Mače da si samo tu, pa da tvoj smeh odzvanja pustim hodnicima,
Da si tu, da ispričamo sve neispričane priče ovoga sveta,
Eh, kada pomislim da te nema, da si nestala kao vihor, kao letnja kiša,
Kao sunce pred olujnim oblacima,
Zaćuti moje srce.
Mače, kako bismo se smejale i šalile,
I sedele u bašti hotela Moskva,
U belim haljinama, sa šeširima na glavi.
Pa, opet tebe nema.
Sveprisutna i odsutna, sada i svagda.
Nadam se da si našla mir,
Da setaš po paperjastim oblacima, pojući najlepše pesme.
Jer dok god postoji sećanje na tebe,
Postojaćeš i ti.
Ove reči posvećijem ženi koja nije među nama, a opet je prisutna, duhom, pesmom, osmehom, nežnošću i oštrinom.
Umela je da svakome kaže šta misli, bez uvijanja, onako u lice pošteno, borila se sama sa sobom, ali se nije izborila sa svetom oko sebe, nije se izborila sa najtežom bolešću, iako je dobila najveću bitku na svetu. Bitku za svoju dušu.
Svima koji su pogođeni kancerom, koji su ga pobedili i onima koji nisu, mojim prijateljicama, deci, muževima i ženama, svima bez obzira na veru i veroispovest, na naciju, i nacionalnost, posvećujem ovo i govorim, kancer napada tiho, on je taj koji ne štedi, a nalazi se van naših okvira.
Ne dopustite mu da vam se približi i koliko god zvučalo čudno, ne pružajte mu ruku, jer je njegov stisak, stisak očajanja, nemoći, gordosti, zavisti i mržnje.
Odbijte lažna prijateljstva, osmehe, poglede. Odbijte svojom duhovnošću loša sećanja i tugu.
Odbijajte sve od sebe što ne valja, a ako se ipak nađete okruženi sa svim tim, setite se da se na dnu Pandorine kutije nalazi, vera, ljubav, nada i mudrost.
Ruku pod ruku hodite kroz život sa njima, a sunce će rasklanjati mrak pod vašim nogama.
Mače, nedostaješ, samo da znaš.