1. Lojalnost pre svega – Najbliži saradnici mogu postati samo bezuslovno lojalni i njihovi kvaliteti nisu toliko bitni. Lojalnost je obostrana, pa se lojalnim saradnicima sve toleriše.
Vučićevi najbliži saradnici su mu apsolutno lojalni, ali je teško zamisliti da ga bilo koji od njih može zameniti i ugroziti njegovu lidersku poziciju. Teško je zamisliti Nebojšu Stefanovića kao predsednika države, Marka Đurića kao predsednika SNS ili Aleksandra Martinovića kao premijera. Dalje, a u skladu sa ovim principom, Vučić štiti svoje lojalne saradnike: Gašića, „kompletne idiote“ ko god oni bili, Simonovića, Babića, Jutku i (mrzi me dalje da nabrajam). Iz ovoga se može zaključiti kako će se završiti sve sadašnje i buduće afere.
2. Koristiti znanje – Stručnost je veoma važna ali je tereba platiti i takvi saradnici ne mogu biti u užem krugu da ne bi mogli ugroziti lidersku poziciju.
Postoje brojni primeri stranih konsultanata (neki sa lošim referencama kao npr. Toni Bler), ali su ovde interesantniji saradnici koji su zbog stručnosti bili deo sistema, pa zamenjeni. Nabrojimo samo ministre: Vujović, Verbić, Radulović i čudo od deteta Krstić.
3. Dopusti podređenima da zadrže svoja politička i religijska uverenja dok god su ti lojalni.
Vučić svojim lojalnim koalicionim partnerima (LDP, SPO, LSV i sandžačke partije) dozvoljava da javno zastupaju svoje političke ideje mada su u suprotnosti sa njegovim uverenjem. Ovde je meni (kao navijaču FK“Vojvodina“ Novi Sad) veoma interesantan primer LSV i njihove verzije autonomije.
4. Budi bez kompromisa prema protivnicima – nelojalnima.
Primeri fizičkih napada na neistomišljenike postoje, mada je utisak da su to ekscesi gde se lojalni lokalni „šerifi“ obračunavaju sa ljudima koji njih lično ugrožavaju. Sa druge strane, Vučićeva retorika sadrži kvalifikacije poput: šljam, društvemi talog, izdajnik...
5. Meritokratija – kvantifikovati kada god je to moguće.
Preterano korišćenje statistika, pokazatelja i brojeva Vučiću šteti i potpuno je kontraproduktivno jer upravo to najviše iritira njegove neistomišljenike. Surovo je svakodnevno slušati o rastu BDP-a, rastu standarda i sl. a živeti u današnjoj Srbiji. Nasuprot tome, Mongoli su kvantifikovali kako bi sprečili preteranu surovost – u situaciji kada su želeli da pogube samo muškarce, a žene i decu ne. Postrojili bi muškarce pored tipičnih mongolskih zaprega sa dva velika točka i oni koji su bili viši od točka bili su proglašavani za odrasle muškarce i pogubljeni (dobro je bilo biti nizak rastom).
6. „Božanska podrška“ – delovati uz uverenje da postoji „viši“ cilj.
Često ćemo od Vučiča čuti da uz njega stoje narod, Rusija, EU ili Tramp – po potrebi. Naravno, tu je i nezaobilazna sveta srpska zemlja Kosovo, kao neiscrpan izvor inspiracije za delovanje.
7. Asketizam i skromnost – biti umeren i požrtvovan pre svega.
Vučić preteruje u isticanju svoje umerenosti, skromnosti, radnih navika, odricanja od svega i svačega. To deluje usiljeno, izveštačeno i samohvalisavo. Usput, često mu se potkrade: „Prvi put u isoriji...“:
Prema prikazanoj primeni principa, izvesna je škola menadžmenta kojoj pripada Vučić. Kod primene je veoma važna mera stvari, pa se tu javljaju greške. Problem je u tome što je nepismeni Temujin do ovih principa došao kroz praksu, balansirajući u zamišljenom trouglu između: korupcije i paranoje, borbe za vlast i stalnih društveno-istorijskih promena koje su uticale na njegove planove.
Štrebersko-knjiški pristup u Srbiji ne pomaže i proizvodi sve veću krizu. Nadam se da nas na kraju puta neće sačekati mongolska zaprega.