Krajnje je vreme da se okrenemo budućnosti. Da zaboravimo avete prošlosti.
Da smestimo na smetlište istorije : Miloševića,Tuđmana,Šešelja,Mladića,Izetbegovića i ostale. Pa i neke od nas.
Znam da rane bole ali rane i zaceljuju.
Život ide dalje.
Nećemo se ljubiti sa Hrvatima i Muslimanima ali sa Zagrepčankama i Mostarkama možemo. Ma koje vere i nacije bile.
Znam da je mnogima sa ovih prostora teško ako ne i nemoguće da zaborave ili čak oproste.
Kolektivno pamćenje je jedna vraški teška rabota.
Oko za oko, zub za zub.
I dokle tako?
Zločini „onih drugih“ su uvek veći i kroz medije se vešto i uporno pumpaju.
Sve to odgovara ratnim profiterima koji tobož brane svoj narod braneći time svoje pozicije i mogućnost lakog bogaćenja. Huškaju nedorasle pubertetlije da pod plaštom rodoljublja brane interese lokalnih tajkuna.
Puna su nam usta Kosova kao svete Srpske zemlje.To što tamo skoro i nema Srba nisu krivi Šiptari. Krivi su oni sami jer su ga napustili. Ostavili starce i starice da dotraju poslednje dane.
Legende su korisne za edukovanje mlađanog naraštaja jednog naroda ali ne i mitovi. Mitovi umeju da prerastu u jednu veoma zaumnu kategorija koja se kao bolest uvlači u samo biće jednog naroda trujući ga iznutra. S vremena na vreme treba izaći iz mita i pogledati stvarnost.
Ljudska prava i dostojan život naših sunarodnika u Bosni,Hrvatskoj, na Kosuvu, Makedoniji i svuda gde žive ljudi koji sebe nazivaju Srbima moguće je ostvariti i političkim putem.
Samo treba da budemo malo manje kurčeviti nego što inače jesmo.
I da mitove pošaljemo u legendu bar do nekog sledećeg rata.