Čim smo se Gaj i ja uselili u taj stan u staroj zgradi Bramford osetila sam onaj isti nemir što se prvi put javio još dok sam bila u katoličkom ženskom liceju. Sestra Veronika, naša vaspitačica, nama devojčicama, a sve smo bile u pubertetu, uvek je govorila o grehu i samo o grehu. Vas tako mlade i nevine Svevišnji voli, govorila je stojeći za katedrom namrštenog izraza na bledom licu, na kome se isticao dugački nos i prodorne sive oči. A Sotona? Šta vama nevinim devojčicama radi Sotona? pitala je. Nismo znale i u grobnoj tišini, strepeći, čekale smo da nam sestra Veronika kaže šta nama nevinim devojčicama radi Sotona.
Sotona vas navodi na greh putenosti, nastavila je. A kakav je to greh? pitala je dalje. Ni to nismo znale, ali sestra Veronika jeste. Greh putenosti je greh telesnog uživanja. Kada god pomislite na muško telo, pa makar ga krasilo anđeoski nevino lice, znajte da se iza njega krije Sotona i da vas iskušava. Sotona ima na hiljade lica. Ponekad će se pokazati u liku mladog iskušenika koga ste srele u hodniku naše škole, ponekad u liku nekog od starijih fratara, vaših profesora, a najčešće bez ikakvog lika će se zavući u vaše glave kad god zamišljate mišićavo telo i snažne muške ruke koje vas grle. Čak i kad klečite ispod raspeća i molite se našem Isusu, gledajući u Njegovo razapeto telo, ako dugo zadržavate pogled na plaštu oko njegovog struka, a pogotovo ako zamišljate šta je iza tog plašta, znajte to vas Sotona iskušava i navodi na najstrašniji greh.
Kad god bih slučajno srela kakvog mladića, spuštala bih pogled, plašeći se da je Sotona preuzeo njegov lik. Strah od Sotone, koji me iskušava i navodi na greh putenosti, potrajao je još koju godinu, a onda sam se jednog dana, ili verovatnije jedne prolećne noći, predala i u sebi kriknula: Sotono, dođi i uzmi me u bilo kom liku… uzmi prvo moje telo, a ako moraš onda i moju dušu, jer ja više ne mogu da izdržim.
Kada sam jednog dana podigla pogled moje su oči ugledale Gaja, tada studenta glume. Lep kao anđeo, zavodljiv, umiljat, duhovit… nisam mu odolela.
Već prvo veče kada smo se uselili u stan u toj staroj zgradi, dok smo u praznoj sobi večerali na podu, pozvala sam ga i rekla: Uzmi me, želim da vodimo ljubav. Dok mi je prilazio, gledala sam ga oči, a gledala sam ga i kada me je uzeo… Ni u jednom trenutku u njegovom očima nisam videla trag Nečastivog. Bio je to moj Gaj, muškarac koga volim. Šta se desilo one noći da u njegovim očima vidim Sotonu, o kome nam je sestra Veronika toliko puta pričala i da umesto njegovih ruku koje me miluju osetim kandže koje me grebu, ni danas mi nije jasno. Jedino znam da sam uživala, kao nikada do tada... i kao nikada posle.
…………..
Godine 1968. Roman Polanski je prvo Americi, a zatim i čitavom svetu, pretstavio svoj film „Rozmarina beba“, snimljen po istoimenom romanu Ajre Levina. Tim filmom je arhaične strahove iz srednjovekovnih dvoraca premestio u urbanu sredinu. Umesto vampira, koji noću ustaju iz mrtvačkih sanduka skrivenih u memljivim podrumima i ogrnuti crvenim plaštovima sve do prvih petlova jure svoje žrtve, opasnost odjednom vreba od ljubaznih i dobroćudnih suseda. U filmu nema krvi i nasilja, ali teskoba i strah, koje proživljava Rozmari (Mija Farou), dok očekuje bebu začetu u noći punoj košmara, gledaocima se uvlače i u svest i pod kožu.
Snimljen je i rimejk 2014.g. i prikazan kao film u dva dela i kao serija. Podilazi novoj publici, pun je krvi, nasilja, zločina, kanibalizma… Sumnjam da je bilo koga uplašio.
Kratka priča iz uvoda je samo pokušj da one koji su gledali "Rozmarinu bebu" Romana Polanskog podseti na atmosferu anksioznosti, napetosti, strahova i košmara kojima obiluje taj psihološki horor, a one koji ga nisu gledali da navede da ga pogledaju. Neće zažaliti.
Edit: Film nije preporučljiv za gledanje ženama u drugom stanju i onima koje to uskoro planiraju.