"Sto mu blogova, ko je sad ser Graham Townsend?" - s pravom ćete se upitati i vjerujte mi na riječ da nisam ni ja znao do prije neki dan, dok nisam, prekopavajući svoju arhivu, kao i Nešica u Odžacima i Derviš u Melburnu, u potrazi za zapisima u vezi sa Cvrkutom bijesnila, naišao na to ime koje istina jesam nekad znao ali sam ga potpuno zaboravio jer, kao i sa Cvrkutom, prođe od tad' 19 bajrama. Babo Atif se ne vrati k nama. Naziv bloga predstavlja naslov mog maturskog rada s kojim sam završio gimnaziju "Rada Vranješević" (danas "Ivo Andrić") u Prnjavoru a koji sam radio kod mentorke, simpatičnog li kurioziteta, Željke Cvijanović, tada profesorice a sada aktuelne premijerke Republike Srpske. Budući da nisam do sada ustupao prostor na ovim stranicama nijednom političaru, niti i dalje imam namjeru, pravim ovom prilikom mali izuzetak ali nikako ne želim da govorim o njenom političkom angažmanu već samo da usput kažem par riječi o tome kakva je Željka bila profesorica, a i nastavnica, jer nam je počela predavati engleski jezik u osnovnoj školi "Branko Ćopić" (danas po svom redizajniranom oblikovanju jedna od najljepših osnovnih škola u regiji) kao prva nastavnica engleskog jezika u Prnjavoru, prema mojim saznanjima, u istoriji (do tada u Maloj Evropi u školama se izučavao isključivo njemački a ponegdje i ruski jezik).
Nakon studija u Sarajevu Željka se zaposlila u Prnjavoru na samom startu dobivši dva od ukupno tri odjeljenja petog razreda u školi u kojoj sam tada, 1990. godine, bio đak. Bila je puna entuzijazma, predavala je temeljito, pripremljeno i dobro bez puno improvizacija pridržavajući se gradiva i pamtim je kao strogu ali fer i pravednu pri ocjenjivanju: puno je polagala pažnje kako na čitanje tako i na pravopis koji se vježbao čestim diktatima u školi i obaveznim prepisivanjem stranih riječi u riječnik kod kuće. Prepoznavši našu ljubav prema muzici i pop kulturi pri kraju osnovne škole znala je da bude strašan laf i da na časove, mimo gradiva, donosi pjesme (poput "Stairway to Heaven" od Led Zeppelin-a) koje su se kolektivno preslušavale i prevodile.
Kasnije u gimnaziji, u kojoj nam je predavala doduše sa prekidima zbog angažmana drugih profesora engleskog jezika, bilo je naravno i nekih problema sa učeničkom disciplinom svojstvenih tom tinejdžerskom uzrastu koje je ona vrlo efektno rješavala - iz današnje perspektive simpatičnim - snažnim udaranjem dnevnika od sto uz legendarni uzvik iz petnih žila: "SILENCE, PLEASE!!!" koji nam se urezao u sjećanje do današnjih dana. (Zabavljam se idejom za kratki film u kojem neka premijerka potpuno istim "modusom operandi" smiruje nemirne ministre i ministarke u vladi prilikom njenog zasjedanja.) Bilo kako bilo, nekoliko nas iz razreda je, kao uostalom i iz generacije, odabralo baš engleski jezik za maturski rad (moj najbolji drug iz gimnazije Slaviša Kuzmanović i ja) a neke školske drugarice [Branka Krajišnik Tešić, Jasna Sarić (udata Miljić) i Branka Jovičić] su se čak upisale na odsjek za Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci da bi nakon uspješnog završetka studija, po ugledu na Željku čija je to vjerovatno pomalo bila i zasluga, počele da rade kao nastavnice i profesorice.
Te završne školske 1997/1998 godine Željka je čitala roman "Četvrti stalež" engleskog pisca Džefrija Arčera (The Fourth Estate, Jeffrey Archer) i budući da knjiga nije bila prevedena na srpski jezik (nije ni do dan danas) odlučila je da učenicima, pored spiska pitanja iz gramatike za ispit, zada po jedno odabrano poglavlje iz knjige koje bi se prevelo na srpski i prezentovalo u maturskom radu uporedo sa engleskim originalom. U to doba mangup, dosjetio sam se da se ne "zamaram" prekucavanjem originala već da skeniram stranice knjige i tako sebi olakšam posao. Upitao sam Željku da mi posudi knjigu da skeniram poglavlje koje mi je pripalo na što je ona, jasno se sjećam, odgovorila: "Ma niti govora. POENTA I JESTE u tome da prekucaš tekst i tako vježbaš pravopis," što sam naposlijetku, kao i ostali, i učinio. Iako sam kasnije u par navrata čuo mnoge primjedbe na račun njenog rada od učenika mlađih generacija kojima je takođe predavala, meni je bila, a znam da tako misle neki od mojih školskih drugarica i drugova, jedna od najboljih kako nastavnica u osnovnoj tako i profesorica u srednjoj školi.
Bez ikakvog podilaženja govoreći (bez trunke agitovanja, prosto iznosim ono što iskreno mislim i čega se dobro sjećam) - iako imam ocjene u indeksu od ljudi koji su recimo projektovali od čitavog satelitskog grada (Salt Lejk) Kalkute u Zapadnom Bengalu, preko Aerodroma Surčin (današnji "Nikola Tesla") i odličnih zgrada u Beogradu i Banjaluci /tekst [89]/ do mostova u regionu (uz ogradu da nikad nisam bio neki posebno dobar đak) - kad bih pravio neku svoju listu najboljih predavača tokom mog obrazovanja, Željka bi se našla u njenom samom vrhu. Jednostavno ta žena nam je zaista prenijela dio znanja i materije usadivši nam trajnu ljubav ka engleskom jeziku.
Naravno ja i dan danas pravim gafove dok pričam na engleskom (dosta sam bolji u pisanoj komunikaciji) i nisam uopšte prevodilac ali budući da sam na blogu ponekad prevodio odabrane tekstove sa stranih sajtova, preuzete uz saglasnost autora ili vlasnika autorskih prava / postovi [15], [20], [23], [29], [33], [39],[41], [42], [47], [49], [54], [57], [64], [71], [74], [80], [82] i [90]/ (a spominjao sam i knjigu prevedenih intervjua Džima Džarmuša koju bih volio da završim u dogledno vrijeme), ljubiteljima književnosti dajem na uvid taj svoj prvi ozbiljniji prevod poglavlja iz spomenute knjige, koji sasvim solidno funkcioniše kao zanimljiva zasebna priča unutar romana (koji nažalost nikad nisam pročitao u potpunosti), i prenosim ga u cjelini uz male naknadne korekcije u pogledu pisanja engleskih titula.
Džefri Arčer
UMRO JE SER GRAHAM TOWNSEND
poglavlje iz romana "Četvrti stalež" iz 1996. godine
Pogrebna povorka se zaustavila ispred katedrale. Iz automobila koji se nalazio na čelu povorke, izašao je Keith, primio svoju majku pod ruku i praćen svojim sestrama, poveo ju uz stepenice. Kako uđoše u crkvu, okupljeni ljudi ustadoše sa svojih sjedala. Zamjenik crkvenog starješine ih odvede niz prolaz između klupa do njihovih mjesta u praznom, prvom redu. Keith je na sebi osjećao poglede nekolicine prisutnih koji su zurili u njega, svi pitajući isto: "Da li si dorastao tome?" Trenutak kasnije, sanduk sa pokojnikom je pronešen pored njih i stavljen na katafalk, svečani odar ispred oltara.
Službu je vodio melnburnški nadbiskup, a sveštenik Charles Davidson je čitao molitve. Crkvene pjesme, koje je ledi Townsend izabrala za ovu priliku: "Biti hodočasnik", "Teška vremena" i "Vojevati istinsku bitku", navele bi starog, da je živ, na zadovoljan smijeh. David Jakeman, bivši redaktor Couriera, održao je govor. Pričao je o ser Grahamovoj energiji, njegovom entuzijazmu za životom, odsustvu licemjerja, njegovoj ljubavi prema porodicii o tome kako će nedostajati svima onima koji su ga znali. Svoju propovijed završio je podsjećajući prisutne da je ser Grahama naslijedio njegov sin, Keith.
Poslije blagoslova, ledi Townsend je ponovo primila sina pod ruku i oni pođoše za svečanom pratnjom, koja je iznosila iz katedrale sanduk sa pokojnikom, kretajući se prema groblju.
- "Pepeo pepelu, prah prahu" - rekao je nadbiskup kada je kovčeg od hrastovine spušten u zemlju, a grobari počeše da zgrću lopatama busenje na sanduk. Keith je digao glavu i bacio letimičan pogled uokolo na one koji su okruživali grob. Prijatelji, rodbina, radne kolege, političari, rivali, profesionalni kladioničari - svi oni gledali su dole u rupu što zjapi pod njim.
Pošto se nadbiskup prekrstio, on povede svoju majku polako natrag do limuzine koja ih je čekala. Samo što ne priđoše automobilu, ona stade i okrenu se prema onima koji su je u tišini pratili. Sledećih sat vremena provela je rukujući se sa sve i jednim ožalošćenim, sve dok i poslednji od njih nije konačno otišao.
Ni Keith ni njegova majka nisu progovorili vraćajući se natrag u Toorak, a čim su došli kući, ledi Townsend se uspela velikim mramornim stepeništem i povukla se u svoju spavaću sobu. Keith je otišao do kuhinje, gdje je Floorie pripremila lagani obrok. Stavio je jelo na poslužavnik i odnio ga gore do majčine sobe. Zatekao ju je kako sjedi na svojoj omiljenoj stolici pored prozora. Nije se ni pomjerila kada je stavio poslužavnik na stolić pred njom.
Poljubio ju je u čelo, okrenuo se i otišao. Nakon toga, dugo je šetao uokolo krajem, ponovo prelazeći u mislima šetnje sa svojim ocem. Bilo ih je mnogo. Sada, kada je sahrana bila gotova, on je znao da sa majkom treba razgovarati o nečemu što je ona toliko izbjegavala.
Te večeri ledi Townsend je izašla je iz svoje sobe tek nešto prije osam sati i njih dvoje zajedno dođoše do trpezarije. Opet je pričala samo o njegovom ocu, često ponavljajući isto ono što je rekla prethodne noći. Jela je vrlo malo i nakon što je glavno jelo odnešeno, ona neočekivano ustade i uputi se u salon.
Kako se smjestila na svoje uobičajeno mjesto pokraj vatre, Keith ostade stajati na trenutak prije nego što sjede u očevu fotelju. Kada ih je služavka poslužila kafom, njegova majka se nagnu naprijed, ugrija svoje ruke i upita ga ono što je toliko strpljivo čekao da čuje.
- "Šta namjeravaš da uradiš sad kad si se vratio u Australiju?"
- "Prvo što ću uraditi sutra, posjetiću glavnog urednika Couriera. Postoji nekoliko promjena koje treba preduzeti što prije, ako još uvijek namjeravamo da se nadmećemo sa Ageom." Čekao je na njen odgovor.
- "Keith," - konačno je progovorila, "žao mi je što moram da ti kažem da mi više ne posjedujemo Courier."
Bio je toliko zapanjen ovom informacijom da nije mogao ništa da kaže.
Nastavila je da grije svoje ruke. "Kao što znaš, tvoj otac je oporukom ostavio sve meni, a ja sam oduvijek osjećala gađenje prema bilo kakvom zaduženju. Da je možda novine ostavio tebi..."
- "Ali majko, ja..." - počeo je Keith.
- "Nastoj da ne zaboraviš, Keith, da si bio odsutan skoro pet godina. Kad sam te poslednji put vidjela bio si još u SS Stranthedanu. Nisi volio tu srednju školu. Ja nikako nisam mogla znati da li..."
- "Ali nije moguće da bi otac želio da prodaš Courier. To su bile prve novine u kojima je sudjelovao."
- "I svake sedmice su gubile novac. Kada mi je korporacija Kenwright pružila priliku da pronađem izlaz iz svega toga, oslobađajući nas svih dugova, odbor je predložio da prihvatim njihovu ponudu."
- "Ali nisi mi čak ni dala priliku da vidim mogu li nešto promijeniti. Svijestan sam da su godinama oba lista gubila čitanost. Baš zato sam i planirao da učinim nešto u vezi toga, nešto što je i pokojni otac izgleda namjeravao."
- "Nažalost, mislim da to neće biti moguće," - rekla je. "Ser Colin Grant, predsjednik Adelaide Messengera, upravo mi je ponudio 150 000 funti za Gazette i tu će ponudu odbor razmotriti na našem sledećem sastanku."
- "Ali zašto bi smo prodali Gazette?" - upitao je Keith u nevjerici.
- "Zato što se svih ovih godina uzaludno nadmećemo sa Messengerom, a i njihova ponuda je, s obzirom na okolnosti, krajnje velikodušna."
- "Majko, " - rekao je Keith, ustavši iz fotelje i pogledavši je u oči nastavi: "nisam se vratio kući da prodam Gazette, već upravo suprotno. Moj dugoročni cilj je da preuzmem Messenger."
- "Keith, to baš nije realno uzimajući u obzir našu sadašnju finansijsku situaciju. U svakom slučaju, odbor to nikako neće prihvatiti.
- "Možda ne sad, ali će prihvatiti onda kada budemo prodavali više primjeraka nego oni iz Messengera."
- "Isti si otac, Keith" - rekla mu je majka gledajući ga onako iz fotelje.
- "Samo mi daj priliku da se dokažem." - rekao je on. "Vidjećeš da sam mnogo toga naučio boraveći u Fleet Street-u. Vratio sam se kući da svoje znanje što bolje iskoristim."
Prije nego što je odgovorila, ledi Townsend je neko vrijeme zurila u vatru. "Ser Colin dao mi je devedeset dana da razmotrim njegovu ponudu." Opet je zastala na trenutak. "Dajem ti isto toliko vremena da me ubijediš da treba da ga odbijem."
Kada je sledećeg jutra Townsend avionom doputovao u Adelaide, prva stvar koju je zapazio ulazeći u glavnu halu aerodroma, bila je da je na prodajnom mjestu, u polici za novine, primjerak Messengera bio postavljen preko Gazetteovog primjerka. Spustio je svoje torbe i promijenio mjesta novinama, tako da je sada primjerak Gazette-a bio na vrhu. Nakon toga kupio je i Gazette i Messenger.
Kako je stajao u redu čekajući taksi, primjetio je da je od sedamdeset i troje ljudi, koji su izlazili iz zgrade aerodroma, dvanaest njih nosilo Messenger a samo sedmero Gazette. Dok ga je taksi vozio u grad, zapisao je svoja zapažanja na poleđinu avionske karte sa namjerom da o ovome obavijesti Franka Bailey-a, glavnog urednika Gazette, čim se s njim sastane. Ostatak puta proveo je čitajući obje novine i morao je priznati da je Messenger bio dosta zanimljiviji za čitanje. Međutim, znao je on da to neće biti jedini utisak kojim bi opisao svoj prvi dan u gradu.
Taksi ga je odbacio do zgrade novinske agencije Gazette. Ostavio je svoje torbe na recepciji, te se liftom odvezao na treći sprat. Niko ga nije primjetio dok je prolazio kroz redove novinara koji su sjedili za svojim radnim stolovima, kucajući na pisaćim mašinama. Ne pokucavši na vrata redatkorove kancelarije, banuo je na jutarnji sastanak koji je bio u toku.
Iznenađeni Frank Bailey je ustao, pružio ruku i rekao: "Keith, lijepo je vidjeti te nakon tako dugo vremena."
- "I meni je drago što te vidim," - rekao je Keith.
- "Nismo te očekivali prije sutra." Bailey se okrenuo prema novinarima koji su sjedili za ogromnim stolom u obliku potkovice. "Ovo je ser Grahamov sin, Keith, koji će preuzeti očev posao izdavača. Neki od vas koji ovdje radite godinama, sigurno ga se sjećate kad je zadnji put bio ovdje kao..." - oklijevao je Frank.
- "Kao sin svog oca," - rekao je Townsend na što se začu tih, jedva primjetan smijeh.
- "Molim vas nastavite, kao da i nisam tu." - kazao je. "Nemam namjeru biti izdavač koji se petlja u odluke glavnog urednika." Povukao se u ugao prostorije, sjeo na prozorski parapet i posmatrao kako Bailey nastavlja da vodi jutarnju konferenciju. Frank nije izgubio ništa od svoje vještine, ili, izgledalo je, svoje želje da iskorištava novine u korist svih onih nesrećnika koji su, po njemu, loše prolazili.
- "Dobro, da vidimo šta bi trebalo da bude udarna novost sutra?" - upitao je.
Troje novinara podiglo je ruke.
- "Dave," - rekao je Frank, uperivši olovku na glavnog kriminalističkog reportera. "Da čujemo šta imaš!"
- "Izgleda da bi danas mogli imati presudu u vezi suđenja Sammy Taylor-u. Očekuje se da sudija poslijepodne završi svoje izlaganje svega onog što je rečeno."
- "Pa, ako je samo to ostalo da se kaže prije presude, jadni Taylor nema nikakve šanse. Taj čovjek će ga objesiti i za najnevažniji detalj."
- "Znam" - rekao je Dave.
- "Ako bude proglašen krivim, onda će ta novost sutra biti na naslovnoj strani zajedno sa porukom o izopačenosti pravde koju svaki aboridžin može očekivati u našim sudovima. Da li je sudnica još na udaru Abo-protestanata?"
- "Jeste. To je postalo danonoćno bdijenje. Počeli su i da spavaju na pločnicima otkad smo objavili one fotografije s prizorima hapšenja njihovih vođa od strane policije."
- "Dobro, ako presuda bude izrečena danas i ako ga proglase krivim, dobijaš naslovnu stranu. Jane," - reče, okrenuvši se ka urednici zaduženoj za senzacionalne novosti, "hoću poduži članak o pravima aboridžina i o sramotnom vođenju suđenja. Travestija pravde, rasna diskriminacija, znaš i sama kakve stvari želim."
- "Šta ako ga porota ne proglasi krivim?" - upitao je Dave.
- "U tom nevjerovatnom slučaju dobićeš krajnju desnu rubriku na naslovnoj strani i Jane će napisati nešto kraći članak za sedmu stranu o jačini pravnog sistema, Australija konačno izlazi iz mračnog doba, itd., itd.
Usmjerivši svoju pažnju na drugu stranu prostorije, Bailey je uperio svoju olovku ka ženi čija je ruka ostala podignuta. "Maureen," - reče.
- "Moguće je da se pojavila misteriozna bolest u Royal Adeilaide bolnici. U poslednjih deset dana umrlo je troje male djece a glavni bolnički upravnik, Gyles Dunn, uprkos mom insistiranju, odbija da dadne bilo kakvu izjavu."
- "Jesu li djeca iz ovog kraja?"
- "Jesu," - odgovorila je Maureen. "Sve troje su iz područja luke Adelaide."
- "Godine?"
- "Četiri, tri i četiri. Dvije djevojčice, jedan dječak."
- "Dobro, zakačite se za njihove roditelje, posebno majke. Hoću slike, porijeko porodica, sve što možeš saznati o njima. Pokušaj da saznaš da li postoji ikakva veza između porodica, pa čak i ona dalja. Da li su rod? Da li se znaju, da li rade zajedno? Imaju li kakvih zajedničkih interesa, pa i onih daljih koji bi mogli povezati sva tri slučaja. Hoću bilo kakvu izjavu od Gyles Dunna, pa makar bila i 'Nemam ništa da kažem'."
Maureen kimnu glavom i Bailey se obrati glavnom fotoreporteru. "Nabavi mi fotografiju Dunna kako izgleda uznemireno i to će biti dovoljno za naslovnu stranu. Ti ćeš Maureen, ako Taylora ne osude, dobiti naslovnu stranu, u suprotnom će tvoja priča zauzeti četvrtu stranu s mogućnošću prelaska na petu. Pokušaj nabaviti slike sve troje mališana. Želim slike iz porodičnih foto-albuma - srećna, zdrava djeca, prizori za vrijeme praznika. I hoću da saznaš nešto više od bolničkog osoblja. Ako Dunn još uvijek odbija da bilo šta kaže, nađi nekoga ko hoće. Doktor, bolničarka, pa čak i portir ali samo neka izjava bude osvijedočena ili snimljena. Ne želim fijasko kao onaj prije mjesec dana sa gospođom Kendal koja se žalila na vatrogasnu službu. I Dave," - kazao je Bailey, ponovo se obraćajući glavnom kriminalističkom reporteru, "što prije moram da znam ishod Taylorovog suđenja da možemo pripremati naslovnu stranu. Da li još neko ima nešto zanimljivo da ponudi?"
- "U jedanaest sati Thomas Playford će dati dugo najavljivanu izjavu," - rekao je Jim West, politički reporter. Sobom prođe zvuk gunđanja.
- "To me ne zanima," - reče Frank, "osim ako namjerava objaviti svoju ostavku. Ako je to njegov uobičajeni kontakt s medijima, još jedno nevažno obraćanje javnosti, u kome će po običaju veličati svoj doprinos mjesnoj zajednici, ubaci to kao malu kolumnu na jedanaestu stranu. Sport, Harry?"
Prilično krupan, debeo čovjek, koji je sjedio u uglu nasuprot Townsendu, trepnuo je i okrenuo se mladom pomoćniku iza sebe. Mladić mu je nešto šapnuo.
- "O, da," - rekao je sportski urednik. "Danas će selektori objaviti sastav našeg tima za prvu provjeru protiv Engleske, zakazanu za četvrtak."
- "Da li će neki od adelaidskih momaka zaigrati za selekciju?"
Townsend je prisustvovao jednočasovnom sastanku i nije ništa rekao, iako je primjetio da su neka pitanja ostala neriješena. Kada se sastanak konačno završio, sačekao je da svi novinari odu i onda Franku dao svoje bilješke koje je zapisao u taksiju. Bailey je letimično pogledao nažvrljane brojke i obećao mu da će ih pažljivije proučiti čim se za to ukaže prilika. Bez razmišljanja, bilješke je ubacio u pregradu svoje aktovke.
- "Svrati kad god budeš želio, Keith," - rekao je. "Moja vrata su uvijek otvorena." Townsend kimnu glavom. Kako Keith krenu prema vratima, Frank doda: "Znaš, tvoj otac i ja smo uvijek dobro sarađivali. Do skora, on je putovao iz Melbournea bar jedanput mjesečno da me vidi."
Townsend se osmijehnu i tiho zatvori vrata za sobom. Vrativši se istim putem kroz buku pisaćih mašina, liftom se odvezao na poslednji sprat.
Zadrhtao je ušavši u očevu kancelariju, prvi put svjestan da neće imati priliku da mu se dokaže kao njegov dostojan nasljednik. Letimično je razgledao prostoriju i pogled mu se zadrža na slici svoje majke, u uglu radnog stola. Nasmijao se na pomisao da je ona zapravo bila jedina osoba koja ne treba da se plaši da će uskoro biti zamijenjena,
Čuo je tihi kašalj i okrenuvši se ugledao gospođicu Bunting kako stoji na vratima. Proteklih trideset godina ona je radila kao očeva sekretarica. Još kao dijete, Townsend je često znao čuti kako ju majka opisuje kao 'sićušnu, vitku djevojku'. Pitao se da li je bila visoka i pet stopa, čak i kad bi joj mjerili visinu od vrha njene uredno uvijene punđe. Ne sjeća se da ju je ikad vidio sa drugačijom frizurom a i Bunty zasigurno nije modi pridavala mnogo pažnje. Njena ravna suknja i upadljiv džemper, dozvoljavali su samo letimičan pogled na njen vrat i gležnjeve, nije nosila nakit i očigledno nikad nije čula za najlonke.
- "Dobrodošli kući, gospodine Keith," - progovorila je onim svojim škotskim naglasom, očuvanim i poslije skoro četrdeset godina koliko je živjela ovdje, u Adelaidu. "Upravo sam sređivala stvari, tako da sve bude spremno za Vaš povratak. Ja uskoro idem u penziju i sasvim Vas razumijem ako već sada namjeravate da dovedete nekog mlađeg da me zamijeni."
Townsend je osjetio kako je ona dugo uvježbavala ovaj svoj mali govor i da je naumila da mu sve saopšti prije nego on išta kaže. Nasmiješio joj se. "Neću tražiti nikoga da Vas zamijeni, gospođice Bunting." Nije imao pojma kako se ona zapravo zove, znao je samo da ju je otac oslovljavao sa 'Bunty'. "Jedino što bih želio je da me opet oslovljavate sa Keith."
Nasmiješila se. "Odakle želite da počnete?"
- "Ostatak dana provešću pretraživajući spise, a prvu stvar ću uraditi sutra ujutro."
Bunty pogleda kao da je htjela nešto da kaže, ali se ugrize za usnu. "Hoće li 'prva stvar' značiti isto što je značila za Vašeg oca?" - upitala je nevino.
- "Bojim se da hoće," - odgovorio je Townsend smiješeći se.
Sledećeg jutra Townsend je u sedam sati došao na posao. Liftom se odvezao do drugog sprata, na reklamni odjel i tamo zatekao prazne stolove. Iako nikog nije bilo, primjetio je nedostatak radne discipline. Papiri su bili razbacani po stolovima, spisi su ostavljeni otvoreni, a nekoliko svjetiljki je očigledno gorjelo cijelu noć. Počeo je da shvata zapravo, koliko je dugo njegov otac bio odsutan s posla. Prvi zaposleni se pojavio u 9:10.
- "Ko ste Vi?" - upitao je Townsend kako je ona kročila kroz prostoriju.
- "Ruth," - odgovorila je. "A ko ste Vi?"
- "Ja sam Keith Townsend."
- "O, pa da, ser Grahamov sin," - kazala je ravnodušno i otišla do svog stola.
- "Ko je šef ovog odjela?" - upitao ju je.
- "Gospodin Harris," - rekla je i sjedajući za sto izvadila pudrijeru iz svoje tašne.
- "A kad mogu očekivati da ga vidim?"
- "On obično dolazi na posao oko pola deset, deset."
- "A je li?" - kazao je Townsend. "A koja je njegova kancelarija?"
Djevojka pokaza na udaljeni ugao prostorije.
Gospodin Harris se pojavio u 9:47 a do tada je Townsend pregledao većinu njegovih spisa. "Ko si ti i šta kog vraga radiš ovdje?" - bile su Harrisove prve riječi kada je zatekao Townsenda kako sjedi za njegovim stolom i pregleda svežanj papira.
- "Čekam Vas," - odgovorio je Townsend. "Ne očekujem da mi reklamni urednik dolazi na posao tek u deset sati."
- "Niko ko radi za novine ne počinje s poslom prije deset. To zna i momak koji poslužuje čaj," - rekao je Harris.
- "Kad sam posluživao čaj u Daily Expressu, svakog jutra lord Beaverbrook bi već u osam sati bio za svojim stolom."
- "Ali ja zato rijetko kad odem prije šest sati uveče," - bunio se Harris.
- "Pravi novinar rijetko stiže kući prije osam sati, a izvršno osoblje može biti srećno ako s poslom završi prije ponoći. Od sutra, Vi i ja ćemo se svakog jutra sastajati u mojoj kancelariji u pola devet a ostatak Vašeg personala ima da bude na radnom mjestu do devet sati. Ko to nije u stanju može slobodno početi da proučava rubriku 'Upražnjena radna mjesta' koja se nalazi na zadnjoj strani novina. Da li sam bio jasan?"
Harris se namrštio, skupio usta i kimnuo glavom.
- "E dobro. Prvo što hoću od Vas jeste izvještaj o budžetu za sledeća tri mjeseca i jasan prikaz naše čitanosti u poređenju sa Messengerom. Sutra kada dođem, želim da vidim taj izvještaj na svom stolu." Ustao je iz Harrisove fotelje.
- "Ja možda neću uspjeti da Vam do sutra u ovo vrijeme dostavim sve te podatke," - protivio se Harris.
- "U tom slučaju i Vi možete početi da čitate rubriku 'Upražnjena radna mjesta'," - rekao je Townsend. "Ali se s tim ne morate žuriti."
Izašao je iz kancelarije, ostavljajući za sobom prestrašenog Harrisa, liftom se popeo sprat više, na prodajni odjel i nimalo se nije iznenadio što se i tamo susreo sa potpuno istim, previše ležernim načinom rada.
Otprilike sat kasnije, napustio je taj odjel, samo je sada iza sebe ostavljao više njih koji su počeli da strahuju za svoja radna mjesta. Međutim, morao je priznati da ga je Mel Carter, mladić iz Brisbanea, koji je nedavno postao zamjenik šefa prodajnog odjela, zaista zadivio.
Frank Bailey se iznenadio vidjevši da se 'mladi Keith' već vratio u kancelariju, a još se više iznenadio kada je Keith došao na jutarnju konferenciju i zauzeo svoje mjesto na prozorskom parapetu. Bailey je odahnuo pošto Townsend nije iznosio svoja mišljenja ali nije mogao da ne primjeti kako ovaj neprestano nešto zapisuje.
Kada je Townsend došao do svoje kancelarije bilo je jedanaest sati. Odmah se dao na posao i krenuo je da pregleda svoju mnogobrojnu poštu sa gospođicom Bunting. Ona je sva pisma rasporedila u posebne kartoteke koje su bile markirane različitim bojama čija je svrha bila, objašnjavala je ona, da mu, kada bude u stisci s vremenom, omogući da se pozabavi pismima od veće važnosti.
Poslije dva sata, Townsend je shvatio zašto ju je njegov otac tako visoko cijenio i više se nije pitao kada će on nju zamijeniti, već koliko će ona htjeti da ostane.
- "Za kraj sam ostavila najvažniju stvar," - rekla je Bunty. "Najnovija ponuda od uprave Messengera. Rano jutros, zvao je ser Colin Grant da Vam zaželi dobrodošlicu i htio je lično da se uvjeri da ste primili njegovo pismo."
- "A je li?" - rekao je nasmiješivši se, kako koverta sa oznakom "Povjerljivo", koju je upravo otvarao, blago zašumi i on letimično pročita njenu sadržinu. Pismo je bilo od Jervis, Smith & Thomasa, advokata koji su, koliko on pamti, oduvijek zastupali Messenger. Kad je došao do cifre od 150.000 funti, zastao je i namrštio se. Onda je pročitao zapisnik sa prošlomjesečnog sastanka glavnog odbora, koji je jasno pokazivao da su tada direktori bili zadovoljni Messengerovom ponudom. Ali taj se sastanak održao prije nego što je njegova majka odložila svoju odluku o prodaju i dala mu devedeset dana da učini što može.
- "Poštovani ser Coline," - diktirao je Townsend dok je Bunty okretala novu stranicu svog stenografskog blokčića. "Primio sam Vaše pismo dvanaestog ovog mjeseca. Novi pasus. Da ne gubite više svoje dragocijeno vrijeme, dopustite mi da Vam pojasnim da Gazette nije na prodaju, niti će ikada biti. Srdačan pozdrav..."
Naslonio se nazad u fotelju i prisjećao se kada je zadnji put vidio predsjednika Messegera. Kao i mnogi propali političari, i ser Colin je bio pretjerano teatralan i tvrdoglav, posebno sa mladima. 'Brigada koja se vidi ali ne čuje' - govorio je on za djecu, ako se Keith dobro sjeća. Sada se pitao koliko će vremena proći prije nego li ga ponovo vidi ili čuje.
* * *
Dva dana kasnije, Townsend je u svojoj kancelariji proučavao Harrisov izvještaj o oglasima, kada je na vratima Bunty neočekivano promolila glavu i rekla da je ser Colin Grant na telefonu. Townsend kimnu i podiže slušalicu.
- "Keith, moj dječače. Dobro došao kući," - počeo je starkelja. "Evo upravo sam pročitao tvoje pismo i upitah se da li ti znaš da sam se ja već dogovorio sa tvojom majkom oko prodaje Gazzete?"
- "Moja majka Vam je rekla ser Coline da će Vašu ponudu ozbiljno razmotriti. Ali, ona nije ništa obećala i svako ko to tumači drugačije je..."
- "Stani malo, mladiću," - prekinu ga ser Colin. "Ja ovo radim sa dobrom namjerom. Kao što znaš, tvoj otac i ja smo bili veliki prijatelji."
- "Ali moj otac više nije sa nama, ser Coline, pa ćete ubuduće imati posla sa mnom. A mi nismo bliski prijatelji."
- "Dobro, ako ti tako misliš, onda nema svrhe spominjati da sam namjeravao da povisim svoju ponudu na 170.000 funti."
- "To uopšte nema svrhe, Ser, zato što ju opet ne bih uzeo u obzir."
- "Hoćeš s vremenom," - zareža starkelja u slušalicu, "jer kroz šest mjeseci izbaciću vas na ulicu, samo što ćete tada biti presrećni da prihvatite i 50.000 funti u zamjenu za ono što ostane od vašeg propalog lista!" Zastao je na trenutak. "Slobodno me nazovi kad promijeniš mišljenje."
Townsend je spustio slušalicu i zamolio sekretaricu da pozove glavnog urednika jer ga hitno treba.
Gospođica Bunting je oklijevala.
- "Nešto nije u redu, Bunty?"
- "Vaš otac bi obično išao dole njemu u kancelariju."
- "Zaista?" - rekao je Townsend nastavljajući da sjedi.
- "Reći ću mu da odmah dođe."
Dok je čekao, Keith je uzeo novine i potražio na zadnjoj strani rubriku o stanovima za iznajmljivanje. Odavno je primjetio da svakog vikenda putovanjem u Melbourne troši svoje dragocijeno vrijeme. Pitao se koliko će dugo biti u stanju da to ne kaže svojoj majci.
Nakon pet minuta, Frank je uz veliku buku upao u njegovu kancelariju, ali mu Townsend nije vidio izraz lica - glava mu je ostala pognuta, pretvarajući se da je zaokupljen čitanjem. Zaokružio je oglas, pogledao namrštenog redaktora i pružio mu list papira. "Frank, želim da sutra na naslovnoj strani objaviš ovo pismo koje sam dobio od Messengerovih zastupnika, a ja ću za sat vremena napisati poduži članak za udarnu priču."
- "Ali..." - oglasio se Frank.
- "I iskopaj najgoru moguću fotografiju ser Colina Granta koju možeš pronaći i objavi je uz pismo."
- "Ali ja sam planirao da sutra kao udarnu novost objavim izvještaj sa Taylorovog suđenja," - protivio se redaktor. "On je nevin, a mi smo poznati kao kampanjske novine."
- "Takođe smo poznati kao novine koje gube novac." - dodao je Keith. "U svakom slučaju, Taylorovo suđenje je jučerašnja vijest. Možeš joj dodijeliti prostora koliko hoćeš, ali sutra neće biti na naslovnoj strani."
- "Želiš li još nešto?" - upitao je Frank sarkastično.
- "Da," - tiho je odgovorio Townsend. "Prije nego što večeras odem želim da vidim nacrt naslovne stranice na svom radnom stolu!"
Ne rekavši ništa, Frank ljutito napusti kancelariju.
- "Sada mi pozovi reklamnog urednika," - rekao je Townsend sekretarici kada je ponovo ušla. Otvorio je predmet koji mu je Harris dostavio uz dan zakašnjenja i zurio u nemarno sastavljen izvještaj. Susret s Harrisom ispao je čak kraći nego onaj sa Frankom i dok je Harris kupio svoje lične stvari, Townsend je pozvao zamjenika šefa prodajnog odjela, Mel Cartera.
Kad je mladić ušao u Keithovu kancelariju, sam izraz na licu mu je jasno pokazivao da je i on očekivao da dobije otkaz i da još tog jutra napusti svoje radno mjesto.
- "Sjedni Mel," - rekao je Keith i pogledao njegov dosije. "Vidim da si ti tek nedavno počeo da radiš za nas i primljen si na tromjesečni probni rad. Na samom startu želim da ti pojasnim da mene interesuju samo rezultati: imaš 90 dana, počev od danas, da se dokažeš kao reklamni urednik."
Carteru je laknulo. Bilo je to za njega veliko iznenađenje.
- "Reci mi," - rekao je Townsend, "da možeš promijeniti nešto u vezi Gazette, šta bi mijenjao?"
- "Zadnju stranu," - odgovorio je Mel bez oklijevanja. "Male oglase bih premjestio na neku drugu stranicu."
- "Zašto?" - čudio se Townsend. "To je strana koja nam donosi najviše novca - nešto više od 3000 funti dnevno, ako sam dobro upamtio."
- "Znam, ali je Messenger nedavno na poslednju stranu stavio sportske novosti i time nam oduzeo još 10.000 čitalaca. Shvatili su da male oglase mogu staviti na bilo koju drugu stranicu, jer ljude, koji daju oglas u novine, daleko više interesuje čitanost tih novina nego da li će oglas biti na zadnjoj ili nekoj drugoj strani. Mogu Vam napisati detaljan izvještaj o tome do šest sati naveče, ako bi to pomoglo da Vas uvjerim."
- "Svakako," - rekao je Townsend. "I ubuduće, ako budeš imao još kakvih pametnih ideja nemoj oklijevati da ih podijeliš sa mnom. Moja su vrata uvijek otvorena."
Za promjenu, Townsend je sada gledao kako neko s osmijehom na licu napušta njegovu kancelariju. Kako Bunty uđe, on pogleda na sat.
- "Vrijeme je da krenete na zakazani ručak sa prodajnim menadžerom Messengera."
- "Pitam se da li si to mogu priuštiti," - kazao je Keith gledajući na sat.
- "Oh, da," - rekla je ona sjetivši se. "Vaš je otac restoran Caxton Grill oduvijek smatrao prihvatljivim za te prilike. Pilligrini's mu je bio ekstravagantan. Samo je Vašu majku vodio tamo."
- Ma ne brine me cijena ručka Bunty. Brine me koliko će on tražiti ako pristane da napusti Messenger i dođe da radi za nas."
Townsend je sačekao sedam dana prije nego što je pozvao Franka Baileya u svoju kancelariju i saopštio mu da se mali oglasi više neće objavljivati na poslednjoj strani.
- "Ali oni se već preko sedamdeset godina štampaju na zadnjoj stranici," - bila je njegova prva reakcija.
- "Ako je to tačno, ne postoji bolji razlog da ih premjestimo," - rekao je Townsend.
- "Ali naši čitaoci ne vole promjene."
- "A Messengerovi vole?" - uzvratio je Keith. "To je jedan od mnogih razloga zašto oni prodaju puno više primjeraka od nas."
- "Znači, ti si spreman da žrtvuješ dugogodišnju tradiciju samo da bi privukao još kojeg čitaoca?"
- "Vidim da si naposlijetku shvatio šta želim," - rekao je Townsend ne trepnuvši.
- "Ali tvoja me majka uvjerila da..."
- "Moja majka nema obavezu da danonoćno upravlja ovim novinama. Ona je meni predala tu odgovornost." Nije dodao: "Ali samo na devedeset dana."
Frank na trenutak zadrža dah prije nego što tiho upita: "Nadaš li se da ću dati ostavku?"
- "Naravno da ne," - odlučno je rekao Townsend. "Ali se nadam da ćeš mi pomoći da upravljam novinama koje će donositi novac."
Bio je iznenađen Frankovim sledećim pitanjem.
- "Možeš li zadržati tu odluku za sledeće dvije sedmice?"
- "Zašto?" - upitao je Townsend.
- "Jer je sportski urednik na odmoru i neće se vratiti do kraja mjeseca."
- "Sportski urednik koji uzima tri sedmice odmora u sred sezone kriketa zasigurno ne bi ni primjetio kad bi mu zamijenili radno mjesto," - prasnuo je Townsend.
Istog dana kada se vratio na posao, sportski urednik je podnio ostvaku, što je Townsendu uskratilo zadovoljstvo da ga lično najuri s posla. Ubrzo zatim, na njegovo mjesto postavio je dvadeset-petogodišnjeg izvještača za kriket.
Čim je čuo šta se dogodilo, bijesno optužujući Frank mu je dojurio u kancelariju.
- "Moj je posao da imenujem nekog," - počeo je a nije čak ni zatvorio vrata kancelarije, "nije..."
- "Nije više tvoj," - prekinu ga Townsend.
Neko vrijeme su gledali jedan u drugog, no Frank ponovo poče. "U svakom slučaju, on je suviše mlad da na sebe preuzme toliku odgovornost."
- "Tri godine je stariji od mene, " - uzvrati Keith.
Frank se ugrize za usnu. "Prisjeti se," - rekao je, "kad si prvi put došao u moju kancelariju, bilo je to samo prije četiri sedmice, sam si mi rekao da, citiram, 'nemam namjeru biti izdavač koji se miješa u odluke glavnog urednika'."
Onako sjedeći, Keith ga pogleda i kao da se malo zacrveni u licu.
- "Žao mi je Frank," - rekao je. "Lagao sam."
Mnogo prije nego što je isteklo onih devedeset dana, razlika u čitanosti Messengera i Gazette je počela da se smanjuje. Čak je i ledi Townsend potpuno zaboravila da je ikad odložila odluku o prihvatanju Messengerove ponude u iznosu od 150.000 funti.
Nakon što je pregledao nekoliko apartmana, Townsend je naposlijetku pronašao jedan na savršenom mjestu i istog dana platio zakupninu. Te je večeri nazvao majku i objasnio joj da, ubuduće, zbog obaveza na poslu, neće moći da ju posjećuje svakog vikenda. Ona se tome nimalo nije iznenadila.
Kad je Townsend treći put prisustvovao sastanku odbora, zahtijevao je od direktora da ga imenuju za šefa direkcije, tako da niko ne misli da je on tu samo zbog svog pokojnog oca. Ali, odlučujućim glasom je odbijen. Kada je iste večeri nazvao majku i upitao je kako je znala da ga neće proglasiti za šefa direkcije, rekla mu je da većina u upravi smatra da je titula izdavača sasvim dovoljna za osobu koja je nedavno napunila tek dvadeset i tri godine.
Šest mjeseci nakon što je napustio Messenger, novi prodajni menadžer Gazette izvjestio je Keitha da su se oba lista izjednačila po broju prodanih primjeraka. Razlike nije bilo. I Gazette i Messenger su prodavali po 32.000 primjeraka. Townsend je bio oduševljen novošću i već je na sledećem sastanku odbora rekao da je vrijeme da preuzmu Messenger. Jedan ili dva starija člana uprave su se jedva suzdržali od smijeha, ali im je onda Townsend s proračunima predstavio tržišno stanje pomoću grafičkog prikaza, kako ga je nazivao i saopštio im da je i banka pristala da ga finansijski podrži.
Kada je uspio nagovoriti većinu da podrže njegov plan o preuzimanju Messengera, Townsend je uputio pismo ser Colinu, ponudivši mu 750.000 funti. Iako nije primio nikakvu zvaničnu potvrdu, njegovi su ga advokati obavijestili da je ser Colin tog poslijepodneva sazvao hitan sastanak uprave Messengera.
Na spratu Messengerovog nebodera, gdje se održavao sastanak, svijetla su gorjela do kasno u noć. Townsend, kojem je pristup u zgradu bio uskraćen, šetao se gore-dole po pločniku, čekajući pred ulazom da sazna odluku Upravnog odbora. Nakon dva sata otišao je po hamburger u susjednu ulicu i vrativši se ugledao kako svijetla još uvijek gore. Da ga je opazila patrolna policija mogli bi ga uhapsiti zbog ometanja sa predoumišljajem.
Tek nakon jedan sat poslije ponoći, svijetla su se ugasila i direktori zaposleni u Messengeru su počeli da izlaze iz zgrade. Pun nade, Townsend je gledao svakog od njih, ali oni, ni ne pogledavši prođoše pokraj njega.
Vrmao se uokolo sve dok se nije uvjerio da su jedino čistači ostali u zgradi. Onda je, polako, ne žureći se, prošetao do uredništva Gazette i tamo nadgledao štampanje dnevnog izdanja. Znao je da neće biti u stanju da zaspi te noći te se rano ujutro pridružio raznosačima novina i pomogao im da dostave prva izdanja. Imao je priliku da se uvjeri kako je na prodajnim mjestima, u policama za novine, primjerak Gazette postavljen preko Messengerovog primjerka.
Dva dana kasnije Bunty je stavila pismo u kartoteku za prioritete.
"Dragi gospodine Townsend,
Primio sam Vaše pismo dvadeset i šestog ovog mjeseca.
Da ne gubite više svoje dragocjeno vrijeme, dopustite mi da Vam pojasnim da Messenger nije na prodaju, niti će ikada biti.
Srdačan pozdrav!
Colin Grant"
Townsend se nasmija i baci pismo u kantu za smeće.
Sledećih par mjeseci, Townsend je danonoćno prisiljavao zaposleno osoblje na nemilosrdnu borbu oko preuzimanja Messengera. Svim zaposlenima je uvijek davao do znanja da ničije radno mjesto nije sigurno, pa čak ni redaktorevo. Mnogobrojne ostavke od strane onih koji nisu bili u stanju da idu u korak sa promjenama nastalim u Gazetti, nadmašio je broj onih koji su, shvativši da će to biti 'borba do smrti' (fraza koju je Townsend upotrebljavao kad god bi držao sastanak), napuštali Messenger da bi mu se pridružili.
Godinu dana nakon što se vratio iz Engleske, u vrijeme kada su oba lista snažno konkurisala jedan drugom, Keith je osjetio da je došlo vrijeme da uputi poziv presjedniku Messengera.
Kad se ser Colin javio, Townsend je preskočio učtivo pozdravljanje i odmah prešao na stvar. Njegova prva ponuda bila je: "Ako 750.000 funti nije dovoljno, koliko po Vama, ser Coline, Messenger zapravo vrijedi?"
- "Mnogo više nego što sebi možeš priuštiti, mladiću. U svakom slučaju," - dodao je, "kao što sam ti već objasnio, Messenger nije na prodaju."
- "Nije sad, ali za šest mjeseci..." - rekao je Townsend.
- "Neće biti nikad!!!" - povikao je iznervirani ser Colin.
- "Onda ću vas morati istjerati na ulicu," - kazao je Keith. "Samo što ćete onda biti presrećni da prihvatite i 50.000 funti u zamjenu za ono što ostane od vašeg propalog lista." Zastao je trenutak. "Slobodno me nazovite kada promijenite mišljenje."
Sada je bio red na ser Colina da uz tresak spusti slušalicu.
Onog dana kada je Gazette nadmašio Messenger po broju prodanih primjeraka, Townsend je organizovao svečanu proslavu na četvrtom spratu i svečano najavio da će ta novost biti objavljena na naslovnoj strani sa velikim natpisom i to pored fotografije ser Colina uslikanog još prije godinu dana na ženinoj sahrani. Kako su mjeseci prolazili razlika u čitanosti se sve više povećavala a Townsend nikad nije propustio priliku da informiše svoje čitaoce o prodajnim statistikama. Nije se iznenadio kada ga je ubrzo nakon toga nazvao ser Colin i rekao mu da je vrijeme da se sastanu.
Nakon više sedmica pregovaranja, dogovoreno je da se novine udruže i to se dogodilo onda kada su ispunjena dva zahtjeva koja su nešto značila Townsendu. Da se novi list štampa u njegovoj štampariji i da se zove Gazette Messenger.
Kad se novooformljeni odbor prvi put sastao, ser Colin je izabran za predsjednika a Townsend za šefa direkcije.
Kroz šest mjeseci riječ 'Messenger' se izgubila iz naziva novina a većina odluka je bila donošena bez prethodne konsultacije sa Glavnim odborom ili sa Predsjednikom odbora. Neki su bili šokirani kada je ser Colin podnio ostavku ali se niko nije iznenadio kada ju je Townsend prihvatio.
Kada ga je majka pitala šta je navelo ser Colina da podnese ostavku, Townsend je odgovorio da se radilo o njihovom međusobnom dogovoru jer je i sam Grant osjetio da je vrijeme da mjesto Predsjednika odbora ustupi nekom mlađem od sebe.
Ali ledi Townsend u to nije povjerovala.
(kraj poglavlja)
Na kraju želim da iskoristim priliku da svim blogerima i čitaocima čestitam srećnu Novu godinu!