A onda smo se vratili mom rezultatu holtera. I trenutnoj temi: 10000 preskakanja za 24h i njenim predlozima za razne opcije kako to prevazići.
U prva dva-tri minuta su mi sve reči bile propuštene kroz nutribulet i malo šta je izašlo sa iole smisaonom sekvencom za koju bih mogla da se nakačim i udahnem.
Shvatam, po ko zna koji put da su moji udisaji plitki. Ništa fiziološki. Samo strah da ne progutam sve što mi život nudi i kao da uporno hoću nešto da sačuvam, kao da ću tu, iza prvog ćoška da skončam bez ikakvog reda i smisla, jer znate, treba da postoji red za te i takve stvari. Sve vreme sam mislila da još nisam stala u njega, a on - nešto bi kao da se utrkuje.
- Diši, samo diši! Al duboko. Iz stomaka, kao onda kad o tome nisi morala da razmišljaš, jer si svakim udahom grabila večnost za sebe i druge. Neopterećeno, tvoje telo je radilo sve kako treba. Ti se tu ništa nisi pitala...Diši.
...
Pet dana ranije, sedela sam u ledenom hodniku urgentnog centra i u razmišljanju gde da se zavučem dok mi ne stignu rezultati, shvatila da se vreme razvuklo i da se nisam pomerila. Čudno, kako protok vremena prestane da ostavlja bilo kakav fizički trag kada uđeš u survival mode. Neometano teče pored tebe, topi se kroz zapetljane misli i ostaje da lebdi u prostoru. Ciklični naleti straha ti sistematično usisavaju um i onda uhvatiš sebe kako posmatraš ljude oko sebe i saosećaš. Svi smo tu u nekom vorteksu iz kog bi da izađemo sa što manje ožiljaka. Dok pokušavam da ugrejem ledene noge jaknom, čujem kako sirena ludo zavija nekoliko puta i sestra sa prijavnice kreće mahnito da trči. Samo par sekundi kasnije, u kolicima gura devojku koja pridržava ruku. Sve na njoj je natopljeno krvlju. Mladić koji je sa njom je vidno uplašen i krvavih pantalona. Iako jure kroz hodnik, uspevam da na trenutak uhvatim njeno lepo lice i opet osetim kako ne mogu da dišem. Po prvi put u toku dana zaboravljam da sam od lekara opšte prakse upućena kod interniste, a od njega hitno na urgentni kod kardiologa. I samo ponavljam u sebi kako je isuviše mlada i kako je isuviše mlada i ta njena lepota me razvali toliko da u trenutku zaustavljam sve zvuke i boje i sve to pred sobom mešam u nepreglednu reku osećanja koja bi samo da izađu napolje. Želim da potrčim (!) za njima, da joj kažem da se ne boji i da će sve biti u redu. Iako pojma nemam kakav je stepen povrede i koliko je iskrvarila do sada. Iako je ne poznajem i znam da je verovatno više nikada neću sresti, želim da to moje 'biće sve u redu' odzvanja hodnikom i prenese se na sve koji u njemu čekaju svoj komad udaha bez tereta.
Čovek pored mene se izvinjava zbog svog oca, psihijatrijskog bolesnika, koji sve vreme udara rukama u sto, u svoju glavu, priča nepovezano, hoće da ide, neće da ide, ustaje, seda, dezorjentisan je, krsti se, udara ponovo šakama u sto i onda na trenutak odustaje od svega i uvlači se u neku ljušturu. Pogled mu je staklast. Sinovi deluju zabrinuto ali i umorno. Pokušavaju već četrdesetak minuta da ga podignu sa stolice. Osećam da im ljubav prema njemu, iako su već siti svega (jer po debeloj fascikli zaključujem da to stanje traje), ne dozvoljava da budu grubi. To me ispunjava nekom uskomešanom nadom u život. U ljude. Lažu ga da ga vode negde gde on voli...i na kraju uspevaju. Kasnije ih vidim pri povratku sa rentgena na odeljku za neurologiju.
Prozivaju me i prima me drugi doktor. Čudi se zašto niko prilikom prijema nije uzeo u obzir to da sam pre skoro šest meseci bila u bolnici i da imam dijagnozu: transverzalni mijelitis. Traži brdo testova, šalju me na rentgen i ponovo čekanje...
...
Vidim ga kako užurbano prolazi kroz masu. Ni ne pokušava da obriše suze. U rukama steže cigaretu i izlazi napolje. Ustajem za njim i tek na vratima shvatam da ne znam šta bih mu rekla, a bojim se da će ga ono što želim da uradim uplašiti. Nikada nisam toliko želela da zagrlim neko drugo biće. Umesto toga, vraćam se na svoje mesto i čekam.