Prašina.
Podeblji sloj prašine.
Jutros sam zatekao sebe kako, poluzevajući, na površini police sa televizorom, ispisujem svoje ime i godinu pored, četiri, dakle, slova i broj 2018, četiri cifre godine koja je tek počela da se odmotava, u vidu nevidljivog klupka koji za sebe ima čvrsto prilepljene okolnosti i događaje koji će se desiti, i taj klupko je uvek isti, jedina razlika je u tome što se, iz godine u godinu, odmotava u različitim pravcima, ali uvek sa istim ciljem – prikazati isto! Uvek isto!
Spazio sam bubu, sićušnu bubu kako gamiže ispod radijatora, usporeno i nemoćno. Nisam je ubio. Nekada sam, priznajem, bio buboubica, ali više to nisam.
Soba je neuredna ali lepo miriše.
Sto je, razume se, pokriven prašinom. Ispod stola, knjige, takođe prašnjave. Čitam ih. Ne uvek i svaku istim intenzitetom i snagom volje, ali ih malo-pomalo otvaram kao neka zamandaljena vrata koja iza sebe kriju zagonetku. Pa čak i one, koje sam već po stoti put pročitao, kao što su, recimo, knjige mog omiljenog pisca, poreklom iz Austrije, kada ih rasklopim, uvek otvaraju put u nepoznato. Neki pametniji od mene bi rekli da sve zavisi od ugla posmatranja i želje da se posmatrano prihvati, pa čak i ako se posmatrano posmatra po ko zna koji put. Ja nisam pametan. Naprotiv, glup sam. Ali umem da pišem. Kao i milioni ljudi oko mene, i koje znam i koje ne znam, i svi oni koje bih voleo da znam i koje ne bih voleo nikada da upoznam. Ne znaju svi da pišu, istina, ali većina su glupi, baš kao i ja. Pokriveni smo, zajedno, gustom prašinom, baš kao i moja soba. Ta prašina, kojom smo svi obasuti, pojavljuje se svuda oko nas i mi ne možemo da joj se odupremo. Većina ljudi pokušava da je otrese sa sebe ali ona je uporna. Mnogo upornija nego što bi to trebalo da budemo mi, glupi. Nemoj da se ljutiš na mene! Prva reakcija će biti kako si se iz korena zajebao što si počeo da čitaš ovu priču. Odmah ti govorim, ne ljuti se. Shvatićeš zašto!
Upirem pogled ka vratima, a pored vrata vidim nekoliko knjiga koje leže na podu. Dva- tri prašnjava ruska pisca, dve-tri prašnjave knjige na engleskom, kupljene na starom buvljaku, za siću. Rukom skidam prašinu sa njih i podižem ih. Zatim ih priključujem knjigama ispod stola. Okrećem se ka televizoru, zatim mu prilazim, i odjednom opet mogu da opazim moje ime i sadašnju godina. Lepo izgleda ova kombinacija, moram da priznam. Prisećam se, nakratko, jutarnje umetnosti. Ali odmah zatim brišem svoje remek-delo. Počinjem da se smejem. Možda te zanima kakva je to vrsta smeha. Smejem i osećam da se samom sebi smejem. Taj smeh je odraz onoga što u ovom trenutku dešava u meni. Podsmeh, pa smeh. Najpre khm, khm, potom glasno Ha, Ha! – odjekuje sobom.
Našao sam se na krevetu. Zatim, kratki flešbek: rano jutros sam uključio televizor, dok sam zavaljen u svom krevetu jeo sendvič, pre nego da krenem na posao. Ali sam ga vrlo brzo isključio. Ono klupko se, za današnji dan, već dovoljno odmotalo, pomislih. Ispunilo je svoj prosek i sada je mirno moglo da se zaustavi, vreme je moglo galantno da stane, i zaglavi se u momentalnoj večnosti. Predsednikov osmeh je dovoljno rekao. Vreme se, dakle, zaglavilo. Osmesi i grimase predsednikovih ljudi, da ne kažem, onako vulgarno, dupeuvlakača, učinile su da sam televizor isključio i pre nego što sam ga i uključio i tako poremetio sve zakone fizike. Njutn mi se osmehnuo, mogao sam to da osetim i čujem. Pojeo sam sendvič i prišao prozoru. Na ivicama prozora prašina se pomešala sa vlagom; nisam siguran o čemu su roditelji mislili pre nego što su kupili prozore koji užasno vlaže, pri svakoj nagloj promeni temperature. Da sam bio svesniji, i da, dakle, nisam bio klinac, sigurno bih pokušao da utičem na njihovu odluku i umesto ovih lakovlažećih prozora, učinio da pronađu prozore sa suprotnim karakteristikama.
Nekoliko pokreta krpom, i bilo je čisto.
Vraćanje u stvarnost: napolju besni vreme, neodlučno vreme, poluoblačno, polusunčano, polumaglovito, poluvetrovito. Jasno vidim kako ćelave grane drveta kajsije kod komšije preko puta, lelujaju pod dirigentskom palicom razigranog vetra, ujedno obasjane stidljivim suncem. Postao sam poeta? Šta to pišem? Fuj.
Oko mene, unutrašnjost dvorca prašine.
Pogled mi beži ka televizoru. Zatim ka stolu. Zatim opet ka prozoru.
Da li uzeti krpu i obrisati prašinu, detaljno, generalka, što bi moja majka rekla? Odraditi generalku?
Ne?
Da?
Zašto bih to uradio. Pokriveni smo prašinom svakog dana, i neprestano brišemo tu prašinu, ali smo, ubrzo, opet njom pokriveni, čak i više nego pre. Ujutru slušamo prašnjave reči, kao što je to bio slučaj sa mnom, jutros, dok sam uživao u sendviču (pavlaka, susam, usitnjena piletina, majonez, začin, šunka). Prašina od koje mi se podigla skoro svaka dlaka na glavi, od koje me je uhvatila snažna i neopisiva jeza. Gospodin u odelu, sa velikim, istaknutim, preterano suvim ustima, držao je govor, pretvarao se da je neko ko zapravo nije, taj vešti demagog, prevejani obmanjivač, pričao je isto i isto, širio nadu među napaćenim ljudima koji su, svojim lažnim i usiljenim osmesima i izbuljenim očima, kao da pred sobom vide mesiju, sedeli iza njega, sami po sebi beznadežni, utučeni i iskonski razočarani, ali radosni jer će u džep staviti 1000 dinara, za kafu u Knezu.
Zašto bih ja, pitam se, brisao prašinu u svojoj sobi, prašinu izazvanu prekomernim vetrenjem, manija, koja me, inače, muči već nekoliko godina. Zašto?
Osim, ako se uzme u obzir zdravlje. Svakako, nije lepo a ni zdravo živeti u prašini.
Jesmo li glupi, ti i ja? Sada shvataš zašto sam rekao da se ne ljutiš na mene.
Glupi?!
Da - Možda - Ne.
Politički talk-show, ’’Kralj u dvorcu prašine’’.
Sava Šotić