Vrlo retko analiziram prošlost. Previše toga sam potisla i isto toliko pretvorila u anegdote. O najboljim i najgroznijim događajima iz detinjstva i mladosti govorim nekim neprirodno mirnim glasom, kao da pričam o nepostojećoj osobi o kojoj sam čitala. Nanosi vremena toliko su distorzirali sliku, da zvuk sećanja podseća na kompjuterski generisan glas. To je neka izmaštana devojčica i devojka koja je bila mnogo iznad života koji joj se događao. Sebična, ironična, preglasna i ponekad gruba, poput ježa koji se sklupča kada oseti opasnost, a onda raširi ručice kada ga pomaziš po stomaku. Naizmenično sam bežala od drugih i predavala im se, čuvajući krhku celovitost osmehom ili režanjem.
O, kako sam bila nesigurna.
I tako jaka.
Onda sam shvatila da o budućnosti ne sme da se razmišlja. Ideja „onoga što će se dogoditi" podrazumeva nadu, ali i potpuno ukidanje kontrole. Kada prvi put pomisliš da gore ne može, a ono te sačeka iza ćoška i nakezi ti se, naučiš da ceniš trenutke dosade, stagniranja i odsustva planiranja. Brak, majčinstvo, posao i neprekidni nizovi bolesti i sahrana su dodatno učvrstili život samo u sadašnjosti. Zapljusnuta ljubavlju, hipertrofiranom empatijom i strahovima, počela sam kroz život da idem kao po jajima ili minskom polju i da eksplodiram svaki put kada je nekom oko mene loše.
O, kako sam postala slaba.
Skoro nesalomiva.
Ona me stalno tera da pišem o svom životu, jer je mlada i sve joj se čini uzbudljivo, zabavno, nikad doživljeno, nepojmljivo teško ili „nepodnošljivo lako" i ljuti se kada joj kažem da su ljudski životi manje više dosadni i slični (čak i u najužasnijim detaljima) i da ne zaslužuju toliko posečenih šuma i zagušenih servera. Trenutak u kome slova krenu da se gomilaju po ekranu i grupišu se u misao, emociju ili sliku je duboko usamljenički. Ako razmišljate o čitaocima, već kalkulišete. Već lažete. Dakle, nikome osim mene nije potrebna „moja borba".