Izuzetno ne podnosim zadrte i ograničene, zadrte koji trte ograničene, varničenje, vatromete i petarde, šut za tri poena Ratka Varde, Tantum Verde, verande i gluperde, kao i glupandere, ne podnosim komplet plišane trenerke i mede u tonu, ronilačka odela i skafandere, bandere u A, TENT B, dalekovode iznad krovova, zapušene odvode i oluke, pomen rovova, bruke, jauke, muke i okuke, ljude univerzalne struke, univerzalni lepak i samolepljive pauke koji su namereni da nekog uplaše osim ako su zalepljeni na unutrašnjem dnu čaše, tako da se ne vide od pića
Ne podnosim vrućinu, ezoteriju, visinu, pustinju i preriju, svaku sapunjavu seriju, tvrde sapune uopšte, imena od milošte, deminutive, blitvu, kelj i gljive, ples i plesan, buđ i rđu, tvrdu struju i onu tvrđu, naizmenično, manično, depresivno i opsesivno, posesivno i sve je divno leptiriće, bačene papiriće, unutrašnje biće osim ako nije unutrašnje biće poručnice Ripli
Povrh toga ne podnosim vrhovne vođe, vrhunske ribe, vrhušku stranke, ribe morune skobalje i ralje, dalje ne podnosim roditelje koji imaju projekte a ne decu, aluminijumske felne na Kecu, kišu oko Kragujevca, kišu i oko ako ciljaju visoko, na vrhove, ne podnosim stihove koji liče na već napisane stihove, giht i gifove, metalske rifove u turbo folk numeri, naizgled iskreno prepuštanje sa zadnjom namerom, osim ako ta namera ne ostane zabeležena nekakvom kamerom
Onda ne podnosim prosek, Proseko i prošek, prepečen hleb i bonsek, oseku koja otkrije skriveno smeće, smećare koji se kriju, nijednu zmiju, one što biju pa posle pitaju kuda, muškarce bez muda, žene bez muda, ne podnosim one koji su bili svuda a da dupetom nisu makli, karoseriju koja se cakli, jeb’o seriju koja ima devet plus sezona, njih ne podnosim više iz fazona nego što su možda stvarno dojadile, evo na primer Dosije – X podnosim
Zato ne podnosim ostale dosijee, dijabole i dileje, odiseje i priče od Kulina bana, kako je uvek bolja tuđa poljana, na kraju dana ne podnosim da nosim ekran na jastuk, beli luk, crni luk, lukove i strele, imele i ukulele, ne podnosim granice, prelaze, prilaze, obode, ne podnosim one što odvode, mada ni oni što uvode nisu baš sjajni, pridev javni na tajni, magistralne pravce u Negotinskoj krajni, krajnji napor, priče koje je pisao Momo Kapor, kap u prepunoj čaši, oluju u flaši, Titanik u avanu, osima ako nije deo brodoloma na tavanu…
NASTAVIĆE SE…
Iz zbirke tekstova AMOK!