Film "Paterson" Džima Džarmuša prikazuje sedam uzastopnih dana u životu Patersona [glumi ga Adam Drajver (Adam Driver)] i Lore [glumi ju Golšifteh Farani (Golshifteh Farahani)], para koji živi u Patersonu, država Nju Džersi. "Paterson" takođe dijeli svoj naziv sa poemom Vilijama Karlosa Vilijamsa (William Carlos Williams). Ovaj intervju između Ejmi Taubin (Amy Taubin) i Džarmuša odvio se tokom 54-tog Njujorškog filmskog festivala gdje je film imao svoju njujoršku premijeru kao i film "Daj mi opasnosti" ("Gimme Danger"), Džarmušev dokumentarac o Igiju Popu.
Dakle hajde da pričamo o filmu "Paterson". Citirani ste na naslovnoj stranici reizdanja knjige "Filmski žurnal" Džonasa Mekasa (Movie Journal, Jonas Mekas). Da li je za Vas ta knjiga bila važna na neki način?
Jeste, čitao sam pomalo.
Da li ste čitali Džonasa kada je pisao za časopis Glas Sela (Village Voice)? Pitam zbog veze sa poezijom. Džonas ima tu crticu, nešto kao: "Avangardni film je poezija. Narativni film je proza." Tako da sam bila radoznala za Vas i Vaš odnos prema poeziji i filmu. Da li ste ikada pisali poeziju?
Da.
Ozbiljno?
Došao sam u Njujork i studirao na Kolumbiji sa Kenetom Kohom i Dejvidom Šapirom (Kenneth Koch, David Shapiro), ključnim figurama onoga što nazivamo Njujorškom školom. A Ron Padžet (Ron Padgett) i Dejvid su uredili jednu antologiju njujorških pjesnika 1975. godine koja je bila neka vrsta Biblije te škole poezije. Posebno Njujorška škola mi je zaista bila, a i ostaje, vrlo bliska srcu. To su Frenk O'Hara (Frank O'Hara), naravno, Džon Ašberi (John Ashbery), Džejms Šajler (James Schuyler), Ron Padžet, Dejvid Šapiro, Kenet Koh, nevjerovatan pjesnik, Džo Seravolo (Joe Ceravolo), Frenk Lima (Frank Lima). Nešto od njihove poezije je podudarno sa bitnicima, koje volim na drugi način, ali za mene, Njujorška škola, oni su moji heroji.
A takođe i za film, na neki način. Zato što su njihove pjesme smiješne, pjesme su im lične. Frenk O'Hara napisao je taj veoma lijep manifest koji se zove "Personalizam" u kojem kaže: "Ne pišite poeziju svijetu. Pišite poeziju za jednu osobu. Napišite ljubavno pismo nekome koga volite ili napišite malo poetsko pismo nekome koga znate." Tako da je to za mene bilo zaista inspirativno i ja sam se trudio da pravim filmove koji ne viču čitavom svijetu s vrha planine već su kao mala pisma upućena nekome ko mi je bitan. Oni su me zaista inspirisali tokom čitave karijere.
S vremena na vrijeme pišem poeziju. Zapravo je ne pokazujem drugim ljudima. Tokom godina pokazao sam par pjesama Dejvidu Šapiru. On je bio moj učitelj. Ali da, prosto volim tu ekipu. Što se tiče filma "Paterson", neko je rekao da je taj film pjesma u filmskoj formi, ali ja mislim da je više poput filma u poetskoj formi zato što je film u pitanju a ja znam šta Džonas misli pošto je poeziji dopušteno da bude apstraktna dok to nije slučaj sa prozom. Poezija, čak i način na koji je prikazana na stranici, čak i ako odete unazad do Apolinera - djela Kaligrami (Apollinaire, Calligrammes) - koji se mnogo poigravao na način kako su riječi bile prikazane na stranici tako da su razmaci postali jednako važni... To je veoma apstraktno. Proza može da uradi nešto poput toga, ali ne na isti način. Tako da shvatam Džonasovu opservaciju da neke izvijesne forme filma jesu oslobođene od prozaičnih ograničenja. Poezija to može. Ja sam oduvijek volio pjesnike još od doba kada sam bio tinejdžer jer sam otkrio Bodlera i francuske simboliste i naravno Remboa malo kasnije a potom - naravno sve sam to otkrio u prevodu na engleski - Rilkea. I otkrio sam Volta Vitmana (Walt Whitman) i Harta Krejna (Hart Crane) a potom i Volasa Stivensa (Wallace Stevens) što je vodilo naravno do Njujorške škole.
A šta je sa Vilijamom Karlosom Vilijamsom?
Vilijam Karlos Vilijams je neka vrsta avatara, na jednom nivou - on je kum "Personalizma". Veoma očigledno iskoristili smo jednu od njegovih pjesama u filmu "Ovo je samo za reći" (This Is Just to Say) koja je bila doslovno mala zabilješka ostavljena na stolu. "Pojeo sam šljive koje si čuvala za doručak." To je prethodilo onome što je Frenk O'Hara predlagao da poezija treba da bude. Vilijam Karlos Vilijams je zaista važan u toj lozi. I naravno on je napisao dugu, više apstraktnu, poemu "Paterson" koja je dugačka poput knjige čiji veći dio, iskren da budem, ne razumijem.
Kako to mislite, ne razumijete?
Ne povezujem se s njom u potpunosti. Ona je suviše apstraktna ili možda isuviše filozofska za mene. Ali opet, bila je velika inspiracija za film "Paterson" pošto početak poeme koristi metaforu Patersona, grada, koji je čovjek a on čak opisuje formaciju stijena koje formiraju vodopad kao ležeću figuru. Tako da je bilo kao: "Hej, mogao bih da snimim film o čovjeku koji se zove Paterson u gradu Patersonu i on je tip iz radničke klase koji je pjesnik." Inače, Vilijam Karlos Vilijams nije bio iz radničke klase ali je imao posao, bio je pedijatar a poeziju je pisao sa strane. U životu je porodio preko 2000 djece. Volim to što pjesnici imaju druge poslove. Frenk O'Hara je bio kustos Muzeja moderne umjetnosti, Volas Stivens je bio izvršni šef osiguranja - kada je osvojio neku vrstu nagrade jedan od njegovih kolega je rekao: "Čekaj malo, Voli piše poeziju? Nisam imao pojma." Jedan od naših najvećih pjesnika u Americi ikada! A to je istina i za mnoge pisce - Robert Valser (Robert Walser) je bio birokrata poput Kafke. Morate da imate drugi posao da bi ste radili ovakve stvari. Nijedan pjesnik nikada nije pisao zbog novca.
Poslije moje prve posjete Patersonu prije 25 godina ili tako nešto, počeo sam da pravim nejasne zabilješke ka ovom filmu. Otišao sam da izvidim mjesto u kojem je ovaj pjesnik živio. Otišao sam tamo na jednodnevni izlet i otišao na vodopad rijeke Pasaik (Passaic Falls), sjeo tačno tamo gdje Adam Drajver - Paterson u našem filmu - sjedi i šetao oko industrijskih zgrada. To je bilo zbog Vilijamsa a takođe i činjenice da je Alen Ginsberg (Allen Ginsberg) odrastao tamo a tu su bile sve te druge uvrnute veze. Vilijam Karlos Vilijams je bio pedijatar Roberta Smitsona (Robert Smithson).
Stvarno?
Da. To me je na neki način oduvalo jer volim Roberta Smitsona.
Dakle njegov čuveni foto-esej u "Artforumu" iz 1967. godine "Spomenici Pasaika" je zasnovan na vožnji autobusom kroz mjesto u kojem je zapravo živio.
Da, on je iz te iste zone. Takođe pleme Lenape, autohtono stanovništvo, imalo je privremeni logor ili selo odmah blizu dna vodopada na rijeci Pasaik. To mora da je bilo nevjerovatno lijepo mjesto za život. Ali to je bilo prije dolaska Evropljana ovdje. Istorija grada Paterson je fascinantna. Aleksandar Hamilton ga je zamislio kao utopijski isprva industrijski grad, što je i postao, a onda je postao leglo anarhizma i štrajkova tekstilnih radnika. 1835. godine desio se štrajk hiljada radnika u tekstilu. Dvije hiljade njih bila su irska djeca i ona su štrajkovala jer su radila 13 sati dnevno šest dana u sedmici. Njihov štrajk je praktično ugušen ali su im radni sati smanjeni na 11 i po sati radnim danima. Bilo je takođe mnogo italijanskih anarhista.
Ja sam posjećivala Paterson jer je moj otac bio proizvođač odjeće a on je išao u Paterson da kupi svilu.
Zato što je grad bio prestonica svile početkom 19. vijeka. To je izvanredno mjesto, ali sada, to je grad težak za život...
Željela sam da dođemo do toga. Sve što čujemo danas o Patersonu su grozni naslovi u večernjim novostima o požarima i ubistvima.
Ili da je Donald Tramp izjavio da su se nakon 11. septembra muslimani u Patersonu radovali. To je njegova fantazija. Paterson je teško mjesto za život a naš film nije sociološki prikaz Patersona. To je izmaštani Paterson. Ali imamo poštovanje prema njegovom izgledu i njegovoj etničkoj raznolikosti zato što je nevjerovatno raznolik. Poslije Dirborna, država Mičigen on ima najveću arapsku ili blisko istočnu populaciju po glavi stanovnika od bilo kog grada u Americi. I ogromnu južno američku populaciju. Očigledno, bilo je dosta Iraca i Italijana a poslije američkog građanskog rata i velika populacija Afro-amerikanaca. I dalje je nevjerovatno etnički raznolik.
Da se zadržimo na poeziji na momenat, prošla sam kroz knjigu "Paterson" ponovo prije nego što sam pogledala Vaš film. Ali Vilijamsova poema na kojoj sam se skrasila bila je "Crvena kolica" (The Red Wheelbarrow) samo zbog načina na koji je bila prelomljena na stranici.
Da. Savršeno. Pauze, način na koji izgleda a tako predivno bivajući mali detalj svakodnevnog, nečeg što je samo primjećeno, nečega bez stvarnog značenja. U Torontu smo imali sesiju pitanja i odgovora i publika je stalno pitala o značaju određenih stvari u filmu i ja sam rekao: "Mislim da smo ovdje išli ka beznačajnosti." Mislio sam da je veoma smiješno jer film govori o stvarima koje nisu značajne. Ali u svakom slučaju poema "Crvena kolica": primjer koji to ilustruje. Prelijepa je.
Razmišljala sam o toj pjesmi u vezi sa protagonistom koji svaki dan dolazi kući i ispravlja nakrivljeno poštansko sanduče. Kako ste odlučili gdje da postavite urnebesno otkriće? Kada ste odlučili na koji dan mi vidimo da je pas krivac?
To se nije desilo tokom pisanja scenarija već tokom montaže. Za mene, snimanje je hvatanje stvari a proces montaže je mjesto u kojem oblikujete film od toga. Očigledno, imao sam scenario i ideje ali zaista to morate pronaći tokom montaže. Drugi primjer je ta glupa, glupa šala o autobusu koji se pretvara u vatrenu kuglu. Kada je kaže starija dama, izlazeći iz autobusa ona zvuči blago zabavna. Onda je ponavlja Laura a tada zvuči poput: "Pa, to je nekako glupo." Ali onda je ponove opet, treći put, i meni postane smiješna ponovo. Ali vi to ne znate dok se poigravate s njom tokom montaže jer zbog načina na koji je film snimljen te stvari su modularne i mogu da se pomijeraju. Na primjer, sredinom sedmice, on odlazi u bar i ništa se ne dešava. On prosto razgleda unaokolo, to je to. To je originalno, u scenariju, bilo u četvrtak naveče. Ali onda se nije ispravno uklopilo tako da je postalo srijeda naveče. Ili u kojoj tački trebamo da vidimo da pas dolazi i nakrivljuje poštansko sanduče? Nikad ne znam tačno sve zapravo do montaže. Blizanci čak nisu ni bili u scenariju, to mi je prosto palo na pamet kada smo počeli da snimamo jer je ispalo da su par ekstra snimaka bili blizanci a onda sam pomislio: "Ah, da." Tako da sam ih stavio tamo. Imao sam još takvih stvari ali onda koliko da ih stavim u film a da ne ispadne previše? Tako da sam morao neke da izbacim, ili da odlučim, gdje da budu postavljeni. Za mene, film se oblikuje u montažerskoj sobi jer ja pišem samo jednu verziju scenarija.
Stvarno?
Da, ja ne pišem ponovo. Ali onda, kada počnemo da radimo... Okej, ja radim sa Markom Fridbergom (Mark Friedberg) a on je izuzetan scenograf i mi pronalazimo lokacije a ja pravim zabilješke. A onda sam odabrao Golšifteh Farani i Adama Drajvera tako da moram da promijenim neke stvari. Čak i dok smo snimali, razmišljao sam: "O, možda trebam blizance." A onda vidim ekstra kadrove u kojima jesu blizanci. Tako da nastavljam da radim na tome ali konačna verzija je u montažerskoj sobi. Sve ostalo se okuplja. Ali nikada ne napišem scenario pa ga pokažem ljudima i onda moram ponovo da ga pišem... Ne radim više verzija. Scenario je početna tačka, mapa. Ali ona će postati bolja, nadam se.
Zato što je stvar sa autorstvom besmislica. Film je toliko kolaborativan, a posebno u mom slučaju jer imam umjetničku kontrolu nad filmom. To znači da ja biram ljude sa kojima sarađujem - mi pravimo film zajedno. Koristim naziv "film Džima Džarmuša" na špici da zaštitim svoju mogućnost da biram svoje saradnike u ovom svijetu finansija i korišćenja novca drugih ljudi. Ali mi cijelo vrijeme sarađujemo tako da se film razvija tokom svakog dana traženja lokacija, a zatim svakog dana snimanja a potom i dok radimo probe, ma šta to moglo značiti; film se prosto mijenja, mijenja i mijenja. Oni imaju taj postupak, tradicionalno, gdje stavljaju stranice različitih boja u scenario tokom preprodukcije kako radite. "O, to je bila nova ideja, tako da su to stranice ružičaste boje." Moj finalni scenario je raznobojan jer ja nastavljam da dodajem, mijenjam - izbacujem neku scenu, neku pomijeram. To je zbog produkcijske ekipe jer oni moraju da prate promjene. A ja volim te olovke u boji koje pišu u četiri boje tako da pišem zabilješke u različitim bojama. Moj scenario za snimanje je veoma raznobojan.
I Vaš izuzetni montažer od filma "Samo ljubavnici preživljavaju" (Only Lovers Left Alive, 2013.)...
Afonso Gonkalves (Affonso Gonçalves). Čovječe, volim ga. Oduvijek sam radio sa Džejom Rabinovicem (Jay Rabinowitz), sa kojim sam volio da radim. On nije mogao da radi "Samo ljubavnici preživljavaju" tako da sam morao da upoznam Afonsa a on je veoma muzikalan, kao i Džej. Tako da nemam muzičkog urednika, nikada. To je nekada radio Džej a sada Fonzi to radi. Zašto to razdvajati?
Čini se kao nevjerovatan spoj.
A takođe radimo brzo. On je montirao...
"Zvijeri južnih divljina" (Beasts of the Southern Wild, 2012.)?
Kod "Zvijeri" je u neku ruku morao da pronađe film od materijala kojeg je imao, a takođe je montirao film "Zima do kostiju" (Winter's Bone, 2010.) koji ima prelijep ritam. Naravno, montirao je "Kerol" (Carol, 2015.). Trenutno radi novi film Toda Hejnsa (Todd Haynes). On je prosto nevjerovatan. Svaki dan rada s njim je zadovoljstvo. Ali montaža je oduvijek za mene to i bila jer to je trenutak u kojem pravite film. A čak iako je problematično, onda nađete način, pokušavate različite stvari, riješite problem koji imate u filmu.
U kojem ste trenutku pomislili da Adam Drajver i Golšifteh Farani bi mogli biti par?
Prije svega, nisam napisao scenario za likove, što nije uobičajeno za mene. Definitivno sam napisao "Samo ljubavnici preživljavaju" za Tildu Svinton (Tilda Swinton). Onda sam pronašao Toma Hidlstona (Tom Hiddleston). Nisam gledao puno Adama, samo manje role koje je glumio u fimovima "U glavi Luina Dejvisa" (Inside Llewyn Davis, 2013.), Frances Ha (2012.) i jednu epizodu serije "Djevojke" (Girls).
On je u "Djevojkama" bio najbolji.
Bio je fantastičan. Onda sam poslušao neke intervjue s njim i dopalo mi se kako se činio otvoren i iskren. Nije se trudio da napumpa svoj ego. Na neki način činio se svjestan svoje sopstvene krhosti. Poslije razgovora s njim prosto sam znao: "Ovaj tip je fantastičan." A radio je u vojsci i takođe je pohađao školu Džulijard a ovo je film o vozaču autobusa koji je u neku ruku rafiniran pjesnik. Takođe volim što Adam neće pogledati film u kojem je glumio, poput Roberta Mičama koji to nikad ne bi uradio. Adam neće jer Adam zna da je njegov dar - poput mog - reaktivan a ne analitičan. Da vidi sebe njega bi to poremetilo. "O Bože, gledam svoje držanje i kako hodam." On ne želi da razmišlja o tome. Tako da nije pogledao "Paterson". Nije gledao nove "Ratove zvijezda". A bilo je lijepo raditi s njim. On je tih, ali ima veoma dobar smisao za humor i on samo želi da reaguje. Kao osoba veoma dobro opaža.
U prvoj verziji scenarija Lora je bila plavuša ali je Sara Drajver (supruga Džima Džarmuša, prim. prev.) sugerisala Golšiteh koja mi se dopala u filmu "Pola mjeseca" (Half Moon, 2006.) i još par skorijih filmova. Tako da sam je pozvao na kasting jer mi se dopadala, a ne zato što je perzijskog porijekla. Rekao sam Adamu i Golšiteh: "Drugari ako vi želite da imate pozadinsku priču kako ste se sreli ili bilo šta u vezi toga to je u redu ali mi ne govorite o tome, ne želim da znam ništa o tome. Želim da počnem sa prvim danom, ponedeljak ujutro, vi ste u krevetu zajedno. Ono što znam o vama počinje tada." I oni su bili u fazonu: "Okej, u redu." Ali onda sam utkao persijske stvari u film, malo muzike koju ona sluša, nešto od njenog dizajna. Neke male fotografije koje gleda.
Ono što mi je veoma interesantno o njima kao paru jeste da je ona ta koja je aktivnija. Njena veza sa njenom ekspresivnošću je vidljiva a on je potpuno introvertan. On dobija preklapanja subjektivnih slika.
On voli rutinu, pošto mu rutina dopušta da luta jer ne mora da misli koju odjeću oblači svaki dan, u koje vrijeme odlazi na posao, koja je putna ruta njegovog autobusa. Čak i šetanje psa i odlazak u bar je dio njegove rutine. Sve mu je praktično iscrtano a to je ono što mu dopušta da bude pjesnik jer u okviru te rutine on može da posmatra, može da bude antena koja hvata signale, on može da luta, može da osluškuje ljude, može da piše svoje pjesme pored vodopada. Njemu je to potrebno.
A ona ima toliko stvari koje se odvijaju, vi ne znate šta će biti sledeće. Volim kad u jednom momentu pita: "Pogodi šta sam uradila danas?" a on kaže: "Uh... posadila si neobičnu vegetaciju u bašti iza kuće!" Ona kaže:"Ne, budalice, ti to moraš da uradiš na proljeće!" Kao, to je mogućnost! Pomislite na sve stvari koje ona radi a mi nju vidimo samo tokom jedne sedmice. Zamislite koliko vrijedi Lorinih mjesec dana. Ona je veoma zauzeta. Razgovarao sam sa francuskom feminističkom novinarkom u Kanu koja je rekla: "Sa likom Lore Vaš film je povratak porodičnom životu iz pedesetih godina prošlog vijeka, i tako dalje." A ja sam rekao: "Čekajte malo, ona donosi sopstvene odluke, ona živi na način na koji ona hoće. Ona želi da pravi kolačiće koji bi im mogli donijeti novac. Ona nije potlačena od strane muškarca. Potpuno je slobodna. Dakle zbog čega je definišete samo na osnovu njenog okruženja koje je u osnovi domaćinstvo, kako je to antifeministički? Da li ste protiv svake žene iz radničke klase na planeti koja bi upravo sada u ovom trenutku mogla kupati djecu ili im spremati hranu, ili su i one antifeministkinje? Da li su potlačene? Da li bi one trebale raditi za korporaciju, nositi poslovna odjela i tada bi Vam to bilo okej?" Bilo je zanimljivo jer sam shvatio da je domaće okruženje izazvalo reakciju kod nekoga. Ja sam feminista!
Dopada mi se Lorin lik i mislim da je zanimljiva ova razlika koju ste spomenuli - da Paterson čak ne prima k srcu sve stvari koje ona radi jer je u neku ruku sam preokupiran. Ona mu govori tri puta za kolačiće a on je opet pita: "Hej Lora, zbog čega je svo ovo brašno?" Zato što je njemu potrebno da odluta. To je njegov dar. To je ono što je on. A ona ga veoma prihvata kao takvog, na isti način na koji on prihvata nju. A to je, za mene, ljubavna priča. Tu zaista nema konflikta. Oni vole jedno drugo zbog onoga kakvi jesu a oboje su različiti. Ovo postaje gotovo preanalitično za mene, kao da pričam o čemu film govori. To jeste jedan njegov dio. Postoji ljubav u priči.
O, to je definitivno ljubavna priča, isto kao što je "Samo ljubavnici preživljavaju" ljubavna priča...
Da, jeste...
Hajde da pričamo o fotografiji filma. Kada sam ga pogledala prvi put nisam shvatila da je sniman digitalnom tehnologijom. Tako je prelijep.
Fred Elms (Fred Elmes) je prosto nevjerovatan. Koristi Aleksa digitalnu Ariflesk kameru već duže vrijeme. On zna da ja volim filmsku traku kao i on. "Samo ljubavnici preživljavaju" je bio digitalan ali to je bilo drugačije pošto je bio sniman noću a digitalni snimak može da bude veoma lijep zato što koristite manje svijetla i dobijate veoma lijepe, bogate nijanse crne boje. Digitalno snimanje na dnevnom svijetlu zadaje mi glavobolje zbog dubine polja i zbog tonova kože na dnevnom svijetlu - ne volim ga. Ali Fred je rekao:"Okej, podesićemo parametre, programiraćemo u izvjesnom izgledu na isti način na koji smo radili kada smo birali filmske trake a imali smo raznolikost opcija. Tako smo birali filmske trake za snimanje eksterijera a birali smo ih i za snimanje enterijera ukoliko nisu bile iste. Mi znamo da postoji izgled za kojim tragamo od momenta kada kupujemo naš filmski materijal. U digitalnoj tehnici snimanja, imamo sve naše sirove informacije ali takođe unaprijed programiramo izgled koji nam se dopada. Da li je topao? Da li je hladan? Za kojom vrstom osjećanja tragamo?" A i Fred i ja smo unaprijed takođe razgovarali sa Markom Fridbergom o tome.
Fred zna da mrzim tu dubinu polja. U jednom trenutku, imali smo toliko mnogo neutralne filtracije gustine ispred sočiva da su kadrovi izgledali kao da su crni, jer želim nedostatak te dubine polja. Tako ako imate dvoje ljudi u krupnom kadru, jedan od njih je izvan fokusa. To je prelijepo. Fred je znao kako to da izvede. Fred nas je navodio da pronađemo taj princip jer je bio razmišljao veoma dugo o tome snimajući digitalnom kamerom. To me je navelo da shvatim kako su to sve alati. Digitalni snimak nije magičan poput filmske trake ali takođe ima magične mogućnosti. A mi smo napravili nešto što gotovo da oklijevam da otkrijem. Uradili smo veoma lukavu stvar. Rekao sam Fredu: "Želim da film nekako bude u stilu vinjete bez toga da se zapravo taj postupak uopšte vidi."
Fred je prosto nevjerovatan ali o kojim smo sve nevjerovatnim saradnicima pričali! Sa Afonsom Gonklavesom, Fredom, Markom Fridbergom je prosto čudesno raditi. Mark nije samo scenograf, on unosi svoju dušu u sve. Fred nije bio u blizini kada smo počeli da tražimo lokacije za snimanje jer je snimao nešto drugo. Tako da smo Mark i ja sami prosto išli van i počeli da tražimo lokacije za snimanje, vrlo rano. Samo nas dvojica, vozili smo se kolima u Paterson. Mark bi vozio i fotografisao dok vozi. On je prosto čudesna osoba. Njegove ruke su upletene u veoma mnogo stvari. On mi je pomogao da izaberem knjige koje se vide u maloj sobi za pisanje u podrumu a on je bio taj koji je došao do svih tih mogućih tehnika koje Laura pokušava da radi. To je njegova ideja, kada slikate sa izbjeljivačem a onda rad postaje svijetliji trenutak ili dva nakon što ga nanesete. Mark donosi toliko mnogo stvari u film.
A ja nisam poznavao Ketrin Džordž (Catherine George), kostimografkinju, ali Tilda Svinton, koja je moja zvijezda vodilja na toliko mnogo načina - volio bih da je kraljica univerzuma - rekla mi je: "O, pa, moraš da upoznaš moju prijateljicu." Volio sam da radim sa kostimografom Džonom Danom (John Dunn) ali je bio zauzet. I Tilda je rekla: "Moraš da upoznaš Ketrin Džordž." Tako da smo se sreli, što je još jedan dar u pogledu saradnika. Osjećam se toliko srećnim samo što sarađujem sa svim tim ljudima. A i naši producenti su bili prosto sjajni. Karter Logan (Carter Logan) je moj kolega toliko dugo vremena i Džoš Astrahan (Josh Astrachan) koji je radio sa Altmanom... I čitava naša ekipa - svi su bili fantastični. A nismo čak ni spomenuli tog ljupkog psa glumca, Neli, koja je nažalost umrla. Kakva je to glumica. Sve te vokalizacije, svi ti mali tihi zvuci su svi njeni.
Jesu li?
Da, oni ne dolaze od bilo kog drugog psa ili druge stvari. Ona je vršila svoj sopstveni neposluh, njeno sopstveno ponavljanje u krug. Samo smo ga umontirali u film. Bila je fantastična. Prava mezimica. Nama u ekipi nije bilo dozvoljeno da imamo kontakta s njom. Morali ste držati distancu: mogla je da ima interakciju sa dvoje glumaca, ali joj ne možete dopustiti da se zbliži sa drugima jer ona ima trenere koje sluša. Svi su željeli da se sprijatelje s njom a mi smo morali da je pustimo da bude diva.
Jedna druga stvar - scene u baru. Glumac koji glumi tipa kojem je slomljeno srce, Vilijam Džekson Harper (William Jackson Harper) je nevjerovatan.
On je tako divan. Volim scenu u kojoj kaže kako je glumac. Ne mogu da prestanem da se smijem.
Ima fantastičan ritam, a sve djeluje uvjerljivo.
O da. Sjajan je.
Sam bar je izgledao kao poznato mjesto i ja sam povjerovala u atmosferu. Zaista je izgledalo da su ti ljudi u tom baru svako veče.
To je dobro čuti. Meni je teško da to spoznam a to mi je velika briga i ja ne mogu da to znam jer... Šalim se sa ljudima koji mi priđu i kažu mi: "O, zaista mi se dopao tvoj film." A ja kažem: "Hej, to je dobro, jer ja ga nisam gledao." Zato što ja nikada ne mogu da ga pogledam. Tako da ne znam. Nadam se da ne zvučim otrcano ili lažno. Teško mi je da to znam.
Ne, uopšte ne zvuči lažno. Vi povjerujete da su ti ljudi u tom baru i da je to njihova rutina, a kada oni trebaju da poznaju jedni druge, oni se zaista poznaju. A to je apsolutna rijetkost. Mislim, ne vjerujem da su oni ljudi u televizijskoj seriji "Prijatelji" ikada prozborili ijednu riječ jedni sa drugima osim onih na setu.
Pa, meni je drago da čujem da to kažete. Takođe vrlo sam srećan da je bar u kojem smo snimali bio isti onaj iz filma "Moj omiljeni bar" (Trees Lounge, 1996.) Stiva Bušemija (Steve Buscemi). Prije mnogo godina.
Iskoristili ste isti bar?
Isti. Pošto ja nikako nisam mogao da pronađem bar, onda je - znate Stiv i ja smo veoma bliski prijatelji - mislim on rekao: "Pa, trebao bi da provjeriš onaj koji smo mi koristili. Mislim da je još uvijek tamo." Tako da smo pogledali "Moj omiljeni bar".
Gdje se nalazi?
Zapravo je u Kvinsu. Fantastičan je. I vlasnik je bio veoma ljubazan i predusretljiv. Ali dopada mi se što se nalazi u Stivovom filmu od prije 20 godina. Tako da je zbog toga, samo za mene, imao dobru atmosferu. Još uvijek je unutra nekako imao nešto od Stivovih molekula ili tako nečega. Barem filmskih molekula.
Da li bi mogli malo da pričamo o filmu "Daj mi opasnosti" (Gimme Danger, 2016.)? Jer ste radili na njemu u isto vrijeme kada i na filmu "Paterson".
Džim Osterberg (Jim Osterberg) - Igi Pop - i ja samo prijatelji 25 godina. Prije osam godina mi je rekao: "Znam da voliš Studžize. A na neki način želim, ukoliko bi neko pravio definitivan film o nama, da to budeš ti." Sledeći dan, ja sam pokušavao da ukapiram kako bi tome pristupio. Tako da sam počeo da dobijam ideje o strukturi, labavo, a onda planirao neke stvari da snimim i koga bih snimao. Nisam želio da snimam nikoga ko nije član te familije, ko nije Studžiz. To je uključilo Keti Ašeton (Kathy Asheton), sestru Ašeton i Denija Fildsa (Danny Fields). Mislio sam i na Bouvija i Džona Kejla jer ih volim. Ali sam shvatio, znate, ukoliko ih snimite vi ćete ih iskoristiti a da li želite da ih iskoristite? Ne, ne želim, jer oni su izvan Studžiza. Tako da sam to zadržao kao strategiju.
Počeo sam da radim na filmu a onda sam ostao bez novca. Karter Logan bio je zapravo jedini producent ovog filma i rekao mi je - a to je bilo prije nego što smo snimili "Samo ljubavnici preživljavaju - "Džime, potrošio si gotovo 40 hiljada dolara svog sopstvenog novca. Ostaćeš bez novca." Tako da smo stali s tim a onda poslije filma "Samo ljubavnici preživljavaju" počeli smo još malo. Bart Voker (Bart Walker), moj anđeo, pomogao nam je da upoznamo tog nevjerovatnog tipa, Fernanda Suličina (Fernando Sulichin) koji je naposlijetku finansirao film. Onda smo napravili pauzu da snimimo "Paterson". Smiješna stvar je da je referenca na Igi Popa u Patersonu stvarna.
Šalite se!
Nije izmišljena. Ne, ne bih to izmislio. Ženski klub Patersona 1970. godine proglasio ga je najseksipilinijim živim muškarcem. Zaista sam uživao kad je Dok (barmen u filmu "Paterson", prim. prev.) rekao: "Okej, stavljamo poster Igi Popa na zid." Zato što je to zaista bila istina. Bilo kako bilo, bilo je potrebno godina i po dana da raščistimo sva prava za "Daj mi opasnosti". Imali smo sjajne saradnike. Arijela de Sen Fale (Arielle de Saint Phalle), sa kojom sam radio, bila je nevjerovatna. Dobili smo fotografije ali su onda tražili previše novca za njih. Nismo mogli platiti tako da: "Okej, izbacimo ih iz filma." Onda bi ona neumoljivo tražila druge stvari da ih zamijenimo, pregovarala, pronalazila tipove koji žive u prikolicama na južnoj strani Santa Fea kojima više uopšte nije bilo briga za to. A to je potrajalo godinu i po dana.
Ali to je način na koji je film napravljen. To je kolaž besmislica. Baš poput Studžiza. U neku ruku je zbrkan, divlji i kolažiran a ja sam veoma srećan jer sam samo napravio jedan drugi muzički film "Godina konja" (Year of the Horse, 1997.) sa grupom Krejzi hors a Nil Jang me takođe pitao da ga režiram. A ja volim Krejzi Hors, kao i Studžize, oni su mi u duši. To je neka vrsta filma njihovog ljubitelja, a ne inovativan rad. Zapravo, bio sam malo frustriran: dok sam ga radio pogledao sam film "20 hiljada dana na Zemlji" (20,000 Days on Earth, 2014.) o Niku Kejvu.
O, da.
To je prelijep film zato što mnogo toga u njemu nije istina, tako da definišete nečiju istinu tako što niste iskreni i to je portret Nika Kejva koji je istinit na način da je sastavljen od dijelova koji su izmišljeni. Toliko mi se dopao film da sam pomislio: "Samo ću odložiti film o Studžizima u ladicu." Zato što je taj film o Kejvu veoma inovativan. Ali onda sam pomislio: "Okej, dakle oni su uradili nešto neuobičajeno a naš film nema namjeru da bude to. On je proslavljanje Studžiza i to je njegova svrha tako da ne treba da brinem o tome." Ali me je bacio u petlju jer mi se dopao taj film.
A sada tu je predivan novi film koji se zove "Deni kaže" (Danny Says, 2015.) o Deniju Fildsu. Kidao sam se od smijeha gledajući ga jer je Deni Filds tako direktan, nevjerovatno promišljen, tako smiješan i fantastičan. A volim Denija Fildsa. Na neki način, mislim da sve stvari koje je Deni Filds iznijeo na svjetlost dana, bez njih, ja bih možda bio majstor za klima uređaje. Ne bih znao za MC5, Studžize, sve te stvari koje je radio. A ništa od toga nije radio da bi postao bogat i slavan Deni Filds. Radio ih je iz znatiželje. On je pravi lik. Smijao sam se tokom čitavog filma. Upravo sam ga pogledao jedne od prethodnih večeri ali bilo je pravo zadovoljstvo pošto je ta vrsta likova prosto neprocjenjiva, ljudi poput Denija Fildsa.
Možda da sam mlađa (Ejmi ima 73 godine, prim. prev.) ja bih znala da li ima drugih ljudi poput njih na sceni ali mislim da ih nema.
Čini se da ih je sve manje i manje. Na kraju filma "Deni kaže", on priča o tome kako: "Ponekad jedan životni vijek nije dovoljno dugačak da bi se dobre stvari primjetile i bile cijenjene. I to morate da prihvatite. Ne brinite o tome. To je prosto tako." On je prosto neustrašiv pred tom činjenicom. Samo da imate nekoga da to kaže i vidite način na koji je on živio svoj život - njega nije briga da želi da se obogati ili čak da se proslavi ovim filmom. Gotovo da se čini da se malo dodvorava, jer to nije njegova stvar. On je neko ko prosto istinski cijeni stvari i on je pomogao da ugledaju svijetlost dana tako da je taj čovjek poput dara. Ali čini se da je sve manje i manje ljudi poput njega.
Na neki način, ovo što ste upravo rekli je upravo ono o čemu govori film "Samo ljubavnici preživljavaju". Samo zato što imaju taj nevjerovatni raspon vremena na raspolaganju (protagonisti filma su viševjekovni vampiri, prim. prev.) oni mogu da vide međusobne veze pojava i mogu da objelodane te stvari.
Da. Ja sam samoproklamovani diletant i to za mene nije nešto negativno jer sam zainteresovan za toliko mnogo stvari, od engleske muzike iz 17. vijeka, preko identifikacije gljiva, raznih varijeteta paprati do svakakvih stvari. Kako mogu u jednom životnom vijeku da znam - mogao bih biti poput Adama i Eve u filmu "Samo ljubavnici preživljavaju" tada ne bih bio diletant zato što oni zapravo znaju. On zna kako da napravi generator a ona zna identifikaciju svega na latinskom jeziku. Ali ja sam diletant zato što nemam dovoljno vremena a postoji toliko mnogo nevjerovatnih stvari koje me privlače tako da mi se uvijek vrti u glavi. Ali to je okej. Biti diletant je veoma od pomoći ako pravite filmove jer filmovi imaju sve te druge forme u njima. Duže vremena otkrivam da su sve više i više reditelja koje volim bili diletanti ili to jesu. Poput Nika Reja (Nick Ray), najbolji primjer. Studirao je arhitekturu sa Frenk Lojd Rajtom (Frank Lloyd Wright), na kauču mu je ležao Bertold Breht, imao je radio emisiju sa apalačijanskom muzikom i ruralnim bluzom iz tridesetih godina, bio je slikar, halapljivo je čitao, znao je sve o bejzbolu. Znam da je Hauard Hoks (Howard Hawks) imao nevjerovatno različita interesovanja. I Bunjuel.
Moje stvari su diletantizam, varijacije i amaterizam - vjerujem da sam amater zato što biti amater znači da radite nešto zbog ljubavi prema formi a biti profesionalac znači da radite svoj posao i bivate plaćeni za njega a nemam ništa protiv toga. U poslednje vrijeme to je moje sveto trojstvo u smislu definisanja mojih prioriteta: biti diletant, biti amater i cijeniti varijacije u svim vrstama ekspresije. Zato što volim varijacije. Za mene to je najljepša vrsta forme, prihvatiti činjenicu da su sve stvari zapravo varijacije drugih stvari.
Forma ovog filma je sva u varijacijama...
U potpunosti, jer to je sedam dana u nedjelji. To su samo varijacije jedna poslije druge.
[razgovarala: Ejmi Taubin | prevod: Bojan Ljubomir]
(Translated and reprinted with permission from Film Comment Magazine and the Film Society of Lincoln Center. © Film Comment 2016. Website filmcomment.com.)