Pusti puže rogove... ( soba 15 )
Bolnički dani su neverovatno dugi i ničim se ne daju ubiti. Vreme jednostavno zaboravi da treba da se pokrene, da iskorači koji sekund napred, da se protegne i nekako dobaci od zore do predvečerja. Opet, da li po inerciji ili stoga da bi se nekako ta sveopšta obamrlost ublažila i potisnula u drugi plan, kukavni bolesnik se brzo i potpuno preda svakodnevnoj rutini i počinje da meri vreme u predvidivim intervalima pristizanja dnevnih obroka.
Tako se jednog kasnog poslepodneva, jer, bilo je leto i o sumraku se još nikako nije dalo govoriti, Četvorka* po pristizanju večere koja je garantovala da je preko leđa preturen još jedan nesnosno dug dan, požalila kako joj je već dosta dijabetičarskih obroka koji su svako malo posluživani u vidu boranije na različite, ali ipak dosadno jednolične načine, dok je, da ne grešim dušu, meni za ,,normalce'' bio neuobičajeno raznovrstan, neočekivano ukusan i sasvim dostatan i za najgladnije.
Četvorka je inače bila jedna vrlo optimistički nastrojena osoba u veoma poodmaklim godinama, sitna, okretna, visprena i živahna, puna duha, koja se nikad i ni na šta nije žalila, tako da je ovo bio toliko izuzetan ispad, da joj je Dvojka odmah i bez razmišljanja ponudila deo svoje večere.
- Hoćete li jednog puža? - upitala je, zadovoljna što može da bude od pomoći i podeli svoj obrok sa potrebitim.
-Puža?! Neee... Ja nikad nisam jela puža. Ma ni probala. - stigao je neočekivani i prilično zbunjujući odgovor, tim pre što je Četvorka već u nekoliko navrata od sina naručivala i dobijala različita peciva.
- Jeste li sigurni? - za svaki slučaj je proverila Dvojka.
-Sasvim. Ne pada mi na pamet to da jedem.
I na tome se završilo... Svako se okrenuo svom obroku, žvaćući u tišini, kao što je i red. No, Dvojka je bila suviše radoznala da bi misteriju tako neočekivanog i oštrog odbijanja po svemu pristojne i dobronamerne ponude ostavila nerazrešenom. Stoga je kasnije te večeri upitala Četvorku zašto je odbila pecivo.
-Pecivo? - zabezeknula se ova. - Kakvo pecivo?
-Pa, puža.
-Aaaa, TOG puža. - sinulo je Četvorci. - A ja mislila da mi nudiš puževe i još se čudim od kad ih to služe po bolnicama.
Usledila je salva smeha, a nakon toga se čitava epizoda rado prepričavala svakome ko je pokazao iole dobre volje da je sasluša.
Majke mi ( soba 5 )
Čim je jedna Dvojka** dobila otpusnu listu i sa olakšanjem i mrvom strepnje zbog prirode bolesti se vratila svom životu, zamenila ju je druga: mlada, sasvim okrugla, prilično ćutljiva žena. Zajednički jezik je najpre našla sa imenjakinjom iz istog mesta na Kosovu, sa kojom je delila sudbinu porekla, bežanije i svih onih zlopaćenja koja su iz toga proizilazila.
Međutim, Dvojka je imala neverovatan dar da čim spusti glavu na jastuk počne tako glasno da hrče, da je to zbilja s vremena na vreme postajalo neizdrživo. Tada bi se zemljakinja Četvorka*** uznemirila, uzvrtela, počela da joj dobacuje, da je grdi, da je doziva, praveći još veću i nesnosniju buku. Naravno, to nije bilo od pomoći, osim što je razbuđivalo i onu neku srećncu koja je u međuvremenu nekako uspevala da zaspi uz pomoć sedativa koji su bili deo terapije, ili zahvaljujući nešto tvrđim ušima. U tom trenutku bi se Petica**** nevoljno dizala, prilazila Dvojkinom krevetu, počinjala lagano da je drmusa i da joj tiho govori:
-Mila... Sunce... Probudi se... Hajde, molim te, okreni se na bok. Mnogo glasno hrčeš, a to nekima smeta.
U nekom trenutku te tirade, Dvojka bi se naglo uspravila na ležaju i rekla:
-Ne spavam, majke mi. Majke mi moje, ne spavam. I ne hrčem.
-U redu je. - odgovorila bi Petica - Hajde sad lepo lezi na stranu i spavaj. Laku noć.
Naravno, Dvojka bi poslušala, Četvorka bi se uz gunđanje ušuškla u svoj čaršav, Petica bi se dobauljala do svog kreveta, ali, situacija se svako malo iznova dešavala po istom scenariju.
Jednog praskozorja sve se ponovilo u dlaku isto, uz obavezno Ne spavam, majke mi. Nakon uobičajenog rituala sa gunđanjem, drmusanjem, šaputanjem i nagovaranjem, Četvorka je, i kad se već sve poodavno smirilo, ostala da sedi na krevetu i mrmlja sebi gotovo nečujno nešto u bradu.
-Alo, lezi već jednom. - oglasila se Petica.
-Štooo? - bila je radoznala Četvorka.
-Zato što me dekoncentrišeš dok pokušavam da zaspim.
-Stvarno?
-Stvarno.
I, voala, Četvorka je bez pogovora legla i više se ni jedanput nije oglasila po pitanju ma čijeg hrkanja, sve pazeći da ne dekoncentriše Peticu prema kojoj je iz nedokučivih razloga gajila priličan respekt.
*** *** ***
*U jednoj drugoj bolnici je terapija deljena na osnovu broja kreveta u kom se pacijent zatekao, jer je to, pretpostavljam, mnogo jednostavnije nego baktati se sa imenima i prezimenima koja se svako malo menjaju. Da u ovim svojim crticama ne bih suviše zadirala ni u čiju privatnost, posudila sam taj manir od ondašnjih boliničara.
**Koja nije ista kao u prethodnoj priči, jer je u pitanju krevetski raspored u drugoj sobi
***Koja takođe nije ista kao u prethodnoj priči iz gore već navedenih razloga
****U sobi broj pet nije bilo Petice, tako da ova nema nikoga sa kim bi je se moglo pomešati
*** *** ***
Sasvim nasumični citat ( čisto zato što ne mogu da odolim, a da ga ne iznesem na danju svetlost:
,, Britanski princ Hari i njegov brat princ Vilijam izašli su juče iz dvorca Vindzor kako bi razgovarali sa hiljadama ljudi koji su došli u London da posmatraju njihovo venčanje.''