inteligencije od strane druge kroz dvije paralalelne priče koje se presjecaju u veoma različitim vremenskim okvirima. Jedna oslikava tranzicije između različitih stepena razvoja ljudi od majmuna do novog oblika postojanja čovjeka u obliku "zvjezdanog djeteta" dok svaki korak razvoja predvodi misteriozna vanzemaljska inteligencija predstavljena jedino kroz seriju neuništivih eonski starih crnih monolita. U drugoj priči u svemiru, na putovanju ka Jupiteru, "bezgrešni" superkompjuter pod imenom HAL 9000 koji upravlja kosmičkim brodom postaje neprijatelj posade. Kjubrik je utrošio mnogo vremena na samo istraživanje, posvećujući naročito pažnju na tačnost i detalje u pogledu toga kako bi budućnost mogla izgledati. Prema sopstvenim riječima, pogledao je praktično sve naučno-fantastične filmove koji su bili do tog trenutka snimljeni a u pokušaju da odluči koja bi muzika odgovarala filmu preslušao je skoro sve moderne kompozicije koje su bile dostupne na pločama. Rukovodio je grupom od 35 glumaca i dizajnera, te više od 20 ljudi koji su se bavili specijalnim efektima. Imao je na raspolaganju tim naučnih savjetnika a od strane NASA odobreno mu je posmatranje svemirske letjelice korišćene u misiji Rendžer 9. Nakon snimanja, koje je trajalo nešto manje od godinu dana, na film su u istom trajanju primjenjeni specijalni efekti koji su u to vrijeme bili tehnološka novina i donijeli Kjubriku jedini Oskar (za vizuelne efekte) u karijeri. Film je u svojim ranim fazama bio propraćen glasom naratora ali je tekst, dio po dio, skraćivan da bi na kraju bio potpuno izbačen čime je film evoluirao u neverbalno iskustvo u trajanju od 139 minuta od kojih samo 40 minuta zauzimaju dijalozi. Poslije uspjeha Odiseje Kjubrik je namjeravao da snimi film o Napoleonu, čijom ličnošću, inteligencijom i talentom je bio fasciniran. Kao i uvijek, tokom istraživanja teme nabavio je sve knjige o francuskom vojskovođi koje su mu bile dostupne i toliko ušao u materiju da je u registratoru na karticama imao dokumentovan skoro svaki dan iz Napoleonovog života. Međutim u trenutku kada je projekat bio u poodmakloj fazi ljudi iz studija su se povukli zbog sve većih troškova snimanja i činjenice da je solidan istorijski film o Napoleonu "Vaterlu" Sergeja Bondarčuka (Waterloo, Sergei Bondarchuk) koji se pojavio u to vrijeme bio totalni finansijski promašaj. Scene u enterijerima planirane su da budu snimane u Francuskoj gdje su namještaj i scenski kostimi iz epohe već postojali, a scene velikih bitaka u Jugoslaviji i Rumuniji gdje bi se takvi poduhvati uspješno izveli korišćenjem redovne vojske. Nakon trodnevnog dubokog razočaranja, Kjubrik je vrlo brzo počeo da radi na novom projektu i opredijelio se za mnogo skromniji film koji će izazvati najveću kontroverzu.
Nakon što je "Paklena pomorandža" uspješno prikazivana tokom 61 sedmice, mediji u Engleskoj su u međuvremenu optužili film da je poslužio kao inspiracija za učestale svirepe zločine koje su činili mladi kriminalci širom zemlje, u toj mjeri da je čak Kjubrik dobijao i anonimna pisma sa smrtnim prijetnjama te je ozbiljno razmišljao da s porodicom napusti Englesku. Naposlijetku, na lični zahtjev Kjubrika kompanija Vorner braders je pristala da povuče film iz bioskopa u Engleskoj iako je donosio profit što je bio i ostao nezapamćen potez u filmskoj industriji da studio pristane na gubitke i ispoštuje reditelja.
Sledeće tri godine života Kjubrik će posvetiti realizaciji svog desetog igranog filma "Bari Lindon" (Barry Lyndon) rađenog prema zaboravljenoj knjizi "Sreća Barija Lindona" (The Luck of Barry Lyndon) velikog pisca XIX vijeka Vilijama Mejkpisa Tekerija (William Makepeace Thackeray) poznatijem po satiričnom prikazu britanskog društva s početka XIX vijeka u romanu "Vašar taštine" (Vanity Fair) prema kojem je prvobitno Kjubrik želio da režira film ali se predomislio u korist zaboravljene knjige. Koristeći kinematografsku čistotu, svjesno izbjegavajući frenetične kadrove i čudne uglove veoma popularne za filmove tog vremena u kojem leže i počeci blokbastera, Kjubrik kroz 184 minute, u ukupnom koštanju od 11 miliona dolara, "slika" priču o irskom džentlmenu-vagabundu iz XVIII vijeka koji brak bez ljubavi sa lejdi Lindon koristi da bi ostvario svoje ambicije da se izdigne do najviših slojeva plemstva. I u ovom slučaju inovativan, Kjubrik za snimanje noćnih scena enterijera, uz pomoć Cajsovog brzog 50-milimetarskog fotografskog objektiva razvijanog za NASA-u i montiranog na kameru, koristi osvijetljenje koje je bilo dostupno ljudima iz XVIII vijeka: neke scene osvijetljene su samo jednom svijećom a u ostalim "stotine svijeća u kandelabrima i velikim svijećnjacima raspoređenim duž dugačkih hodnika osvjetljavaju scene nježnom svjetlošću, divnim blagim narandžastim odsjajem koji niko do tada nije vidio u filmu." Nadajući se da će moći snimiti čitav film u krugu od 90 minuta od svog doma u blizini Londona, Kjubrik je poslao fotografe u sve velike kuće u okviru tog kruga da pronađu odgovarajuće lokacije što se ispostavilo kao nemoguće. Naposlijetku je odlučio da snima u Irskoj, u kojoj se ionako dešavaju prva poglavlja knjige, ali je nakon nekoliko mjeseci provedenih tamo zbog telefonske prijetnje IRA-e premijestio produkciju, ionako opterećenu problemima logistike i lošeg vremena, u ruralnu oblast Engleske i Njemačke povećavajući budžet i pritisak koji je Kjubrik osjećao u toj mjeri da je od nervoze dobio osip na rukama koji se nije povukao do završetka snimanja i mada je prestao da puši počeo je da žicka cigarete od drugih. Iako je osvojio četiri Oskara (za scenografiju, kostimografiju, fotografiju i muziku), "Bari Lindon" je od strane većine filmskih kritičara u Americi i Velikoj Britaniji okarakterisan kao veoma dosadan i monoton ali je u Evropi doživljen kao film očaravajuće ljepote. Zbog velikog komercijalnog neuspjeha svog poslednjeg projekta, Kjubrik se odlučuje na filmsku adaptaciju horor bestselera "Isijavanje" Stivena Kinga (The Shining, Stephen King) koji bi mu donio umjetničku satisfakciju ali i finansijski uspjeh u bioskopskim dvoranama. U "Isijavanju" iz 1980. godine Džek Niklson (Jack Nicholson) igra pisca u pokušaju i liječenog alkoholičara koji sa suprugom i malim sinom prihvata posao čuvara izolovanog istorijskog hotela van sezone u zabačenim planinama Kolorada. Bivajući zavejani uslijed zimske oluje, supruga i sin postaju potencijalne žrtve pisca koji, zbog izolovanosti i uticaja natprirodnih sila koje obitavaju u hotelu, gubi razum i pokušava da ih ubije. Već poznat po svom perfekcionizmu i broju uzastopnih ponavljanja istih scena tokom snimanja, Kjubrik na ovom filmu obara rekord od čak 147 pokušaja (dublova) za jednu scenu. O svojoj reputaciji perfekcioniste rekao je sledeće: "To se dešava kad su glumci nespremni. Ne možete glumiti ako ne znate tekst. Ako glumci moraju da razmišljaju o riječima ne mogu da rade na emocijama. Ponavljate jednu stvar i po trideset puta i opet im vidite koncentraciju u očima: ne znaju tekst. I onda snimate i snimate i nadate se da će ispasti nešto od svega toga. Ako je glumac fin momak, ode kući i kaže: 'Stenli je perfekcionista, radi jednu scenu i po sto puta.' I tako mojih trideset pokušaja postane stotinu a meni prikače takvu reputaciju. Da sam stotinu puta ponavljao jednu scenu nikada ne bih završio film." Budući da su se replike u scenariju mnogo puta mijenjale tokom snimanja Džek Niklson ih je često učio par minuta prije izvođenja a zbog velikog stresa pod kojim je bila izložena tokom dugotrajnog i napornog rada na filmu, glavna glumica Šeli Duval (Shelley Duvall) počela je da gubi kosu i iako je ponosna na saradnju sa Kjubrikom nikad ne bi pristala da ponovo prođe kroz slično iskustvo. Da bi održao filmsku ekipu u željenoj atmosferi Kjubrik je saradnicima često prikazivao Linčov crno-bijeli nadrealistički horor "Glava za brisanje" (Eraserhead). Sniman u okolini Londona, film "Isijavanje" opet uključuje do tada neviđenu inovaciju specifičnog korišćenja pokretne stedikem kamere (steadicam), patentirane par godina ranije, koja je omogućila duge, stabilne i brze pokrenute kadrove bez ikakvog poremećaja u slici. Proslavljeni reditelj Ridli Skot (Ridley Scott) koji je par godina kasnije završavao svoj čuveni naučno-fantastični film "Istrebljivač" (Blade Runner), ispričao je tokom okruglog stola magazina HR (Hollywood Reporter) da su završni panoramski kadrovi njegovog kultnog filma zapravo dobijeni od Kjubrika koji je imao na raspolaganju čak 17 sati svog sirovog materijala snimljenog iz helikoptera za uvodne kadrove "Isijavanja" te ih je ljubazno ustupio Skotu uz uslov da ne koristi one koji su već upotrebljeni. Iako propraćen podijeljenim reakcijama kritike i publike, ovaj film koji je ostvario veliki finansijski uspjeh i čiju jezivu atmosferu potpomaže izuzetna zvučna i muzička podloga sastavljena od smjelog miksanja djela kompozitora poput Bartoka, Ligetija i Pendereckog, smatra se jednim od najboljih horor filmova svih vremena. Ratna drama sa elementima crne komedije "Bojevi metak" (Full Metal Jacket) bazirana na romanu "Džombe" (The Short-Timers) vijetnamskog veterana i masovnog kradljivca knjiga Gustava Hasforda (Gustave Hasford), pojaviće se tek sedam godina kasnije, nakon veoma duge produkcije ali i pauze tokom koje Kjubrik čitajući i po pet sati dnevno bezuspješno pokušava da pronađe dovoljno dobru knjigu prema kojoj bi otpočeo novi projekat. Smiješna, vulgarna i kontradiktorna rečenica "Sviđaš mi se, možeš da dođeš kod mene kući i jebeš mi sestru." kojom strogi narednik tokom obuke želi da ućutka vickastog regruta (i koja u potpunosti oslikava atmosferu prvog dijela filma), privukla je Kjubrika da je nakon par pročitanih strana romana zaključio kako je u pitanju izuzetno i originalno djelo. Nakon čitanja knjige shvatio je da bi od nje mogao da napravi dobar film i da ona, kako sam kaže, "ne nudi lake moralne i političke odgovore; nije ni za rat ni protiv njega. Bavi se samo stvarima onakvim kakve jesu." Za razliku od romana koji se sastoji iz tri dijela, film čine dvije veće nezavisne priče povezane istim likovima. U prvom dijelu filma, nakon što ih šišaju kao ovce uz čežnjive zvuke kantri pjesme, mladi američki regruti uključujući Šaljivdžiju (Joker) prolaze kroz urnebesno komičnu i surovu obuku pod vođstvom narednika Harmana kojeg nezaboravno glumi bivši instruktor obuke i vijetnamski veteran Li Ermi (Lee Ermey), zaslužan za većinu svojih uvredljivih replika, koji je najprije bio angažovan kao savjetnik prvobitnom glumcu. U drugom dijelu Šaljivdžija, koji na uniformi nosi bedž sa znakom mira a na šljemu natpis "Rođen da ubija" i poziva se na Junga, zatiče se u Vijetnamu za vrijeme ofanzive Tet na grad Hue 1968. godine. Sve scene borbi su snimane samo na jednoj lokaciji u okolini Londona, u prostoru sa napuštenim plinarama koji je bio vlasništvo kompanije British Gas, a nakon što su dodatne zgrade izgrađene - zbog autentičnosti prikaza i želje da naprave uvjerljive ratne ruine - sve je dignuto u zrak a potom dva mjeseca rušeno kuglom za rušenje što je bila do tada neviđena postavka scene. Pored toga posađene su i palme donešene iz Španije kao i na stotine plastičnih tropskih biljaka iz Hongkonga da bi se dočarali vijetnamski predjeli. I ovog puta Kjubrik je pokazao svoj poseban pristup i luksuz da može da prekine i odgodi snimanje filma četiri i po mjeseca uslijed Ermijevih povreda rebara koje je zadobio u saobraćajnoj nesreći. Iako jeste bio tužan i nezadovoljan zbog činjenice da je snimao relativno malo i dugo tokom svoje karijere, o svojim čestim probijanjima vremenskih rokova rekao je: "S obzirom da moji filmovi ne koštaju previše, nalazim način da ih radim malo duže da bi bili kvalitetniji." Bez namjere da snimi uobičajeni antiratni film već da prikaže rat onakvim kakav jeste o samom "Bojevom metku" je rekao: "Ako već moram da kažem nešto o dubljem značenju priče rekao bih da ono ima mnogo veze sa Jungovom idejom o dualizmu čovjeka: altruizam i trepeljivost na jednoj strani, i agresivnost i ksenofobija na drugoj." Film je po prikazivanju dobio relativno loše kritike, dijelom zbog njegove neuobičajene strukture a dijelom i zbog činjenice da su se u međuvremenu pojavili dosta dobri filmovi o Vijetnamu, ali se ipak pokazao kao vrlo isplativ filmski projekat.Tokom sledećih nekoliko godina, posebno zainteresovan za temu holokausta, Kjubrik je napisao scenario za svoj sledeći projekat "Arijevski dokumenti" (Aryan Papers) prema knjizi "Ratne laži" Luisa Beglija (Wartime Lies, Louis Begley) o jevrejskoj porodici u Poljskoj koja pokušava da izbjegne hapšenje od strane nacista tokom Drugog svjetskog rata. Projekat obustavlja u trenutku kada Stiven Spilberg (Steven Spielberg) otpočinje snimanje svog znamenitog filma o holokaustu "Šindlerova lista" (Schiendler's List) da bi se preusmjerio na film "V.I. - Vještačka inteligencija" (A.I. - Artificial Intelligence) od kojeg će takođe kasnije odustati i ponuditi ga Spilbergu kao "film Stivena Spilberga u produkciji Stenlija Kjubrika" koji će biti završen par godina poslije Kjubrikove smrti.
Još dok je radio na Odiseji, Kjubrik se zainteresovao za "Novelu o snu" Artura Šniclera (Traumnovelle, Arthur Schnitzler) iz 1926. godine na osnovu koje će krajem devedesetih snimiti svoj poslednji film, erotsku dramu "Širom zatvorenih očiju" sa, tadašnjim holivudskim bračnim parom, Tomom Kruzom i Nikol Kidmen (Tom Cruise, Nicole Kidman) u glavnim ulogama. Priča, prebačena iz Beča sa početka XX vijeka u Njujork devedesetih, prati jednu noćnu avanturu uspješnog doktora u koju kreće nakon što prilikom konzumacije marihuane biva šokiran priznanjem svoje žene da je razmišljala da ga prevari godinu dana ranije i tokom koje nepozvan upada na masovnu maskiranu orgiju neimenovanog tajnog društva u obližnjem zamku i biva razotkriven. U trenutku kad su mu producenti predložili raspored snimanja od 24 sedmice Kjubrik se iskreno nasmijao i odgovorio: "Ali to je film u kojem dvoje ljudi razgovara. Smanjimo to na 18 sedmica." Međutim, naporno i prolongirano snimanje filma sa Kjubrikovim uobičajenim brojnim ponavljanjem scena je zbog svog neprekidnog trajanja od 18 mjeseci ušlo čak i u Ginisovu knjigu rekorda kao najduže konstantno snimanje filma u istoriji. Rade Šerbedžija, koji u filmu glumi epizodnu ulogu gospodina Milića, vlasnika prodavnice kostima, je jedini glumac sa prostora bivše Jugoslavije koji je radio sa Kjubrikom. Nažalost, Kjubrik nije dočekao premijeru svog filma koji će se, pored solidne zarade u Americi i Britaniji, pokazati posebno uspješnim u Japanu i Italiji gdje je bio veliki hit.Samouki reditelj, dobitnik američke Grifitove nagrade (D.W.Griffith Award) koji nikada u životu nije napisao originalni scenario, umro je u snu u svom domu, u Boremvudu kraj Londona, u svojoj 71. godini, šest dana po prikazivanju konačne verzije "Širom zatvorenih očiju" predstavnicima studija, ostavivši za sobom neizbrisiv trag u istoriji filmske umjetnosti.