Dođeš u pola noći u Prestonicu, nemaš krov nad glavom, okreneš dva telefona i - ugoste te! Pa gde to ima?! Dobro, kod mene u Novom Sadu, ali ja sam turistički profesionalac, Milja, Šumadija, Judeobačka, ovo, ono, pa ako se zakucaš, zvrcni Srketa. Ipak, imponuje mi da u ovoj tight sec-reality, gde smo mi svi neki Prvosrbijanci/judejci koji proždiru malu decu, ljudi ti otvore vrata u pola noći da te prime.
Vera Nolan je, jedared, fino rekla "da je velika razlika između NYC i Jerusalema što u potonjem žive ljudi." Uvek ćeš naći nekoga. Čitav je biblos navoditi zašto ja, i posle 23 godine, osećam podjednaku vatru prema ovom gradu. No kada te ovaj grad vanredno iznenađuje, podjednako 8300-tog kao i 1. dana, ne možeš ga ne voleti. Prema Jerusalimu nema srednjih ili mlakih osećanja - jednostavno ga voliš i prijatelj/ca si mu, ili ga mrziš iz dna duše. Ja sam od ovih prvih. Kada sam prvi put odlazio iz njega, sa svojih devetnaest, razmišljao sam da nema šanse da ga neću videti ponovo. Evo me sada, gotovo četvrt veka docnije, on je u meni, on mi je ofis, hleb nasušni, izvor mog egzistencijalnog mira i - u njemu mogu bilo šta!
Da banem u pola noći, i imam net, vops, vuju, krov nad glavom i drugare... Maštam o danu kada ću otvoriti SKC i kada ćete svi moći da uživate ovde, možda neki novi klinci, a ekskurzije u Free Palestine organizuje Ismail Abu Srke Inc.!