Kako li se zemlje širom sveta bore sa problemom pristrasnog izveštavanja u medijima. Jer, mediji, na ovaj ili onaj način, gotovo uvek, pored regularnosti izbornog procesa i razvijenosti parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog života, na kraju postaju centralna tema na osnovu koje se ocenjuje demokratičnost nekog društva.
Takođe, kako objasniti pojavu prilično ekstremnih, kako desnih tako i levo orijentisanih medija u nekim od kolevki demokratije, pa tim i ozbiljnog upliva ekstremističkih stavova u mejnstrim politike inače liberalnih zemalja. Među kojima i nekih odavno marginalizovanih ideja, koje su doskora isključivo služile kao večiti izvor inspiracije karikaturista i stand-up komičara.
Jer, kako to da nekakav vid, na primer, globalnog Foks kanala (inače poprilično konzervativnog), ili liberalne CNN mreže i čuvenog Air Amerika Radija nisu postojali oduvek. Naravno, tome su sigurno u mnogome doprinele moderne tehnologije, kablovska TV i sateliti, ali deluje ipak kao i da postoji određeni trenutak u ne čak ni nešto preterano dalekoj prošlosti, u kome su kako desna tako i liberalna isključivost postali pa gotovo i osnovni način komunikacije u medijima, kako u SAD, tako i u mnogim zemljama širom sveta.
Sad, što bi neki rekli, ni najuređenija društva nisu imuna na nepravde i nelogičnosti, ali je u njima sve to, za razliku od svakojakih azijskih ili afričkih despotija, ipak na određeni način regulisano i zakonom. Pa, shodno tome, bar što se tiče SAD (kao i Foks-a, CNN-a ili svemu tome sličnom), u stvari stvarno izgleda da i postoji egzaktan zakon, odnosno, pravilo po kome su svi oni i postali mogući.
Ideološka pripadnost medija u SAD
Naime, u SAD se nakon pojave prvih masovnih elektronskih medija tokom prve polovine 20. veka (kao što je radio, na primer) ukazala potreba za federalnim regulacionim telom koje bi donosilo pravila vezana za način njihovog funkcionisanja. Tako je 1934. i nastala FCC (Federal Communications Commission), koja je prvih deceniju i više funkcionisala manje-više pro forma, bila pre svega tehničke prirode (dodeljujući frekvence radio i TV emiterima), konstatujući, takođe, stanje u medijima u smislu vlasništva i strukture kapitala, kao i određujući ne toliko sadržaje koliko vreme u kojem stanice mogu da emituju program.
Ipak, nakon 1948. godine FCC počinje da donosi i pojedine prilično politički obojene odluke, od kojih su među najznačajnijim bile i one koje su se ticale monopola u US medijskom prostoru - ali je ipak bez presedana najdalekosežnija ona koja i jeste tema bloga, i koje se upravo i ticala pravičnosti u informisanju medija, a koja se tako i zvala - "FCC fairness doctrine". Pomenutu informativnu doktrinu FCC donosi 1949. godine, po kojoj je svaki elektronski medij dužan da prilikom izlaganja određenih konzervativnih stavova obezbedi jednaku istovremenu zastupljenost liberalnih stavova, kao i obratno. Naime, po nekima, ovakva mera je inače već dugo i visila u vazduhu, posebno tokom mandata administracija Demokratske stranke, pošto je kako pre, tako naročito i nakon II sv. rata uočeno da u SAD postoji ozbiljna nesrazmera u zastupljenosti konzervativnih i liberalnih radio i TV stanica (u korist konzervativnih).
Opet, umesto da izniveliše poruke koje su emitovane u etar, "FCC doktrina pravičnosti" je dovela do, po nekima, prilično neželjenog efekta. Naime, političke i debatne emisije su se pretvorile u beskonačna i bezidejna ping-pong prebacivanja loptice sa jedne na drugu stranu, u kojima niko u suštini ni sa kim nije ni debatovao ili razmenjivao mišljenja, već su služile u principu da se samo još više ukopaju već ionako nepremostivi jazovi između liberalne levice i konzervativne desnice. Do te mere da su mnogi mediji i prestali u principu i da emituju političke ili debatne emisije, pravdajući to nemogućnošću da korektno informišu svoje gledaoce i slušaoce, bilo da se radi o određenoj ciljnoj grupi, bilo o publici svih političkih uverenja.
Pomenuta situacija traje manje-više sve do 1987. godine i Reganove republikanske neo-konzervativne administracije, čiju jednu od značajnijih mera upravo i predstavlja ukidanje "FCC doktrine pravičnosti" iz 1949. (interesantno da se jačanje konzervativne Foks medijske mreže manje-više poklapa sa ukidanjem ove doktrine, kao i globalni uzlet nove liberalne CNN informativne mreže). Sad, nakon ukidanja FCC doktrine širom Amerike krenuli su masovno da se osnivaju, kako tamo kažu, partizanski mediji (kako liberalni, tako i desni), gde je njihov međusobni udeo ipak ozbiljno postao nesrazmeran već istih tih 80-ih i 90-ih godina (naime, u radio prostoru su dominirali konzervativci, dok su na TV stanicama vladali liberali). Inače, interesantni su bili i neki od novih levičarskih medija - Air America Radio, na primer, koji više i ne postoji - na kome ste između ostalog mogli da čujete i tirade od kojih bi čak i Če i Trocki pocrveneli.
I tako je u SAD sve do današnjih dana, gde nijedan medij više nije dužan da obezbedi ravnopravnu zastupljenost suprotstavljenih političkih stavova. A opet, pitanje je kako bi se ovo pravilo primenjivalo u slučaju državnih medija u SAD, mada oni valjda uopšte i ne postoje, zar ne.
Sad, naravno da postoje i neki drugačiji primeri, Velike Britanije između ostalih, gde je obaveza o izbalansiranom emitovanju suprotsavljenih političkih stavova odavno na snazi, i gde je jedna od zadnjih žrtvi ovog pravila 2018. godine upravo i bila ranije već pomenuta Foks mreža, koja se pomenutog principa ozbiljno nije pridržavala, i koja se neposredno nakon pomenute odluke dobrim delom upravo i povukla sa britanskog informativnog prostora.
I na kraju, neko će se upitati čime je u SAD uopšte i pravdano ukidanje "FCC doktrine pravičnosti" 1987. godine. Pa, kao i mnogo čega drugog - Prvim amandmanom Ustava SAD. Naime, 1987. godine je konstatovano da obaveza informativnih medija da istovremeno emituju sve suprotstavljene političke stavove krši Prvim amandmanom zagarantovanu slobodu govora. Jer, po njima, što bi neki gledalac nelevičar uopšte i morao da sluša šta bi, u našem slučaju na primer, o svemu mogli da misle Kardelj ili Šuvar, jednako kao što neki levičar uopšte i ne mora da zna za planine i visoravni u okolini Čačka i Valjeva, ili gde već sve ne.
A opet, pitanje je koliko je dobro ako u političkom javnom životu zamru debate i sučeljavanja različitih političkih stavova, ili ako se ona dešavaju samo sporadično, u završnim fazama parlamentarnih ili predsedničkih izbornih kampanja, između ostalog.
Na kraju, krajeva, neko bi rekao da se deo odgovora na ovo pitanje može naći ni manje ni više nego na novim elektronskim medijima, tipa interneta i društvenih mreža, gde je odavno uočeno intenzivno grupisanje istomišljenika, sa gotovo i nepostojećom komunikacijom između grupa različitih uverenja ... ali to je izgleda već neka druga priča.