Dok epidemija malih boginja u Srbiji jenjava (uz trenutni bilans od skoro 5000 obolelih i 15 žrtava) a domaći mediji objavljuju naslove u stilu "Bil Gejts izjavio da će 30 miliona ljudi umreti za šest meseci" (naravno navodeći čitaoce da pomisle da će se to desiti u narednih 6 meseci a ne tokom neke buduće pandemije), reči Luja Pastera iz naslova ovog teksta deluju više nego opominjujuće.
A nije Bil ništa novo otkrio. Države se mnogo više pripremaju za ratove nego za epidemije. Epidemiolozi i infektolozi na to upozoravaju već godinama čekajući samo da se desi "fatalan splet okolnosti". Da neki patogen mutira, preskoči "barijeru vrste" i krene da se širi po nezaštićenoj populaciji.
Iskoristiću ovo kao povod da predstavim dve knjige iz oblasti epidemiologije ... ali malo drugačije pisane od klasičnih medicinskih udžbenika. Knjige koje se ne bave samo etiologijom bolesti, opisima simptoma i suvoparnim statistikama morbiditeta, mortaliteta i letaliteta već i životnim pričama ljudi koji su sa epidemijom bili suočeni ... sa obe strane "izolacione barijere".
Prva je knjiga prof. dr Zorana Radovanovića "Variola vera - Virus, epidemija, ljudi" a druga dr Ali S. Kana "The Next Pandemic: On the Front Lines Against Humankind's Gravest Dangers"
Variola vera
Epidemija velikih boginja iz 1972. je ostala u kolektivnom sećanju žitelja bivše nam države pre svega po odličnom filmu Gorana Markovića. Taj film, po rečima samog reditelja i nije bio film o epidemiji nego o bolesti tadašnjeg društva ali su scene i glumačka ekipa ostale urezane u svest publike. Film je naravno umetnikovo vidjenje dogadjaja i likovi u njemu su često kombinacija više stvarnih ličnosti kako bi se održala dinamika radnje i ispoštovala pravila žanra.
Profesor Radovanović u knjizi opisuje stvarne likove i njihove nedaće (a nekada i bizarne situacije u kojima su se našli). Kroz seriju priča pravi "fotografske" preseke dogadjaja na raznim lokacijama koji opisuju izazove sa kojima su se susretali nevoljnici zatečeni "na pogrešnom mestu i u pogrešno vreme" ali i članovi timova za suzbijanje ove epidemije. Za ilustraciju prenosim par izvoda:
>> Test ... Pri prvom ili drugom dolasku na (nije važno koju) kliniku, čuh pitanje iza svojih ledja, poput Kočićevog "glasa iza bureta": "Da li ste za kafu?" Na radoznalca se sruči nekoliko prekornih opaski zbog neskrivenog izazova da se posetilac stavi u procep (ili maska ili kafa). On je očekivao da ću se uplašiti, a ostali da ću se naljutiti i ubuduće komunicirati s njima pismima i telefonom.
Iskoristih priliku da skinem masku, izvadim iz džepa cigarete (s nelagodom priznajem da sam tada pušio) i kažem: "Rado". Očekivah da atmosfera postane još opuštenija, ali izgledalo je kao da se prisutni osećaju krivi zbog "provokatora" ...
>> Film "Variola vera" ... Kada bih od umetničkog dela očekivao da bude verna rekonstrukcija dogadjaja, imao bih po neku zamerku, recimo na ogromnu snagu koja nadahnjuje bolesnike da se, pre samog ispuštanja duše, teturaju hodnicima, izvijajući stravične krike. Medjutim takav pristup je neophodan za jačanje dramske tenzije u filmu koji je žanrovski jasno odredjen ...
No knjiga se ne bavi samo pripovedanjem i anegdotama. Autor opisuje i hronološki tok epidemije sve od tzv. "indeksnog" slučaja hodočasnika Ibrahima Hotija koji je virus doneo u Jugoslaviju (zahvaljujući tome što mu se vakcina nije potpuno "primila" ali je preboleo dosta blag oblik čak i bez karakterističnih ožiljaka po koži). Na žalost, Latif Mumdžić nije bio te sreće. U kontaktu sa Hotijem biva zaražen i virus prenosi u centralnu Srbiju. Na nesreću Latif je spadao u tzv. "super prenosioce" pošto je uspeo da zarazi 38 ljudi.
Ljubitelji istorije mogu u knjizi naći i kakav je uticaj na društvo Variola imala tokom vekova kao i načine na koje su se države sa njom borile. Opisuje se postupak "variolizacije" (prilično opasna preteča vakcinacije) a i odnos vladara na ovim prostorima prema suzbijanju ove bolesti.
>> Pravila o kalemljenju boginja obnarodovana su 9. jula 1839. i zasnivala su se u velikoj meri na sličnom propisu donetom tri godine ranije u Austrijskom carstvu. Ona sadrže mnoge detalje o čuvanju maje, tehnici vakcinacije, odnosu prema variolizaciji ("da se zabrani kalemljenje prirodni čoveski boginja"), obavezama organa vlasti, angažovanju sveštenika (da "u crkvama Obštetstvo svoje opominju [...] i da će za nebreženije to i samome Bogu odgovarati") i dr. ...
I naravno, stručno čitalaštvo može naći objašnjenje terminologije, detalje o samom uzročniku, opis bolesti, oblicima zaštite ali i o srodnim virusima. Variola je iskorenjena u prirodi ali i danas postoje bolesti medju životinjama koje su bliski srodnici ljudskog virusa (jedna od njih su i "majmunske boginje"). Što zbog "skoka preko barijere vrste" što zbog moguće veštačke sinteze u laboratorijskim uslovima, velike sile a i Svetska zdravstvena organizacija i dalje održavaju izvesne zalihe vakcine protiv velikih boginja.
The Next Pandemic
Jedan od ljudi koji su tokom svoje karijere proputovali celu zemaljsku "kuglu" u poteri za patogenima koji bi mogli da naude čovečanstvu je i dr. Ali S. Khan iz američkog Centra za suzbijanje i prevenciju bolesti (CDC). Ovaj terenski epidemiolog, pripadnik poznate Epidemijske obaveštajne službe CDC-a (EIS), je imao bliski susret sa skoro svim pošastima koje su se od početka njegove karijere 1991. desile u svetu. Sve to u stilu "štreberske" verzije Indijana Džonsa (što nikako nije očekivao u vreme studija medicine)
Svoj terenski rad opisuje kroz niz vrlo interesantnih priča gde nas uz anegdote o svojim nedaćama po "belom svetu" upoznaje i sa osnovnim karakteristikama svake od bolesti. Spisak je dug. Epidemija Ebole 1995. u DR Kongo; "jurnjava" za glodarima, prenosiocima Hantavirusa, 1993. u području "Četiri ćoška" na zapadu SAD; istraživanje epidemije Kongo-krimske hemoragične groznice 1995. u Ujedinjenim arapskim emiratima i Saudijskoj Arabiji; "lov" na glodare (a i majmune), nosioce "majmunskih boginja" 1997. u džunglama DR Kongo; "potera" 2003. u Teksasu za prerijskim psima zaraženim istim tim "majmunskim boginjama" (koji su virus dobili od glodara uvezenih iz Afrike); haosom sa bio-terorističkim napadima pismima sa sporama Antraksa 2001. i spoznajom koliko je jedna supersila ranjiva na ovakve pretnje; haosom-na-kvadrat tokom poplava 2005. izazvanih uraganom Katrina i spoznajom da ista ta supersila nije bila sposobna da koordiniše lokalne i savezne vlasti (na svu sreću bez većih epidemijskih posledica); "susretom" sa SARS-om u Singapuru 2003. gde je boravio kao konsultant Svetske zdravstvene organizacije (WHO); ponovo Ebola 2015. ovog puta u Siera Leoneu ali ne kao terenski epidemiolog nego kao konsultant WHO ... i opisa slučajeva Kuge u Teksasu (opet prerijski psi), groznice Zapadnog Nila, "ptičjeg gripa", Zike ...
Ni jedna od ovih priča nije dosadna. Svaka sadrži skoro "filmski" uvod o "indeksnom" pacijentu i misteriji koju nepoznata bolest unosi u lokalnu zajednicu. U nekim od epidemija je zdravstveno osoblje podnelo veliku žrtvu ne samo kroz beskrajne sate provedene u shvatanju "sa čim to imamo posla" nego i kao žrtve samih bakterija ili virusa koje su dobili od onih koje su negovali.
A bilo je tu i totalno bizarnih dešavanja. Dr Kan je dva puta "privodjen" na medjunarodnim aerodromima ... i to zbog svog porekla (on jeste američki državljanin ali pakistanskog porekla). Jednom su ga zadržali pri sletanju u Saudijsku Arabiju zato što ga nije dočekao kontakt (lokalac koga je "mrzelo" da se "cima" kasno uveče po kiši) a aerodromska policija je pomislila da je pakistanski imigrant sa falsifikovanim američkim pasošem (još i ne privatnim nego službenim) a kada su mu u prtljagu našli i "neke čudne bočice sa praškom" (antiviralni lek koji je poneo kao prvu pomoć "domaćinima"), policajcu je zablistao pogled u stilu "ne samo što je imigrant nego još i švercer droge" (a u Saudijskoj Arabiji je za to kazna vrlo jednostavna ... javno pogubljenje petkom)
Drugi put su ga priveli "njegovi". Nekoliko meseci posle dešavanja 11. septembra, kada je medju bezbednosnim službama vladao priličan haos. Njegovo ime se nekako našlo na listi sumnjivih osoba a FBI agentima ništa nije značilo ni što je imao službenu legitimaciju, ni što je na fotografiji nosio uniformu (kao pripadnik EIS-a bio je aktivno vojno lice, karijeru je završio kao kontra-admiral). U njihovim očima on je bio samo sumnjivi musliman na aerodromu sa pasošem punim pečata iz raznih arapskih zemalja. Pustili su ga tek kada su pozvali noćnog portira (tj. recepcionarku) u centrali CDC-a u Atlanti koja ga je na svu sreću poznavala ... a još smešnije je bilo što im je on dao broj telefona koji treba da pozovu ... i oni nisu ni pokušali da provere ko je ta gospodja koja se javila sa druge strane.
Još je bizarnije što je od "sumnjivog teroriste" sa aerodroma, za samo par sati postao "borac za slobodu" pošto su upravo tada u Vašington stigla prva pisma sa sporama Antraksa, pa je dva sata pošto je u sred noći stigao u Atlantu dobio hitan poziv da otputuje za Vašington.
Takodje je zanimljiv doživljaj koji je istraživački tim imao u džungli Konga tokom istraživanja epidemije "majmunskih boginja" ... ali ne sa zarazom, nego sa pobunjenicima. Naima, u jednom trenutku dok su radili svoj uobičajeni posao uzorkovanja krvi životinja koje su im urodjenici doneli, pojavio se dečak na motoru koji im je rekao da su pobunjenici probili odbrambene položaje vladinih snaga (u to vreme je besneo gradjanski rat) i da imaju samo par sati da pobegnu. Satelitskim telefonom su pozvali američku ambasadu gde su ih "utešili" kako će im sigurno oduzeti sva vozila i opremu ali ih verovatno neće pobiti. To im nije baš nešto ulivalo poverenje pa su ipak krenuli da na-vrat-na-nos pakuju uzorke a jedan od članova tima sa vojničkim "backgroundom" je uspostavio kontakt sa bivšim kolegama gde su mu ovi rekli da mogu da ih evakuišu u roku od 2 sata samo treba da im kažu odakle. Kada ih je ovaj pitao "Kako kada vi niste prisutni u ovom regionu?" samo su mu odgovorili "To nije tvoj problem". No uspeli su nekako da se evakuišu i bez pomoći DoD-a ali je povratni let avionom bio prilično ... uzbudljiv (ne zbog pobunjeničkih hitaca nego zbog stanja letilice)
------
Nadam se da vas je ovo zainteresovalo da pročitate pomenute knjige. Prva se može naći u "bolje snabdevenim knjižarama" (ili naručiti od izdavača) a druga na žalost ne postoji u prevodu na srpski ali se može relativno povoljno nabaviti na Amazonu kao Kindle izdanje.
Usput ... jedan od virusa kojem nisam posvetio puno pažnje u ovim prikazima je virus gripa. Većina ljudi se prema njemu odnosi sa nipodaštavanjem (tja ... to je "samo" grip ... to se dešava svake sezone). Medjutim, to je jedan od potencijalno najopasnijih virusa koji zbog svoje sposobnosti česte mutacije nosi stalni rizik od izbijanja pandemije sa ogromnim brojem žrtava. A glavna "mešalica" za njegov "skok preko barijere vrsta" su naše "omiljene" domaće životinje ... svinje. Verovali ili ne ali čovek oboleo od ljudskog gripa je opasniji po svinje nego što su one po nas ... sve dok svinja ne dobije "naš" grip a u isto vreme ne "pokupi" i podtip koji kruži medju pticama. Ako se kojim slučajem desi da se oni nesrećno "pomešaju" u telu svinje, eto prilike za visoko zaraznu bolest od koje trenutna populacija nema imunitet. Zato se svake godine ulažu toliki napori na prećenje epidemija gripa i sličnih respiratornih bolesti ... ali o tome možda nekom sledećom prilikom (i opet možda uz prikaz knjige o Gripu prof. Radovanovića ili opis ove teme iz knjige dr. Kana)
I naravno za kraj ... trenutna situacija epiemije malih boginja na ... http://morbilli.geonav.xyz (BTW "Batut" je prestao da objavljuje dnevne izveštaje a već nedelju dana nisu objavili ni nove podatke ... nadajmo se da to znači da nemaju šta da objave)