Sve će na kraju biti u redu a ako ne bude u redu, onda nije kraj.*
Ništa nije u redu! Ako kraj nije na vidiku, onaj dramatičan, revolucionarni, krvav, ima ipak svakodnevno krajeva koji nisu ništa manje dramatični za svakog građanina ponaosob. Možda će na kraju sve biti u redu ali on to neće doživeti!
And now something completely different! Na prvoj godini Pravnog fakulteta upoznao je dvojicu Avganistanaca iz kraljevske porodice. Čak se seća imena jednog od njih. Bili su sasvim normalni i pristojni mladići, ni po čemu se nisu izdvajali od ostalih studenata na Pravnom fakultetu. Samo on i dva njegova drugara su znali da su iz kraljevske porodice. Kasnije na Likovnoj akademiji imao je koleginicu Avganistanku, pitao je za njih. I ona je bila iz plemićke porodice ali se opredelila za marksističku komunističku partiju. Znala ih je, rekla mu je da su obojica po završetku fakulteta u Beogradu magistrirala i doktorirala na Kembridžu i da su postavljeni kao ambasadori, više se ne seća gde, zna da su to bile evropske zemlje. Godinu dana su proveli učeći srpski jezik. Sprijateljili su se. Često su njega i drugare mu Pecu i Srđu pozivali u svoju rezidenciju na Senjaku. Pošto bi posluga prekrila stolove slanim i slatkim đakonijama, diskretno se povlačila. Opisivati čega je sve tu bilo od jela, bilo bi besmisleno, možda čega nije bilo a toga ne može da se seti. Oni nisu pili alkohol ali su zbog gostiju imali bife i u njemu pića na kojima bi im pozavideo i pariski Maxim. Kada bi se a sve je teklo lagano bez žurbe, najeli, drugari Avgani su donosili velike lule i hašiš, Peca je više voleo neku vrstu zelenog ratluka od hašiša, mada je znao i da dune. On nikada nije probao ništa od toga. Iako radoznao, nije želeo ni dim. Zbog njega su otvorili bife, kasnije je to postalo normalno. Odabrao je Remy Martin i držao ga se dok god su se družili. Nisu bili zadrti muslimani, nisu se molili, sve što je ljudsko, nije im bilo strano, čak i više. Ostali su mu u lepoj uspomeni. Drugarica sa Akademije ga je prošle godine pronašla i javila mu se. Ona, muž i deca odavno od sedamdesetih godina žive u Nemačkoj. Ona je naravno slikarka a muž je diplomirao violinu na beogradskoj muzičkoj akademiji i svira u Drezdenskoj filharmoniji.
Kraj... mislim teksta.
sa Džudit Denč i Megi Smit.