Više ili manje nije bilo neprijatnih ili neugodnih pitanja ili stvari upitanih i predstavljenih na nedavno održanom skupu srpskih i izraelskih diplomata i preduzetnika, u sklopu obeležavanja jubilarnih godina u kojima se Izrael nalazi: 120 godina od 1. cionističkog kongresa u Bazelu, stotinu godina od Balfurove deklaracije, 70 godina od UN-ove odluke o podeli Britanske Palestine na dve države, jevrejsku i arapsku, 50 godina od ponovnog objedinjenja kontrole nad prestonim gradom države, nad Jerusalimom... Takođe je ove godine navršeno i 25 godina od ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa između Srbije, tačnije između bezidentitetske državne zajednice koja je nastala posle rapada SFRJ, pod kontrolom bračnog para Milošević-Marković; i Države Izrael.
Naša strana ekspedicije nije dozvolila previše prostora za pitanja, kao stare, dobre, oprobane autokrate, dok je izraelska strana, kao dinamična demokratija, jedina na Bliskom Istoku i sigurno među top20 u svetu, dozvolila i ohrabrila potpitanja, što ćemo videti malo kasnije u mom prilogu. Dačić je sišao, rekao šta je imao i otišao, uglavnom, u svom stilu, zaplićući jezikom, da l', što reče Tajson, od polupripitosti, da l' od umora usled svog mukotrpnog rada u poslenstvu Države Srbije, bivši ambasadori su rekli šta imaju, bivši dopisnik Политике iz Jerusalima, Bora Erdeljan je to pažljivo moderisao. Bulumenta partijskih klinaca starletana i starletanki, je došla, i, prilično nekulturno, otišla pre početka izraelskog dela predavanja. Međutim, u celom tom srpskom partijskom jednoumlju, stejdž je oduvala jedna osoba, žena koja se tu našla na poziv organizatora iz izraelske ambasade u Beogradu, gospođa Rouzi Stivenson-Gudnajt, unuka Kapetana Vojske Kraljevine Srbije i Vojske Kraljevine Jugoslavije, rođena Amerikanka srpskog-pravoslavnog i jevrejskog duhovnog identiteta (majka Jevrejka, otac Srbin), čiji deda je bio prvi vojni ataše i diplomata Kraljevine Srbije u Vašingtonu.
Ovo je silna sudbina bila. Čovek je bio neumoljivi srpski rodoljub, koji je naporedo s pomoći svojoj zemlji pomagao i jevrejskom pitanju. Rođeni Dorćolac, par stotina godina Beograđanin, Albala se borio u balkanskim i u I svetskom ratu. 1917. Pera kralj ga šalje u Vašington, gde Kapetan Albala postoje vodeći lobista za srpsko, i napored, jevrejsko pitanje. Obezbeđujući vojnu pomoć, frizirajući javno mnjenje u naporima da uticajna zemlja prihvati stradalnog srpskog saveznika, David naporedo urgira kod Vlade Kralja Petra da prihvate tek objavljenu Balfurovu Deklaraciju, koja 1917. godine, pod manevrima veštih diplomatije i lobiranja britanskih Jevreja, dobija punu podršku u britanskom Parlamentu za zasnivanje jevrejske države. Kraljevina Srbija, zahvaljujući prisnosti i poverenju Pere kralja i kapetana Davida, postaje tako prva inostrana vlada koja priznaje Balfurovu Deklaraciju!
Predstavnik Srbije u ПАРИЗУ, Milenko Vesnić, piše Davidu emotivno pismo:
"Познато Вам је, драги капетане Албала, да нема народа на свету који са овим планом саосећа више него ли Србија. Зар не ронимо и ми горке сузе на обалама Вавилона док гледамо своју вољену земљу, коју смо не тако давно изгубили? Како да не узмемо учешћа у Вашим вапајима и тузи, који трају већ много векова и поколења, када су се наши сународници вашег порекла и вере борили за своју српску отаџбину уз наше најбоље војнике? За нас ће бити тужно ако нас било који грађанин-Јеврејин напусти да би се вратио у своју обећану земљу, али тешићемо се надом да ће нам остати браћа и да ће нам оставити добар део својих срца, те бити најснажнија веза између слободног Израела и слободне Србије."
Kapetan Albala daje, u svojoj prvoj službi u Vašingtonu, tako plodove vredne divljenja i zahvalnosti. Drugi put na službu u Vašington Kapetana u najboljim godinama šalje regent Pavle. Ovoga puta Davidova misija postaje da obezbedi naklonost i moderno naoružanje za jugoslovensku vojsku. David ne uspeva u ovoj misiji. Nakon još kratkog perioda vojno-diplomatske službe, za četničke snage, David Albala umire u Vašingtonu 1942. godine od posledica srčanog udara. Njegova unuka kaže da je umro slomljenog srca. Šta je ovom heroju moderne srpske političke istorije slomilo osećanja, nikada nećemo saznati. Da li razočarenje u neuspeh svoje diplomatske misije, da li razočarenje u skretanje u mejnstrim antisemitizam njegovih dojučerašnjih saboraca, kako bilo David je preminuo. Bio je oženjen još jednom Beograđankom starog kova, Paulinom Lebl. I David i Paulina su dali neverovatan doprinos modernizaciji i usavršavanju kulturnog izraza srpskog i jevrejskog međuratnog društva. Osetio sam potrebu da, kao potomak stradalnog srpskog vojnika u povlačenju preko Prokletija i jevrejske žrtve Holokausta, kao Srbin u Izraelu i kao Izraelac u Srbiji, iskažem zahvalnost ovim divnim ljudima za sve što su učinili za naše dve otadžbine.
Давиде и Паулина, нека вам је вечна слава и хвала.