Društvo| Gost autor| Kultura| Literatura| Umetnost

[92] Kolumne Tene Štivičić

bojan ljubomir jugovic RSS / 28.11.2017. u 20:54


"Profit je apsolutni Bog 21. stoljeća. I tu Boga nema, da tako kažem. Novcem koji nemamo kupujemo stvari koje ne trebamo, a da bismo živjeli u jeftinom izobilju čitavi kontinenti robuju plaćama od nekoliko centi za beskonačan radni dan. I dok tako izrabljujemo daleke zemlje, njihove izbjeglice zapljuskuju europske obale svojim malenim čamcima i 'prijete da unište naš način života'. Pa ih onda, kad možemo, šaljemo natrag u zemlje u kojima će ih za jaja objesiti njihovi diktatori koje toleriramo jer smo s njima u dilu o dijamantima, fosilnim gorivima i još sto čuda pomoću kojih, naprimjer, rade naši mobiteli. Oni koje mijenjamo svakih nekoliko mjeseci jer nam stvarno, stvarno trebaju novi."

Tena Štivičić

tena2.19268.jpgDobrim poznavaocima pozorišne scene Tenu Štivičić ne treba posebno predstavljati: ona je priznata hrvatska dramska spisateljica koja dugi niz godina živi i radi u Londonu i čiji su dramski tekstovi izvođeni na scenama brojnih renomiranih pozorišta širom regiona i Evrope. Za širu čitalačku publiku njena zaista impresivna biografija, koja uključuje mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, biće ispisana na kraju ovog teksta u kojem ću se uglavnom baviti "sporednom" Teninom djelatnošću koja se sastoji u, sad već dugogodišnjem, pisanju kolumni za zagrebački ženski časopis "Zaposlena". Par tih tekstova su svojevremeno objavljeni i na Teninom blogu upravo ovdje na Blogu B92 krajem 2006. godine sa vrlo pozitivnim prijemom kod publike a vremenom su objedinjeni i publikovani kao zbirke kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007.) sa predgovorom urednice časopisa "Zaposlena" Ane Gruden, "Vrag ne spava" (Profil, 2010.) sa pogovorom uglednog književnog kritičara Zdravka Zime i "Pepeljugino maslo" (Hena com, 2016.) za koju poznata književnica Dubravka Ugrešić kaže: "Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne."

    Već na samom početku, sa svojim prvim tekstom na temu ženskog pisma, najavljujući mogući sadržaj budućih tekstova, Tena se obračunava sa stereotipom ženskih kolumni najprije kao žena koja piše kolumne upravo ne želeći da se bavi tipičnim temama ukalupljenog "ženskog stila" pisanja poput seksa, cipela, koktela, šopinga i popularne psihologije već ono što slijedi može odlično da se dočara kao "britka i duhovita dekontaminacija naše stvarnosti" kiča i trača kako i stoji u podnaslovu njene druge zbirke kolumni. Bizarni amaterski porno snimak u kojem dva muškarca opšte sa djevojkom na planini Kozjak, koji kola čak i među klincima zagrebačkih osnovnih škola, tema je sledeće kolumne pod naslovom "Popuši mi ga malo - to rade svi fotomodeli", poslije koje slijedi smijela kritika Severine koja, kao veoma popularna pjevačica i uzor mnogim djevojkama i ženama, ipak ne čini mnogo da prosvjetljuje publiku koja ju slijedi kao gurua već se, umjesto da joj diktira ukus, savršeno uklapa u model idealne žene konzervativnog i patrijarhalnog društva kakvo je hrvatsko. Tekstom "Djeca poznatih - prokletstvo ili dar" Tena otkriva svoja razmišljanja i iskustva sa predrasudama, iz vizure ćerke poznatog zagrebačkog dramaturga, koje prate djecu poznatih još od najranijeg doba pripisujući njihove kasnije eventualne uspjehe u karijeri zaslugama uspješnih roditelja.

 Odbrojavanje.19265.jpg  Iako su prve teme "Odbrojavanja", recimo to tako, lokalnog karaktera, ubrzo se javlja i Tenina londonska vizura sa pričama i iskustvima specifičnim za njeno novo životno okruženje koje čitaocima sa ovih naših prostora, pa i onima koji imaju priliku da često putuju, mogu biti veoma zanimljive jer su pisane iz insajderskog, imigrantskog ugla. Na stranicama koje slijede, Tena opisuje kakve su razlike između tematskih zabava u Londonu i onih u Zagrebu, kako izgleda proljeće u dinamičnoj metropoli sa stresom, brzinom i nesigurnošću života u kojoj niko ne mari za osjećanja drugih, opisuje atmosferu u metrou u kojem se osjeća strah u vazduhu nakon terorističkih napada, kupovinu skromnog doručka u Tesco marketu u kojem prosjak priušti sebi obilniji obrok od imigranta koji ipak štedi za opušteniji provod u noćnom wine-baru, susret sa ksenofobičnim pijanim Englezom koji otvoreno poručuje došljacima da se vrate odakle su i došli, dugo čekanje u ogromnom redu pred imigrantskom kancelarijom i brojne druge stvari koje joj se događaju. U tekstu "Nasmiješite se, udaramo" približiće "kulturu" odnošenja mladih prema starijima u Londonu gdje postoji nova društvena igra djece "veselo šamaranje" (happy slapping) u kojoj klinci iznenada ošamare nepoznatu odraslu osobu i snimaju napad kamerom mobilnog telefona a potom video distribuišu širom razreda i škole a koji su sa druge strane, ukoliko dođe do ozbiljnijih povreda osobe koja recimo može da padne i dobije potres mozga, zaštićeni zakonom koji ne dozvoljava da se maloljetnici javno prozivaju.

    Kao pravi "TV-ovisnik", kako za sebe simpatično kaže, baviće se kritički nastrojena Tena i američkom TV serijom "Davsonov potok" (Dawson's Creek), tinejdžerskom sapunicom u kojoj je nivo "laži besramno visok i perfidno upakovan u 'ozbiljno' ruho" u kojoj mahom mladi muškarci u ostvarenim vezama odjednom pate od krize identiteta i traženja; zatim tv serijom o estetskim operacijama "Reži me" (Nip & Tuck) "sa neodređenim stavom čiji se likovi međusobno konfrontiraju oko toga gdje treba povući granicu, šta su prednosti, a šta mane [estetske hirurgije], prebacujući stalno simpatije gledalaca s jedne strane na drugu" kao i besmislenim televizijskim rijaliti šouom o estetskim operacijama brojnih žena u kojem se rigoroznom selekcijom biraju tri "sretnice", mahom ružne, sa adekvatnim stavom i ličnošću koje će putovati u Los Anđeles na šestosedmični boravak i tretman uljepšavanja estetskom hirurgijom koji, naposlijetku, daje kratkoročne rezultate.

    Londonski utisci i opservacije povremeno bivaju zamijenjeni prikazima susreta, kako sa neobičnim strancima koji dolaze na Zapad u potrazi za boljim životom, tako i sa domicijelnim stanovništvom Švajcarske (priča o župniku Peteru i njegovoj sedamdesetogodišnjoj "super-ženi" Beati) pisanim tokom Teninog šestomjesečnog boravka u bernskom kantonu, ili, pak, nostalgičnim zapisom o dugogodišnjem prijateljstvu između dvije porodice iz Zagreba i Beograda, otpočetom u djetinjstvu na moru u Komiži i paralelnim odrastanjem u polu-sobama stanova socijalističke gradnje koje upravo nestaju kao neka vrsta vremenske kapsule sa bogatom riznicom mladalačkih sjećanja.

    Kolumna "Swinging in the rain", koja mi je bila posebno interesantna u vrijeme dok sam pisao scenario za svoj kratki film "Swin[+]Ging" (2011.), onostranu horor komediju sa unatrag puštenim glasovima simpatičnih sestara Bogavac iz radijskih emisija (čiju saglasnost nisam tražio pa su kriptično "potpisane" na špici kao "ertseS" ili sestre čitano unazad), govori o seksualnim trendovima poput svinginga koji postaje popularan u Engleskoj jer ga upražnjava navodno milion i po Britanaca pripadnika srednje klase, koji vrlo često idu i na svingerske vikende u druge zemlje, poput Holandije, i razmjenjuju međusobno svoje bračne partnere sa potpunim strancima pa i u grupnim orgijama. Još zanimljiviji tekst "Pisac i kapitalizam" o bogatom društvu koje ulaže novac u umjetnost ali njeguje kulturu brzih ideja, u kojoj je veoma bitna tržišna vrijednost i isplativost umjetničkih projekata, nudi direktan uvid u borbu za finansijsku podršku realizaciji ideja i to, iz prve ruke, od dramske spisateljice koja nastavlja karijeru na Zapadu čije institucije imaju i zamke za mlade pisce poput programa za razvoj u kojem mogu, kao u limbu, godinama pisati verzije jedne te iste drame koja je u startu bila dovoljno dobra za izvođenje (kolumna "Grad s previše pisaca").

    Iskustva tokom putovanja vozom na relaciji Zagreb-Ljubljana prilikom kojeg se u susjednom kupeu stariji muškarac samozadovoljava gledajući u saputnice; pimp chic, ho(oker) chic, gangsta chic i ostali šik trendovi oskudnih oblačenja mladih žena petkom naveče u vjetrovitom i hladnom Londonu usvojeni uglavnom iz videospotova; ogroman broj zločina pogotovo među londonskim tinejdžerima koji se između sebe obračunavaju noževima, brojna pitanja koja se javljaju tokom prenapornog iskustva, koje se teško može nazvati odmorom, sa Strancem (kako Tena naziva svog budućeg supruga) u Hrvatskoj - još su neke od obrađenih tema, koje u prvoj knjizi "Odbrojavanje", zbirci od ukupno 39 kolumni na 159 stranica, dosežu vrhunac u potpuno neobičnom tekstu "Ravnopravnost 2:5", inače mom favoritu, sastavljenom iz dva kratka dijela: dok se u prvom, gotovo u egzaltaciji, priča o dostignućima savremene žene i šta sve žene danas mogu da rade, drugi dio je, kao kontrapunkt prvom, šokantan opis monstruoznog ubistva jedne i, velikim čudom, preživljavanja druge djevojke, koje su mučene od strane pet gangstera u malom engleskom gradu Redingu.

19267.jpg    Druga knjiga "Vrag ne spava", na čijem početku Tena objašnjava šta to odbrojava i zašto joj se kolumna u časopisu "Zaposlena" zove "Odbrojavanje" još je obimnija i bogatija zanimljivim temama i sadržajem sa ukupno 41 kolumnom na 190 stranica. U trenutku obilježavanja četrdesetogodišnjice legalizacije abortusa u Velikoj Britaniji kada poglavar Rimokatoličke crkve u Škotskoj javno poziva na oštru osudu te 'zle rabote' poredivši je sa masakrom djece u Dunblaneu, Tena će napisati kolumnu "Vrag koji ne spava" po kojoj će druga zbirka dobiti ime. Pošto joj njen Stranac pokloni Luj Viton (Louis Vuitton) tašnu, kojoj se ona obraća kao L.V., čije vlasnice možete sresti uglavnom u određenim kvartovima u Londonu, u Zagrebu će spisateljica uočiti da je nose mnoge žene bez obzira na godine, obrazovanje i socijalni status. O tome kako izgleda godišnji odmor gospođice Mrgud (kako sama sebe simpatično naziva) sa Strancem u "raju na Zemlji" na Maldivima, Tena će pisati u dvije sledeće kolumne da bi narednu posvetila tadašnjem trendu pisanja autobiografija koji iz svijeta polagano stiže i u Hrvatsku ("Stanovita grupa Il Divo napisala je autobiografiju pod imenom 'Naša muzika, naš put, naše riječi' u kojoj objašnjavaju kako su njih četvorica, za koje nikad nismo čuli, upoznali pregršt drugih ljudi za koje nikad nismo čuli i s kakvim su se onda problemima te grupe misterioznih ljudi suočavale."); zatim "praktičnoj primjeni" dirljivog dokumentarnog snimka Edit Piaf sa njenog poslednjeg koncerta u pariškoj Olimpiji koji firma Specsavers zloupotrebljava kao reklamu za svoje naočari kao i urnebesno duhovitom osvrtu na ponovno okupljanje boy benda New Kids On The Block ("Postoje, dakle, neki moji vršnjaci na ovoj planeti koji dvadeset godina čekaju da se ponovo okupe New Kids On The Block."). Jednako smiješna je i kolumna "Jutra" koja govori o raznim internet prevarama: o dobitku milionskog naslijeđa od strane pok. Fernanda Sergie Moralesa i pomoći afričkim milionerkama ili izvijesnom afričkom doktoru Wada Dadi u vidu ustupanja sopstvenog računa u banci da bi prebacili svoje bogatstvo iz diktatorske zemlje u dostupnu zemlju, koje nam svima ponekad stižu na e-mail adresu.

19273.jpg    Zatim slijedi par interesantnih pričica iz Hrvatske poput onih o fotografima Vrebačima koji koriste priliku na sahranama bližnjih da ulove ožalošćene ljude dok su zbunjeni i iscijede im novac kao i o ponašanju ljudi prilikom ulaska u tramvaj i neprekidnom korišćenju mobilnih telefona kada se promptnim odgovorom na svaku poruku nekulturno prekida sagovornik tokom večere. Zapravo, teme su brojne i inspirativne, nižu se lagano i pitko jedna za drugom u gotovo nepreglednom nizu jer "imamo posla" sa, sad već, četrnaestogodišnjim radom pisanja kolumni u redovnom ritmu jedne kolumne sedmično: o novom dobu i savremenim tehnologijama pomoću kojih je u svakom trenutku moguće druženje na socijalnim mrežama i forumima umjesto druženja sa prijateljima kojima se u zadnji čas otkaže susret putem SMS poruke, o filmu "Druga Bolenova kći" (The Other Boleyn Girl) o Ani Bolen, ženi kralja Henrika VIII zbog koje je raskrstio sa Katoličkom i osnovao Anglikansku crkvu i o mitu o lukavim i prepredenim ženama iz sjene koje glume tihe i pokorne družice a u stvari svoje muškarce vrte oko malog prsta, o fantomskim istraživanjima u medijima ("Svakoj se budalaštini lako može dodati malo legitimiteta ako joj samo prethodi to da su 'istraživanja pokazala'."), o skandaloznim propustima organizatora pozorišnog festivala Marulićevi dani da već nekoliko puta nagrađenu autorku čak i ne obavijeste o priznanju a kamoli joj plate avionsku kartu i prenoćište u hotelu da bi zasluženo prisustvovala svečanosti, o pojavi zakona koji spriječava engleska pozorišta da u reklamama za svoje predstave koriste citate izvađene iz konteksta ("'Uzbudljivo', naime, jest pisalo, ali u rečenici 'ako ste očekivali uzbudljivo, u ovoj predstavi to nećete naći.'"), o seriji "Seks i grad", o Fejsbuku i drugim socijalnim mrežama (i zašto ih ne koristi), o starim i novim prijateljicama, o dodjeli Oskara, o zvijezdi rijalitija Džejd Gudi (Jade Goody) - ukratko i grubo rečeno o svemu i svačemu. Prosto čitajući sve to i imajući na umu da "gospođica Mrgud" ipak primarno stvara (vrlo uspješne) drame, kao i brojne dramatizacije tuđih djela, ne možete da se otmete utisku da je potpuno uronjena u pisanje, da neprestano piše baš poput pasioniranog manijaka (kako to sama za sebe na jednom mjestu kaže) vodeći konstantnu "bitku protiv sveopšte medijske, intelektualne, estetske i moralne površnosti" kako stoji u opisu knjige na njenim zadnjim koricama.

    Uz Tenino ljubazno dopuštenje i uz moju ogradu da tekst koji slijedi nije uperen protiv blogera koji pišu pod pseudonimima (poznajući ih godinama na ovom mjestu, oni će se teško prepoznati u njenom razmišljanju) već razmatra jedan od fenomena savremene komunikacije - dakle "brižljivo njegovano" agresivno ponašanje o kojem su nedavno Beba i Bocvena pisale u komentarima - a koji je istina sad već pomalo i zastario (što primjećuje i uvijek aktuelna Tena u svom e-mail odgovoru) pojavljivanjem socijalnih mreža na kojima se neki ljudi, sa imenom i prezimenom, uopšte ne libe da itekako pišu surove gluposti pa čak upute i prijetnje smrću javnim osobama, prenosim u potpunosti sledeću kolumnu objavljenu u knjizi "Vrag ne spava":

Globalna anonimnost

    Većinu života provodim za kompjuterom. Rukopis mi je zakržljao, više ni razglednicu ne znam čitko napisati.
    Žalim se stalno da provodim previše sati pred ekranom i da ću jednoga dana sigurno osjećati poslijedice - ponekad mi se čak dogodi onaj kompjuterski 'high', glava mi zuji od suviše valova. A ipak, kad mi pukne veza u hipu me preplavi anksioznost - što ću sad ako ne mogu poslati mejl i, još gore, primiti ga od nekoga od ona dva milijuna ljudi s kojima sam u redovitom kontaktu?
    Dogodi se ponekad - kad moram ulupati nekoliko minuta između dvije scene, guglam ja i Tenu Štivičić. Nije to lako priznati, makar me mnogi uvjeravaju da to svi rade, da to rade i ljudi o kojima ništa i ne piše, a oni opet ispočetka pokušavaju, vidjeti, možda se nešto promijenilo. A danas, ako ćemo pravo, bilo bi pravo postignuće da o vama nešto ne piše.
    Sebe stvarno rijetko guglam. Treba se čuvati te zamke, istraživati svoj nasumično filtrirani virtualni život kad još ni u ovom realnom nisam u sve sigurna. Taman kad pomislim da se poznajem, pukne neko brvno i sve se opet poremeti. A u virtualnom životu drugi si ipak uzimaju tu slobodu da te poznaju, svakako bolje nego što ti sama sebe poznaješ.
    Guglala sam sigurno već sve ljude koje znam. Pa i one koje ne znam, a voljela bih upoznati. Sve imajući na umu nepovjerenje prema virtualnoj stvarnosti. Iako, naravno, kad naiđem na ljude kojima nisam sklona, sklona sam zanemariti nepovjerenje u tim situacijama. Ali sam toga i svjesna.
    Kopam ponekad i prčkam po raznim forumima. Ne uključujem se, ta mi je anonimnost nekako prljava. Ja se povodim davno usađenim povjerenjem u ljude, pa stalno zaboravljam koliko vole lagati. Virtualni prostor u kojem je laž dio identiteta nikad mi nije bacio dovoljno zanimljiv mamac.
    Ali zato čitam. Tuđe priče, tuđe svađe, tuđa sranja. Svega ima, naravno. Znamo svi da je internet demokratičan medij iako je malo demokratičniji za posjetitelja 1287 nego za nekoga s imenom, prezimenom i titulom. I najčešće se isključujem s osjećajem da tu ima smeća još malo više nego drugdje i, još gore, s osjećajem da su ljudi zlobni, vulgarni i krvoločni.
    Za probijanje kroz smeće potrebna je ogromna energija. I ponekad me, u mojoj opsesiji internetom, žestoko frustrira ta ucjena - da bih se njime koristila moram pristati na smeće. Koje mi šalju u inbox, koje mi bljeska sa svake stranice, koje mi inficira prostor. A onda, ustvari, shvatim da je to smeće nešto podnošljivije, iako dio istog paketa, od smeća koje u eter isipavaju Anonimni. Jasno, ima nekog dobra u anonimnosti, na neki način se lakše diše, pogotovo kad živiš u vremenu u kojem imaš osjećaj da te na svakom koraku snima neka kamera. Ali, istodobno, anonimnost je nepravedna prednost jednih pred drugima i najefikasniji način da se ljudima ukine odgovornost mišljenja.
    A virtualna stvarnost ipak nije paralelna stvarnost, ona je dio stvarne stvarnosti i na nju utječe.
    Pitam se, to se već dugo i neutješno pitam - tko su ti ljudi koji drugima prave spačke na internetu. Puste neku laž u nekom chat-roomu, na nekom blogu, kao da su prdnuli i onda zadovoljno gledaju kako se ona širi prostorom i zagađuje tuđe živote. Napisano se kad-tad prelije s ekrana u stvarnost. I onda oni imenom i prezimenom prozvani zdvajaju u svome stvarnom životu nad optužbama, opravdavaju se pred ljudima, partnericama, roditeljima i suočavaju sa logičnim pitanjem - zašto bi to netko rekao ako nije istina? Zato jer može. Sve što se ne usudite reći licem u lice kao XY, jer onda morate snositi posljedice, sve to možete ispljunuti tamo, jer neku Barbie ili X-mana nitko neće pozvati na odgovornost.
    I stvarno se već godinama pitam tko su ljudi koji sjede kod kuće uz kompjuter, ovako kao što ja sad sjedim i pišu komentare poput: "Trebalo ih je sve poklati kad je bilo vrijeme" (Srbe, op. a.) ili "Jebo bi ju" (mene, op.a.) Tko ste vi ljudi?
    Svi slabići ovoga svijeta imaju svoj prostor na internetu. Kad tako plutaju na virtualnim valovima, omeđene ekranom riječi, kao da su dobile ispričnicu. Kao, tamo su negdje. Nisu tu. A tu su.
    Svaka izgovorena riječ ima težinu.
    U ovom vremenu kad se sa smećem teško boriti, kad je zanimljivo jedino to tko je s kim spavao, kad je vijest u novinama fotografija na kojoj se nekoj poznatoj manekenki vide gaće dok izlazi iz auta, sve te pizdarije koje budale doma, zaogrnute svojom hrabrom anonimnošću, izlijevaju u eter, pridonose ovom potpunom porazu kriterija. Niti jedna veličina ne zaslužuje poštovanje ako postoji i najmanji tračak mogućnosti da krije neki prišt koji bi lijepo izgledao na fotografiji.
    Svaka tema, svaki razgovor, svaki članak, nečije godine rada, nečija razmišljanja o životu, umjetnosti, kazalištu, filozofiji, neke riječi koje mogu barem na trenutak navesti na razmišljanje i ponuditi nešto, malo smislenije od trača, sve je to u hipu podložno srozavanju i poništavanju, jer se budale ispod članka najvulgarnijim riječnikom na pet strana mogu prepucavati je li osoba u pitanju Srbin ili Židov ili homoseksualac i šta bi se s njom i na koje načine trebalo napraviti.
    Možda sam ja, kao netko čiji je život u riječima koje pišem, na njih posebno osjetljiva. Ali iza svojih stavova i mišljenja trebalo bi biti u stanju stajati s punim imenom i prezimenom. U protivnom je svaka diskusija besmislena.
    I, na kraju krajeva, nekako ipak treba sa sobom i sa svojim postupcima živjeti. Sa svakom izrečenom riječju, sa svime što napraviš treba, na kraju, mirno spavati. Ili možda ne treba. Možda se umjesto spavanja može visjeti na internetu.


Ostale izabrane kolumne objavljene u spomenutim knjigama, kao i recentniji Tenini tekstovi (poslednji je objavila prije tri dana), mogu se pročitati na blogu na njenoj zvaničnoj web stranici.

I na kraju obećana biografija:

tena-stivicic-1.19272.jpg    Tena Štivičić (1977), rođena zagrepčanka, ćerka uspješnog dramaturga Ive Štivičića, autora ponajprije mnogobrojnih scenarija za televizijsku produkciju poput antologijske TV serije "Kuda idu divlje svinje" (1971.), kreće "očevim stopama" i po završetku jezičke gimnazije upisuje se na odsjek za dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon što se nešto ranije pojavljuje u spotu za popularnu pjesmu "Apokalipso" Darka Rundeka, tokom treće godine studija Tena piše svoju prvu značajniju dramu "Nemreš pobjeć od nedjelje" (1999.) praizvedenu u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) koju prate brojna pozorišna izvođenja, radio produkcije i publikacije u različitim evropskim zemljama te ostaje do današnjih dana jedan od njenih najizvođenijih komada. Sledeća drama "Dvije" (2002.), kojom diplomira na akademiji, prvi put je izvedena 2003. godine u produkciji beogradskog Atelja 212 i predstavlja prvu noviju hrvatsku dramu izvedenu u Srbiji nakon raspada bivše Jugoslavije. Pored nagrade publike na festivalu Marulićevi dani u Splitu hit komad "Dvije" doživljava brojna izvođenja uključujući i izvođenje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (HNK).

    Nakon diplomiranja 2002. godine, Tena prelazi u Englesku u kojoj nastavlja svoje školovanje na koledžu Goldsmits Univerziteta u Londonu gdje magistrira dramsko pismo i biva pozvana na šestomjesečni stručni boravak kao gost-umjetnik u kantonu Bern u Švajcarskoj. Negdje u to vrijeme, počinje da redovno piše i svoju kolumnu za zagrebački ženski časopis "Zaposlena" u kojoj daje osvrt na brojne aktuelne teme i fenomene sadašnjice a tekstove će nekoliko godina kasnije objediniti u knjige "Odbrojavanje" (2007.), "Vrag ne spava" (2010.) i "Pepeljugino maslo" (2016.).

    Inspirisana svojom prvom godinom života u Londonu gdje i danas živi, Tena piše dramu "Fragile!" (2004.) koja prati živote potpunih stranaca i imigranata u engleskoj prestonici koji se bore da opstanu u metropoli. Drama je praizvedena u produkciji slovenačkog teatra Mladinsko Gledališče iz Ljubljane i proglašena je za najbolje pozorišno ostvarenje 2005. godine dobivši kritička priznanja širom Evrope poslije kojih su uslijedila brojna izvođenja poput onih u londonskom pozorištu Arcola Theatre, zatim na četvrtom kanalu BBC radija a potom i na brojnim pozornicama širom Evrope. Drama je osvojila nekoliko nagrada uključujući Evropsku autorsku nagradu i Nagradu za inovativni dramski tekst na pozorišnom festivalu u Hajdelbergu (Heidelberger Stückemarkt) 2008. godine.

19269.jpg    Njena sledeća drama, "Krijesnice" (2007.), razvijana je u studiju HNK a praizvedena u ZKM. Ova takođe nagrađivana predstava izvođena u nekoliko zemalja, otvorila je festival Novi komadi iz Evrope (Neue Stücke aus Europa) u Visbadenu 2008. godine a takođe je prevedena na brojne jezike i publikovana u respektabilnom stručnom berlinskom mjesečniku "Pozorište danas" (Theater Heute). Drama "Nevidljivi" [Invisible (2011.)] u čijem je središtu radnje londonski par naizgled savršenog života koji isprepleću sudbine imigranata koji su u London došli da pronađu bolji život, igraće se širom Engleske tokom 2011. i 2012. godine a prema kojoj će Tena napisati i scenario za istoimeni film u režiji oskarovca Danisa Tanovića koji je u pripremi. Poslednja drama "Tri zime" (2015), koja prati istoriju jedne zagrebačke porodice tokom četiri generacije kroz turbulentni XX vijek u Hrvatskoj, izvođena u Nacionalnom teatru u Londonu u režiji Hauarda Dejvisa (Howard Davies) dočekana je sa velikim kritičkim odobravanjem i osvojila je prestižnu njujoršku nagradu Suzan Smit Blekburn (Susan Smith Blackburn Prize) za 2015. godinu koja se dodjeljuje dramatičarkama koje pišu na engleskom jeziku. Slijede potom produkcije predstave u Sloveniji a zatim i u HNK u Zagrebu koja postaje instantni hit i spada u red najposjećenijih predstava HNK u poslednjih 20 godina.

    Tokom godina, Tena je učestvovala i u nekoliko internacionalnih koautorskih projekata poput drame jednočinke "Goldoni Terminus" (2007.) napisane za omnibus drama za Venecijansko bijenale, zatim "Sedam dana u Zagrebu" (2009.) u sklopu pozorišnog projekta "Orijent ekspres" Evropske pozorišne konvencije kao i projekta "Evropa" (2013.) u produkciji Birmingemskog repertoarskog teatra (REP), Zagrebačkog kazališta mladih, Poljskog teatra u Varšavi (Teatr Polski) i Gradskog pozorišta u Drezdenu (Dresden Staatstheater). Pored sopstvenih drama, Tena je napisala i brojne dramaturgije postojećih komada inostranih autora poput "Bliže" Patrika Marbera (Closer, Patrick Marber) za Kazalište Gavela, "Oblik stvari" Nila Labuta (The Shape of Things, Neil LaBute) za Malu Scenu, Brehtov "Otporni uspon Arturo Uia" (The Ressistible Rise of Arturo Ui, Bertold Brecht) za Kazalište Ulysses i balet "Mačak u čizmama" u produkciji HNK. Kao dramaturg dva puta je sarađivala i sa svojim ocem Ivom Štivičićem na njegovim dramama "Pijana noć 1918." prema priči Miroslava Krleže i "Šekspir u Kremlju" koja je praizvedena u Kazalištu Ulysses ljeta 2013. godine.

    Tena piše na engleskom i hrvatskom jeziku. Udata je za škotskog glumca Daglasa Henšala (Douglas Henshall) sa kojim ima ćerkicu Anju (kako se zove i jedan od ženskih likova iz njene drame "Dvije", prim. B.) i sa kojim se pojavljuje u britanskom igranom kratkom filmu "Nasilnici" (Bullies) Vesne Čudić iz 2007. godine.

 

 

Atačmenti



Komentari (105)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cassiopeia cassiopeia 11:29 29.11.2017

Re: al kad stvarno

narcis
mi nije jasna potreba da se pljuje po ovoj devojci.


Ni meni. Ni reči o njenom radu, tekstu, drami... jok, nego daj da pljunem.

Koliko puta sebi kažem da neću da se bavim negativnim ljudima i opet se primim.


Izvini, Bojane!

Jeste duža forma od uobičajene blog forme, al' vredi svaki minut čitanja. Baš si me zainteresovao da nabavim nešto od nje i pročitam.

bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 13:36 29.11.2017

Re: al kad stvarno

Izvini, Bojane!

Jeste duža forma od uobičajene blog forme, al' vredi svaki minut čitanja. Baš si me zainteresovao da nabavim nešto od nje i pročitam.


Ma samo opušteno Cassiopeia Za treću zbirku kolumni nisam znao dok mi Tena nije rekla ali pored knjiga neki od tih njenih tekstova (ima ih popriličan broj) mogu da se nađu na njenom sajtu.
cassiopeia cassiopeia 13:45 29.11.2017

Re: al kad stvarno

ali pored knjiga neki od tih njenih tekstova (ima ih popriličan broj) mogu da se nađu na njenom sajtu.


Da, videla sam. Nego ja volim u knjigu u rukama :)
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 14:31 29.11.2017

Re: al kad stvarno

Da, videla sam. Nego ja volim u knjigu u rukama :)


Haha, isti slučaj. Knjiga je knjiga, ako naletim na neki zanimljiv pdf koji hoću da pročitam - ako ima preko 10 stranica - obavezno isprintam!
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 13:03 30.11.2017

Humor

Spomenuo sam na par mjesta u tekstu humor u Teninim kolumnama - samo da podcrtam da je obilan i da mi je čitanje njenih knjiga pričinilo veliko zadovoljstvo i zabavu, što je ipak za svaku pohvalu. Na jednom mjestu priča kako sa suprugom planira odmor i kaže:

"Znači, kad [Britanci] idu na odmor, ne idu nužno na more. Idu na 'putovanja', da se vidi nešto novo, po mogućnosti da je toplo i pomalo egzotično. Doduše, Stranac u tom smislu nije zahtjevan jer njemu je odmor i ležanje na sofi uz 700 kanala kablovske. Kad zahvati sofu, kao plijesan, mene uhvati tiha depresija jer znam život prolazi, a mi mu puštamo. Ponekad to okrenem na nacionalno pitanje, kao kakvi ste vi Britanci, ali, ruku na srce, ipak je svjetski prvak u ležanju pred televizorom moj vlastiti otac [ugledni dramaturg Ivo Štivičić], a taj je najnašiji našijenac u nas."


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana