Ogrnuta jaknom, posle ručka pije kafu na terasi. Izlazi on sa šoljom i neupaljenom cigaretom. Seda do nje i pripaljuje cigaretu. Dobro jutro, kaže. Već je pola tri, odgovara ona, dobar dan. Čitao sam dugo, nisam mogao da... zaspao sam oko pola šest. Ona ćuti, gucne kafu i drži šolju u krilu. Jesi li dobro, pita je? Jesam, odgovara kratko. Sanjao sam čudovišan san, leteli smo nas dvoje zajedno, nismo imali krila, nismo mahali rukama, samo smo leteli. Ona i dalje ćuti, zna šta sledi, pričaće, pričaće, kao i uvek, logoreja na delu. I onda sam sa visine spazio Ivana, znaš onog... pričao sam ti o njemu, on je mahao rukama i čuo sam kako nas doziva. Ona krišom uzdahne i ponovo gucne kafu. Jel' ti mene slušaš, kao da si odlutala negde? Da, da, odgovara pokušavajući da zvuči uverljivo. E ali nije bitan Ivan nego Duca kojeg sam sreo kada sam se vraćao... on mi je ispričao da se Sanja spetljala sa nekim drkadžijom prepunim love, nosi zlatnu kajletinu oko vrata, ima džipčinu i ogromnu kuću na Senjaku, Duca kaže da valja tone kolumbijskog kokaina. To nisam sanjao, sreo sam Ducu juče kada sam se.... a, to sam već rekao, e, da, Sanja je uvek bila luckasta, ma šta luckasta, luda kao struja! Otpije kafu, povuče dva dima, ona ćuti i dalje i drži šolju u krilu. Nego, pade mi na pamet, šta je sa našim podrumom, jesi li ga obilazila skoro? Nisam, odgovara. Moram da siđem da vidim u kakvom je stanju, možda može da se napravi neka mala gajba od njega... Ne uspeva da se uzdrži: Kakva gajba, da li ti znaš koliki je to prostor, nikada nisi bio dole, širina 50, dubina 70 i visina 200cm, jedva jedna osoba može da stane i to uspravno! Ipak ću ja sutra da siđem, ako spojim nekoliko takvih može nešto da ispadne... Ali to su tuđi podrumi... Ma idi, ko još drži išta u podrumu, siguran sam da su napušteni. Ima onaj arapski princ, šeik... šta li je, čuo sam da je kupio pola Banata, pola on, pola Mišković, ustvari trećinu on, trećinu Mišković i trećinu brat... kako se ono zvaše, ohladila mi se kafa idem da napravim novu, hoćeš i ti? Ne hvala. Uđe on, ona duboko uzdahne. Dovrši kafu i bespomoćno nastavi da sedi sa praznom šoljom u krilu. Evo ga, vratio se, seda, pali novu cigaretu, srkne kafu: O čemu sam ono... pre neki dan u tramvaju... ne u autobusu...ne, ipak je bio tramvaj, čujem razgovor, razgovaraju dve babe, jedna kaže drugoj kako ni pijaca nije više jeftina, ona druga ćuti, mršti se, prva nastavlja i navodi cene pasulja, krompira, boranije... ona mršteća odjednom: Teraj se bre u pizdu materinu, našla si mene da daviš sa cenama a znaš kolika mi je... jel ti mene slušaš? Slušam, kaže a utroba joj se prevrće. Zašto ne ručaš? Nisam gladan, ješću kasnije a šta si napravila za ručak? Punjene paprike, tvoje omiljeno jelo... Divno ali ću jesti kasnije, sada mi treba kafa. Ustvari jede mi se nešto slatko. Napravila sam pitu sa višnjama ali prvo jedi paprike. Pitu sa višnjama, baš si carica... odlično je praviš ali babina je bila ipak prva liga. Ne, ne, ne mislim da je tvoja loša, nego je baba umela da u nju unese dušu, jebote postadoh pesnik i poče da se smeje. Ona se podiže sa stolice: Gde ćeš, ostani još malo, vidi kakav je dan... Jeste hladno ali ništa ne duva. Po ovakvom danu smo onomad šetali pored Dunava, ono kad nije bilo staza nego sve divlje, zaraslo, prirodno.... Ušla juče kontrola u tramvaj i čujem glasove, muški snishodljiv: Još nisam primio penziju, sutra ću uplatiti... Ne morate sve do kraja Januara, kaže mu valjda kontrolorka. A ja do kraja svog života neću kupiti nikakvu kartu, jebe mi se bre za sve, ukradoše mi pola penzije, kad platim račune, nemam šta da jedem a ako ne platim onda mi se nagomila dug... e neću baš do kraja života, govori ženski glas. Znam, kaže ona, išao si da uplatiš, poneo si i moju... Sutra ću da odem na pijacu da kupim ren i... imaš li ti kakvu ideju šta još? Ne, ne, ne treba ništa, imamo i za sutra ručak... Punjene paprike mogu da jedem deset dana, toliko ih volim... Zato sam ih i napravila, kaže ona. Imaš li neki dinar da mi daš da kupim pivo, dva? Daću ti ali prvo ručaj, ne ide pivo na prazan stomak. Ručaću, ručaću ali mi pivo treba da me smiri, sav sam nekako napet, još ne mogu da se oporavim... znaš ono kad mi je Dule pre neki dan rekao da je umro Steva Papagaj a juče mi Paja javio da je umro Buša...Bože kako sam uživao kod njega na Međici, nikada neću zaboraviti rano jutro kad se probudim, izađem na terasu, Sava teče mirna bez i talaska, tu i tamo se praćakne riba a slavuji izvijaju pesmu ispod u grmlju... Žao mi je Buše, kaže ona ali bio je alkoholičar, bilo mu je pisano da tako umre. Što je istina, istina je ali Steva Papagaj nije popio ni čašicu skoro trideset godina...u jebote kad samo pomislim koliko je vremena prošlo od kad je umro Rale Glorija Stevin brat, ej 1989 godine! Moramo da smislimo nešto da radimo da zaradimo pare... Otkad ti to govorim. Ali ništa ne predlažeš...Pa ni ti... Kako ne ja, jesam li predlagao da kupimo printer za štampanje majica... Za to nam trebaju pare... Eto uvek nađeš neki razlog. Što god da kažem, ti imaš negativan stav i odgovor. Ona ćuti. Nego kad sam ono bio, ma nema veze, ustvari, možda opljačkam banku i zbrišem u Španiju, oni ne izručuju, eno ga onaj Luka... sećam se da sam kao klinac stalno išao u Zoološki vrt, jednom sam video kako je jedan oficir ispustio dete pravo u razjapljena usta nilskog konja, ovaj je instinktivno sklopio vilice, oficir je pucao u njega iz pištolja i drao se ali dete je bilo mrtvo... Tada je na Savi preko puta bila plaža, postojao je samo ovaj što ga zovu Stari most, ovaj kojim ide tramvaj... jednom sam se vraćao iz...ne sećam se više odakle, tramvaj je stao na Starom sajmištu, ispred njega je bilo još desetak tramvaja, napolju je pljuštala kišurina, odlučio sam da i dalje sedim pa ako treba i nekoliko sati, putnici su svi izašli i očas bili mokri do kože... tramvajdžija je otvorio svoja vrata i pitao me da li pušim a onda je otvorio i zadnja vrata pa smo slatko duvanili i nije potrajalo dugo, oko sat vremena... pitala me Jasmina za tebe, ona puši kao Turčin, ne ispušta cigaretu iz usta... zvala me da popijemo kafu ali ja nisam imao kintu a nisam hteo da ona plati pa sam rekao da žurim. E da, moja najstarija tetka je radila na savskoj plaži, izdavala je kabine za presvlačenje, jebote nisam je voleo, moja keva je nagovorila ćaleta da se ona i brat i sestra mi od tetke dosele kod nas a već je sa nama živela baba ćaletova majka i zajebala se! Osmoro nas u dvosobnom stanu...Pričao si mi mnogo puta o tome, ne izdrža ona. Po ceo dan sam bio napolju, nije bilo saobraćaja, igrali smo krpenjaču na sred ulice... Stariji momci Dorćolci su nas klince koristili da se uvlačimo u vojne magacine i donosimo im ručne bombe i nekakav žuti barut u šipkama, bar su oni to tako zvali, sad nešto mislim, možda je to bio dinamit. Posle su bacali bombe u Dunav i Savu i terali nas da skupljamo ošamućenu ili mrtvu ribu. Davali su i nama sitnije komade. Idi ručaj molim te, dolazilo joj je da zaplače. Evo, evo, samo da ti kažem još nešto... Sela pre neki dan jedna baba do mene u autobusu i počela da melje, okrenem glavu i kao gledam kroz prozor ali me ona hvata za rukav i unosi mi se u lice, došlo mi je da je oteram u pičku materinu a onda sam sišao na sledećoj stanici i sačekao tramvaj. Jebote, ima ljudi koji ne umeju da stanu, samo melju li melju... Ona duboko uzdahne. Jel ti dobro, nešto si mi bleda, boli li te glava... Dobro mi je, dobro, idem unutra, hladno mi je. Uđe unutra, svakog dana mi oduzme tri dana života, kaže u sebi. Ali ne mogu bez njega, volim ga najviše na svetu.