Kada sedne da radi, crta, slika, akvareliše, slušalice na uši, muzika, često, vrlo često Rok iz šezdesetih, Rolingsi, Bitlsi, Enimalsi, obožava Erikov glas, Hu, Trogs... s vremena na vreme Bluz, Džez, onda Mocart, Bah, Betoven, Čajkovski... realnost oko njega polako bledi, nestaje. Podsvest izranja iz svojih dubina. Prepliće se sa svešću. Pojavljuju se znane ili potpuno nepoznate stvari, simboli, šare, delovi mandala... Trgne se kao tek probuđen kada ga rukom dodirnu, ručak! Skoro nikad ne nastavlja započeto. Ostavlja za sutra, čeka svoje vreme, slobodu, neuznemiravanje. Nije lako. Četvoro ih je u stanu ateljeu. Ruča iako nije gladan. Zašto tako malo jedeš, ne volim što mršaviš. Kada su se uzeli, kuvali su i spremali jedno drugom svakojake preslačke. Prvi i jedini put u životu je dogurao do 103 kila! I ona se zaokruglila. Nije mu trebalo dugo da shvati koliko mu debljina i težina smeta, skinuo je lako kilograme i već dugo, dugo na visinu od 185cm ima oko 88, najviše 90 kg. Nemoj više molim te, izbora ti se lice, izgledaš starije. Dešavalo se, kada nekoliko dana bude sam, da se uopšte ne seti da nešto pojede. Ujutro uzme kašiku meda, sa cimetom ili kurkumom ili bananu, ređe jabuku, mrzi ga da je ljušti. Onda kafe, jednu za drugom, čaj od majčine dušice ili zeleni i to je to. Skine i po pet kilograma. Ostavila sam ti pun frižider a ti nisi ništa... od čega živiš, od vazduha?
Bio je skoro, početkom marta, u likovnoj koloniji na Zlatiboru. Uslovi, da li da govori, ipak, sam u apartmanu od oko 60m2, velika spavaća soba, braćni krevet, jastuci mekani, spavao je kao beba, dnavna soba, trosed, plazma TV, terasa, kuhinja, frižider... kupatilo kao iz snova. Ogromna sala restorana pretvorena u atelje. Kolonija međunarodna, umetnici iz Srbije, Rusije, Ukrajine, Turske, Nemačke, složni, jedinstveni, brzo se sprijateljili. Hrana! Bog te ne video! Pita ga konobar šta će za doručak, ređa jela, on bira kačamak i šolju jogurta. Donosi mu, njemu koji doručkuje kašiku meda, u zemljanom grnetu bar kilo kačamaka, ocenjuje da je brašno prima kvaliteta, iz potočare, odozgo jabuka kajmaka i četiri parčeta kozjeg sira! Kačamak, mrtav da ga jede! On pojede trećinu, ne može više, ostavite mi ovo za ručak, kaže konobaru. Skuvaćemo mi vama novi, svež, osmehuje se momak. Prvo veče kada su stigli, Bečke šnicle veličine slonovskog uveta sa pomfritom, salata kupus, paprike sa belim lukom, paradajz i krastavac. Ne samo on, niko nije uspeo da savlada bečku šniclu do kraja.
Sutradan, postavio prvu sliku, zlatni borovi i izašao napolje na terasu da se sunča. Majca kratkih rukava, farmerice, bordo starke, poneo kafu, zapalio, gleda preko puta dve breze na pozadini od borova, eto druge slike! Sutra opet u starkama, počeo drugu sliku, smračilo se, pogleda kroz prozor, sneg počeo da veje. Do sutra uveče navejao je oko 40cm! Jutro, dogovorio se sa kolegom, soba do sobe, ko se prvi probudi, budi onog drugog, idu na kafu, domaću, nekadašnju tursku, kad popiju, momak im donosi još po jednu. Ratluk u tacnici. Obavezno! Dok čekajući šetka po holu, vidna periferija, primiče se ogromnim staklenim vratima, napolju u dvorištu vile, kolega Rus, štafelaj pred njim, slika sve u šesnaest a sneg veje krupnim pahuljama, do kolena u snegu. Kucne o staklo, Rus mu mahne, pita ga kako je, smejući se, Rus mu odgovara, хорошо i nastavlja, s vremena na vreme otrese sneg sa kapuljače i rukava.
Koliko juče je po godinama bio negde u sredini, sada! Odlično zna kako izgleda. Turčin, kao da mu je deda, vajka se na starost, e beše naše, pita ga za godine, ispade da je stariji od njega šest godina! Ne veruje, kaže mu, takva mi je sorta i smeje se. Najstariji je. Digresija, u autobusu koji ih je vraćao u Beograd sa izložbe u Golubačkom gradu, jedna poznanica, čuje joj glas iza sebe, pa ti si najstariji! Opet đed stric Milić: Oj starosti, čovečija nakazo.
Zašto uopšte išta a ne ništa? Ta pitanja su već sadržavala prvi-poslednji praodgovor na sve zapitkivanje! G. Gras, Pseće godine.