Malo je onih koji nikada nisu čuli za „Čarobnjaka iz Oza" ili bar delom nisu odgledali čuvenu holivudsku adaptaciju ove knjige. Setićete se, verovatno, i Kanzasa koji više nije u Kanzasu, uplašenog lava, dobrih i zlih veštica, kao i Mančkina koji veselo skakuću po putu popločanom zlatnim ciglama. Sad, na stranu i kuriozitet po kome „Čarobnjak iz Oza", u stvari, predstavlja i prvi holivudski spektakl snimljen u Tehnikoloru, poznat i po, za američke prilike možda donekle i neprimerenoj rečenici: „Ne postoji mesto na svetu kao što je dom" (mislim, ako se uzme u obzir činjenica da godišnje iz ostatka sveta uvoze na stotine hiljada radnika svih mogućih struka). Ipak, blog je o nečem sasvim drugom.
Jer, knjiga „Čarobnjak iz Oza" u originalu, po nekima, uopšte i nije nastala kao dečje štivo, već pre kao reska i opora politička satira na temu koja daleko prevazilazi granice SAD. Sad, ovde bi kolege blogeri ekonomisti bili od velike pomoći, pošto se radi o čuvenom Zlatnom standardu. Naime, po njemu bi države mogle da emituju novac samo u količinima koje mogu pokriti svojim zlatnim rezervama. Sad, sve bi to, naravno, dodatno moglo da doprinese njihovom kredibilitetu i finansijskoj stabilnosti, ali, opet, sa druge strane može izazvati i velike probleme - jer, šta ako su nekoj ekonomiji (kako bi ostala likvidna i dalje napredovala) potrebne količine novca koje znatno prevazilaze njene zlatne rezerve.
Uprkos svemu, Zlatni standard je ipak uspeo da opstane kao finansijski obrazac koji je vekovima vladao svetom. A, u njemu su zemlje koje poseduju značajnije zlatne rezerve (ali neretko i neki drugi subjekti) vladale likvidnošću kako svojih, tako dobrim delom i mnogih drugih ekonomija. Sad, veliku krizu nelikvidnosti, izazvanu tokom 19. veka nedostatkom dovoljnih količina zlata (pa samim tim i Zlatnim sandardom), SAD su pokušale da reše uvođenjem srebrnog novca, odnosno, novim vidom Srebrnog standarda (za koji su imali dovoljno lokalnog srebra). Što je izazvalo velike turbulencije na njihovoj političkoj sceni, gde su na jednoj strani bili moćni predstavnici međunarodnog kapitala - zagovornici Zlatnog standarda - dok su na drugoj bili lokalni tribuni, zagovornici Srebrnog u kombinaciji sa Zlatnim standardom. I upravo ta burna višedecenijska politička borba u SAD, po nekima, i predstavlja okosnicu priče „Čarobnjak iz Oza".
Uprošćeno, akteri priče (u njenoj alegorijskoj varijanti) bi mogli da budu sledeći:
(i) Doroti predstavlja naivan američki narod, koja u svojim, originalno u knjizi srebrnim cipelama (što bi mogla da bude metafora za Srebrni standard) pokušava da pronađe izgubljeni dom.
(ii) Put od žutih cigala kojim je popločan čitav Oz predstavlja međunarodni Zlatni standard, koji vodi do zelenog Smaragdnog grada. A on bi, između ostalog, mogao da simboliše i zeleni papirni novac koji pretenduje da svojom „virtuelnom" vrednošću preuzme ulogu zlata. Sad, Smaragdnim gradom vlada manipulativni čarobnjak, koji pre svega putem medija i propagande, pa samim tim i neizbežnih PR-ova (između ostalih, letećih majmuna i loših veštica), pokušava da pomoću Zlatnog standarda uspostavi kontrolu nad centralizovanim globalnim tržištem novca.
(iii) Zarđali Limeni čovek predstavlja metalurške radnike koji su masovno otpuštani zbog krize nelikvidnosti, izazvane u SAD nedostatkom zlata, krajem 19. veka.
(iv) Strašilo predstavlja siromašne farmere centralnog zapada SAD jednako pogođene usporenim tokom novca, dodatno pojačanim užasnim sušama koje su se u tim vremenima često događale.
(v) Plašljivi Lav ima čak i ime i prezime, Vilijam Dženings Brajan (demokratski kandidat za predsednika u više navrata), koji je karijeru izgradio borivši se protiv Zlatnog, a u korist Srebrnog standarda. Naime, njemu je Frenk Baum, autor „Čarobnjaka iz Oza" između ostalog zamerao nedostatak hrabrosti i nedoslednost.
Naravno, tok filma i knjige, kao i njegovo poređenje sa realnim događajima i likovima iz američke politike druge polovine 19. ali i dobrog dela 20. veka daleko prevazilaze okvire ovog bloga. Napomenuću samo neke od osnovnih crta:
(i) Knjiga bi mogla da ilustruje u kojoj meri finansijski sektor ima uticaja na politiku, u ovom slučaju SAD, toliko da se mnoge od manjih ili većih turbulencija kroz istoriju mogu dobrim delom upravo i pripisati sudarima određenih suprotstavljenih finansijskih tabora (u ovom slučaju zlatnog i srebrnog).
(ii) Takođe, pokazuje koliko likvidnost, u stvari, predstavlja jedan od klučnih parametara neke ekonomije. Odnosno, koliko se jedna od osnovnih funkcija države i banaka upravo i sastoji u tome da obezbede likvidnost novčanih tokova (jer je, po nekima između ostalih i sam Socijalizam kalirao, što u Rusiji što šire, zato što na kraju tako nešto nije uspeo da obezbedi).
Sad, čitava je ova priča možda delom upravo i dobila potvrdu u, za mnoge neprimetnom, a po dometima i posledicama verovatno i jednom od najvažnijih događaja 20. veka. Onom po kome su 1971. SAD konačno, pod vođstvom Ričarda Niksona, u potpunosti napustile Zlatni standard i prešle na „fiat" režim finasijskog funkcionisanja (u kome količina novca u opticaju nije vezna ni za kakav oblik imovine, pa samim tim ni za raspoložive količine zlata ili srebra). A po nekima upravo tome dobrim delom i dugujemo, između ostalog, i ogromne kvantne tehnološke skokove koji su se desili u mnogim oblastima nakon 1971. (kompjuteri, internet, komunikacije, finansije, industrija, transport, medicina, materijali, politika, mediji, marketing, ...).
Opet, neki bi rekli da se upravo danas dešava i nešto u tom smislu potpuno novo, ali na određeni način, ipak, donekle i već viđeno. To da se Zlatni standard ponovo, u nekom novom ruhu, vraća na svetsku finansijsku scenu. Što bi moglo da znači da bi era Rokfeler petrol dolara iz 1971. polako mogla da počne da ustupa značajniji deo globalne finansijske scene nekom novom zlatnom dobu zlata Rotšilda.
Na kraju, čitava ova priča možda sama po sebi i nije toliko interesantna, koliko ideja da mnoge popularne i poznate priče i bajke, mitovi ili legende u stvaru u korenu imaju i neku realnu, neretko tešku, a ponekad i nerešivu, političku ili drugu onovremsku ili ovovremsku temu i dilemu.
Na primer, u slučaju SAD, možda i onu večitu dilemu da li da budu globalna sila (zlatni), ili da se ponašaju izolacionistički (srebrni standard).