Autor: Rodoljub Šabić
Pravo na slobodan pristup informacijama obavezno podrazumeva i aktivnu i pasivnu komponentu. Jedna, naravno podrazumeva obavezu vlasti da se korektno odnosi prema zahtevima za slobodan pristup informacijama koje upućuju građani, novinari, mediji, NVO, političke stranke – javnost uopšte. Druga podrazumeva više od toga – obavezu vlasti da o tome šta i kako radi javnosti daje što više informacija i pre nego što to neko konkretno zatraži.
Polazeći od toga i naš Zakon o slobodnom pristupu informacijama je kao nekakav minimum predvideo obavezu državnih organa da najmanje jednom godišnje izrade Informator sa osnovnim podacima o svom radu. Ja sam kasnije, koristeći zakonsko ovlašćenje Poverenika za informacije da donese propis, odnosno Uputstvo po kojem se objavljuje ovaj Informator, ovu sasvim benignu obavezu „pooštrio“ predviđajući da se Informator mora ažurirati jednom mesečno i da se pored ostalog mora objaviti i na Internetu. Na taj način državni organi bi građanima i medijima učinili dostupnijim najbitnije informacije o svom radu, kadrovskim i drugim kapacitetima, organizaciji, nadležnostima, vrstama usluga koje pružaju, procedurama i razume se, o trošenju budžetskih sredstava, i to sve bez bilo čijeg formalnog zahteva za pristup informacijama.
Poznato je da se iz raznoraznih, objektivnih i subjektivnih razloga, u vezi sa upotrebom Interneta, nalazimo negde na samom repu evropskih zbivanja. Ali valjda baš zato, nasuprot „dominantnom“ mentalitetu i „destimulativnim“ ekonomskim prilikama, vlast mora da prednjači u njegovom promovisanju. Što je vlast viša, ta njena obaveza je veća.
Zato je zaista zabrinjavajuće što je uz sve očekivane probleme sa objavljivanjem Informatora o radu organa vlasti na Internetu, ozbiljnih, neshvatljivih problema bilo i na nivou državnih ministarstava. Tako je za razliku od 2006. god. kada su sva ministarstva, bar formalno, ispunila ovu zakonsku obavezu, naravno uz sasvim evidentne probleme u vezi sa kvalitetom odnosno sadržajem informatora, na kraju 2007. godine čak 9 od 22 ministarstava „zaboravilo“ na nju. Nakon upozorenja Poverenika većina je obavezu ispunila ili najavila da će to učiniti u najskorije vreme. U tri slučaja, reakcija je izostala pa je Poverenik čak morao da formalno, rešenjem naloži objavljivanje Informatora na zvaničnom web site-u ministarstva. Dva od ta tri ministarstva postupila su po nalogu, treće, Ministarstvo za infrastrukturu, nije.
To da jedno ministarstvo ne postupi po obavezujućem nalogu nadležnog državnog organa, u svakoj (uređenoj) zemlji je ozbiljan problem. Ali, u konkretnom slučaju, postoji nešto što je, čini mi se, još veći problem. Naime, reč je o tome da ministarstvo ne samo da neće, nego i „ne može“ da postupi po nalogu Poverenika. Jednostavno, ministarstvo nema web site.
Takva „medijska koncepcija“ me neminovno podseća na M. Mekluana, na njegovu čuvenu sintagmu - da je i izbor medija preko koga se nekom upućuje informacija, zapravo poruka, odnosno važna informacija. Dodao bih – i neizbor takođe.
Nije svejedno da li vlast informacije koje duguje javnosti daje preko uličnog dobošara, šaltera, oglasne table ili Interneta. Živimo u 21. veku, u informatičkom dobu. To bi valjda svakom moralo nedvosmisleno govoriti da je uz korišćenje ostalih, Internet medij koji je jednostavno nezaobilazan.
Ljudi u ministarstvu koje raspolaže ogromnim sredstvima i kontroliše i sprovodi veliki broj projekata od kapitalnog značaja, što bitno pojačava njihovu i inače nespornu obavezu za komunikaciju sa javnošću, to bi jednostavno morali da znaju.
Time što pokazuju da to ipak „ne znaju“, šalju, da se poslužim još jednom Mekluaonovom sintagmom – „globalnom selu“, odnosno celom svetu koji nas okružuje poruku koja na pošiljaoca baca tragikomično svetlo. I to nažalost čine, ne samo u svoje ime, nego, objektivno, i u ime države koju predstavljaju, dakle svih nas.