U poslednje vreme, često razmišljam kako ljudi deluju u afektu.
Dese se teške stvari, ubistva, pomračenje svesti, samoubistva, reaguje se na razne izjave, dojave, situacije i na kraju se ničega ne sećaju, govore kako je sve bilo u afektu.
Ovo vam pišem jer se sve češće govori o nasilju nad ženama i decom, od strane porodičnih, divih i kulturnih ljudi, makar onako kako ih komšije i društvo vidi.
Kod nas je u zgradi bio slučaj nasilja i to težak, dečko i devojka su se posvađali, bukvalno na krv i nož.
Krvi je bilo u ulazu, kolima i po parkingu ispred zgrade, a nije mi jasno zašto?
Toliko puta su ih prijavljivale komšije sa sprata i pri svakom uviđaju su govorili kako je sve u redu, sve dok nije ona njega izbola nožem, kako nam je rečeno u samoodbrani.
Ulaz „Krvava Meri“, je čišćen sto puta, ali se i posle 8 meseci vide tragovi krvi po zidovima.
Ja sam prisustvovala scenama gde nasilnik maltretira ženu i decu, mnogo puta, a žene nemajući drugog izbora ćute i trpe, nadajući se da će se promeniti. Ta promena uglavnom traje par dana, i to uz cveće i krokodilske suze, kojima se pravda dotični.
Deca koja rastu u takvim porodicama, neretko bivaju oštećena na više načina, jer nesvesno ili uglavnom svesno slede majčin ili očev primer, na žalost i veliku tugu našega društva.
Ima dosta slučajeva ekonomskog i psihičkog nasilja takođe, jer im se udeljuje na kašičicu, a one nemajući drugog izbora opet ćute.
Da li je ćutanje našeg društva postalo pravdanje onih koji se brane afektom, ili je to ćutanje poraz svih poniženih i povređenih duša, koje svoj mir traže lutajući od sećanja do sećanja.
Nekako sam danas poželela da pišem o svemu ovome, jer veoma dobro znam, kako je hodanje u tesnoj cipeli teško.
Hodajte bose, ako ne nađete svoj broj jer je naš život odraz naše svetlosti, koja nam je data na rođenju. Ne dozvolite nikada da pravdanje “u afektu”, postane deo svakodnevnice, vaše i vašeg deteta, a neka deca budu ponosna na majke koje su se izborile da govore u svoje ime, slobodno, svesno, i da hodaju glave podignute visoko, gledajući u lice Onoga koji im je tu slobodu dao na rođenju.
Šetajte bose, drage moje, kroz život ako ne nađete svoj broj i trčite sa vetrom u kosi, trčite držeći svoju decu čvrsto za ruke, trčite ka slobodi.