Kultura| Ljubav| Moj grad| Umetnost| Život

ubistvo iz ludila

FINAL ROUND ART RSS / 25.07.2018. u 08:15

odlomak iz rukopisa ''Brodolom Filipa Gradinskog''

 

Pa, dobro, jesi li ti normalan? Kakve ti to ideje padaju na pamet, da mi je samo znati? Iz kog skrivenog ugla svog otupelog mozga uspevaš da izvlačiš takve gluposti? Iz kakve, bolje reći, pomrčine svog otupelog mozga, da mi je znati, samo izvlačiš sve te gluposti, koje ti nedeljama, ako ne i mesecima unazad naviru kao gliste posle kiše, i koje, isključivo zaslugom svoje čvrste volje, uspevaš da vratiš u zemlju, hoću reći - mozak? Skoro ti je četrdeset godina a ponašaš se krajnje infantilno. Piši srpski, idiote! Dobro – detinjasto.

Ko još piše o pokušajima ubistva kralja na prestolu muva? Ili, još gore, ko se usuđuje da samo pomisli o tome, da švrlja po papiru o svojim skrivenim planovima o  pokušaju ubistva kralja muva, i još kojekakvim gluparijama, ako ne potpuni, infantilni idiot? Srpski, aman! Dobro, detinjasti idiot, krelac.

Piši, šta ja tu mogu da uradim...  

Ja sam idiot, kao što ste već mogli da pročitate. Sedim prikucan u svoju kancelarijsku stolicu na okretanje, metalnu stolicu delimično obloženu veštačkom kožom i razmišljam: da li da se ubijem sad ili malo kasnije? Teško pitanje. Kroz širom otvoren prozor prodire mlako letnje svetlo, svetlo stidljivog sunca skrivenog među tmastim oblacima, usred jula, blagi povetarac miluje mi muda, ali to se događa tek kada ustanem i stanem pored prozora kako bih osmotrio da li ima nekog na ulici. Pomislićete da zazirem od ljudi, što i nije daleko od istine, s obzirom na nepobitnu činjenicu da već nekoliko dana nisam video nijednog čoveka, a da ni sa kim nisam prozborio ni reči, to neću ni da pominjem. Potpuno sam se zaključao u svoj vidljivo-nevidljivi kučni zamak; u poslednje vreme razmišljam kako su na mene svi zaboravili, što i, ruku na srce, nije neka šteta. Pitam se čemu ovo sve vodi? Izvinite ako vas zbunjujem ali ja prosto volim da napišem ono što mi je trenutno u glavi, pa, što se kaže – kud puklo da puklo, i ne želim to da promenim. Želim samo da izbacim iz sebe sve ono što mi dođe, da se toga što pre oslobodm. Osećam se lakšim za pola svoje težine, kao da sam iz sebe izbacio gomilu smeća, kao što se većina ljudi oseća nakon što ode u toalet, ''radi sebe'', na takoreći, duže staze. Ljudi kažu da mi je to mana a ja ih, bez izuzetka, kad to čujem, oteram u tri lepe. Čini vam se da imate posla sa budalom. Znam, znam. Ali, još uvek imate vremena da odustanete. Procedura je prosta, zalupite korice knjige koju ste prethodno širom otvorili, prekrstite se uz blagi, podrugljivi osmeh, a knjigu odložite u policu ili je jednostavno spalite. Ništa teško. Većina pisaca ionako piše samo bezvezarije, vredne samo malopređašnjeg navedenog procesa i nikako drukčije. Dobro, istinu govoreći, krajnji stepen uspeha jednog pisca kod svoje publike jeste samo jedno - letimično čitanje, bez udubljivanja u njeno štivo, dok o nekom daljem diskursu o pročitanom, ne moram ni da trošim reči. Šta da se radi, tako vam je to. Kada biste bili glupi i poslušali me, došli biste do zaključka da čovek danas ni u kom slučaju ni u kom slučaju ne bi smeo latiti nekog savremnog pisca, da bi trebalo da od njegovog štiva beži kao mačka od vode. Nemam nameru nikoga da omalovažavam. Samo sam hteo da, ovaj... Ma, kome se ja pravdam! Ja, Filip Gradinski, idiot širokih razmera, jak kao stena na hridi, nepomičan, krut, anti-bojažljiv, tako lud i malen, no way, bro'! Svakako, činite kako vam je drago, ali mene sada nešto ozbiljnije muči. Ne! Jedno drsko – ne! Zaboravite na to! Ne aludiram na samoubistvo. Znam da ste na to pomislili. Suicidne misli su prošle. Bar na kratko.

Ne volim reč osveta. Svi koji me koliko-toliko poznaju, znaju da sam se oduvek gnušao te reči. Dobro, i reči savršeno ili glupe sleng-reči klopa, ali o tome nekom drugom prilikom. Ne volim reč osveta, i u stanju sam da ubijem svakoga ko bi je u bilo kakvom, da li praktičnom ili samo teorijskom smislu, upotrebio, još gore, ukoliko bi je uoptrebio prema meni. Ali, bojim se, upravo je to ono što upravo vidim. Nadam se da ćete se složiti sa mnom da, iako pravila tako nalažu, ni vi ni ja nemamo dovoljno strpljenja i tako snažne živce da bismo se uputili u slušanje mog izlaganja i prepričavanja onogo što mi se dogodilo pre nekoliko dana, a što sam namerio da ispričam kako biste bolje shvatili ono što ću da napišem; imam običaj da svoje dogodovštine razvlačim, što bi se reklo od Kulina Bana i onda sve to postane umarajuće i naporno, što za slušaoca, što za mene, naratora; zapravo, sve to bi se moglo sažeti u jednu dužu rečenicu: bio sam u ratu sa nekoliko muva koje su pretile da me dovedu do ludila, za šta im je, priznaću, jako malo falilo. Hteo sam da ih pobijem sve, uključujući i njihovog kralja, najvećeg među njima, najdominantnijeg, koji me je nekako najviše iritirao, jer sam ga zamislio kao kralja koji na svojoj muvljoj glavi ima zlatnu krunu i u ruci drži svoj kraljevski štap optočen dragocenim kamenjem, najbučniji je i kao prava zumzara zuji u najvišim tonovima. Nameračio sam se na njega, ali jedino čega sam se dokopao bila jedna od sitnih, običnih muva koje su se nalazile uz kralja, i koju sam uspeo da ubijem, zgnječivši je hitrim potezom svoje desne šake, i od nje je, da budem precizan i direktan, ostala samo ružna mrlja. E sada, dragi moji, banda se vratila, u osvetničkim namerama, spremna da proglasi rat protiv mene, i razume se, osveti svoju mrtvu prijateljicu, majku, sestru...Čak su, kako sam mogao da pretpostavim, sa sobom povele i onog kralja, ili je kralj poveo svoju podaničku svitu? Kako bilo, mogu jasno da shvatim da se sprema napad na mene. Kralj muva, očito krupniji od ostalih članova bande, baš kao što je i onomad bio slučaj, ponosito stoji nasred mreže na mom prozoru, dok su oko njega, neravnomerno raspoređeni njegovi vojnici, rodbina ili prijatelji ubijene muve; čas polete, razmahnu se kao blesave, krenu ka meni, pa se vrate. Posmatram ih s gađenjem. Mahnem rukom u samoodbrani, klimnem glavom i uđi zaklopim šakama. Ima li šta groznije od muve? Doletela je u vašu kuću direktno sa kravlje balege ili leša pregažene mačke na putu, spremna da vam upropasti život, u najgoru ruku, da prenese neku boleštinu, pritom munjevito mašući krilima; možete da osetite vetrić tog treperenja, užasan je i iritirajući. Sleće na sto, vitrinu, stolicu ili orman pored vas i iritantno miruje, ili, još gore, svoje prljave nožice spušta na vašu kožu oslobađajući stotine i hiljade bakterija, ili tako blentavo stoji prikačena na mrežu prozora, samom svojom pojavom vas dovodi do ludila. U vama, već nervoznim zbog ovog ili onog sranja koje vas je strefilo tog dana ili nekada ranije u životu, pa od toga još uvek ne možete da se oporavite, budi osećaj besa i pali iskru nekog krvožednog ubice, mada ste sigurni da to niste, i pretvara vas u najgoreg čoveka kojeg možete zamisliti.

Muvlja svita ostaje uporna. Kralj ne mrda sa mreže, strpljivo posmatra kako me njegovi podanici psihički urnišu. Ustajem sa stolice i odlazim u dnevnu sobu kako bih uzeo peckalicu, moje glavno oružje kada je u pitanju borba protiv gamadi. Vraćam se u sobu, krišom prilazim mreži ali kralja, niti bilo kog člana njegove vojske nema. Lažem, u uglu stoji jedna, stidljiva muva, ali ne deluje mi ratoborno, niti mi se čini plašljivom u isto vreme; ono što bismo i vi i ja nazvali flegma. Zamahujem peckalicom i ona nestaje za tren oka. Nisam, priznaću, ispratio da li je negde mrtva pala i sam je promašio.

Osvrćem se po sobi i shvatam da su sve muve odustale, zajedno sa svojim vođom. Osmehujem se, kiselo, naravno.

Gde sam ono stao? Da li kod onoga da ne želim da se pravdam, ili kod onoga da savremeni pisci loše pišu? Ili, kod samoubistva?

Okrećem se u stranu jer mi se čini da čujem neke korake napolju u dvorištu, ustajem i gledam kroz prozor, ali sada mi to više nije bitno, jer umesto uhode koji se možda našao  u mom dvorištu, opažam kralja muva i njegovu vojsku, koji su se, zajedno, vratili. Pokušavam da ih prebrojim. Jedan, dva, tri... sedam ukupno, izuzimajući kralja; znači, osam. Osam komada gamadi. Dobro. Ne čekam dugo. Ovo, složićete se, umanjuje vrednost i neizvesnost priče, ali poboljšava ispitivanje mojih fizičkih i motoričkih sposobnosti. Ustajem sa stolice, odbacujem je u stranu tako se gotovo nečujno zakucava u krevet, uzimam peckalicu sa štampača, gde sam je prethodno ostavio, zamahujem iz backhand-a i pravim haos. Odjednom se preda mnom, tačnije ispod mene, na metar, metar i po, na parketu, pojavljuju sitni crni leševi, leševi četiri muve. Jedna od njih, ona koja se svojom veličinom najviše ističe, jeste kralj. Prilazim ispitivački, čučnem i dokrajčim je još jednim snažnim pljeskom; ubistvo potvrđeno. Na ostale muve ne obrađam pažnju. Shvatio sam da im ostatak bande fali. Osvrćem se po sobi, proveram svaki ugao, čak i iza ormana, i shvatam da ih nema; razbežale su se i verovatno, ma šta verovatno - sigurno! Pobegle su glavom bez obzira u kuhinju ili veliku sobu, ali to nije važno. Važan je trijumf. Nadam se da me ubuduće neće gnjaviti. Zatvaram vrata svoje sobe i vraćam se u stolicu, kancelarijsku, delimično obloženu veštačkom kožom.

Ja sam idiot, kao što ste već mogli da pročitate.

E sad, vredi li se ubiti ili ne? Sada, ili kasnije? 

 

Sava Šotić, Pančevo 

       



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

loader loader 12:17 27.07.2018

Ne biti, ili biti



FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 09:02 28.07.2018

Re: Ne biti, ili biti

pitanje je sad :)
loader loader 09:30 28.07.2018

Re: Ne biti, ili biti

pitanje je
:)
a ovo "sad" je potpuno suvišno, mislim.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana