Pitanje koje najviše muči investitore na Beogradskoj berzi jeste da li ima svijetla na kraju tunela koji prati kretanje srpskih akcija? Jedan od važnijih faktora za izlazak iz tog tunela, koji je i ranije karakterisao domaću berzu, je veoma slaba likvidnost našeg tržišta. Čak i u najboljim berzanskim danima veoma rijetko se dešavalo da promet nekom akcijom bude veći od milion EUR dnevno (osim kada su bile u pitanju dogovorene blok transakcije). Ovih dana smo svjedoci da je ukupan dnevni promet akcijama oko tog iznosa, što u svjetskim razmjerama ukazuje na mikro tržište koje je potpuno nezanimljivo iole ozbiljnijem investitoru. Optimisti će reći da postoji likvidnost, ali na većim berzanskim cijenama, ali bez većeg prometa na trenutnim ili nižim cijenama, neće biti ni većih investitora, koji bi mogli da ponovo pokrenu tržište. Čeka se ko će prvi popustiti, prodavci ili kupci, realnije je očekivati ovi prvi.
Prije mjesec dana sam na stranicama Ekonomist magazina prognozirao dalji pad cijena i prometa, mislim da će se sličan trend nastaviti do majskih izbora (za to nije potrebno biti preveliki stručnjak). Ipak, dosta berzanskih analitičara, eksperata i fond menadžera već mjesecima poziva na kupovinu akcija uz objašnjenje da je baš sad pravi trenutak. To je najblaže rečeno neodgovorno, pogotovo bez dobrih argumenata i poređenja sa sličnim kompanijama u drugim zemljama. A ta poređenja kažu da veliki broj srpskih kompanija i banaka još uvijek precijenjen, posebno kad se uzme u obzir politički rizik, ali i makroekonomska kretanja koja najavljuju komplikovana vremena za srpsku privredu. Prodaja akcija sa gubitkom predstavlja tešku odluku i potez na koji se rijetko ko odlučuje, ali nekad je bolje osloboditi novac i uložiti ga u nove investicije, pogotovo što svijetlo koje će se ukazati u tunelu, lako može da bude i voz.