Kuda sa Borkom?
Centar za kulturnu dekontaminaciju obilježiće 1. januara 2014. dvije decenije postojanja. Nastao iz Beogradskog kruga, ali i šireg antiratnog pokreta Beograda,
“Ušli smo u pozorište, seli; podigla se zavesa...”
"Marš napolje!", "Ua", zaurlali su.
-I to je scena iz Viskontijevog Sumraka bogova: tako fašizam kroz neotpor prolazi kao nož kroz sir. I to bi jednom konačno morali imenovati. Ne policijski, nego ideološki. Jer, šta će meni policija da me brani od fašista i nasilja?!
Na ulici, u prevozu, na stadionima, u kafanama. Dovoljno ih je videti kako hodaju, kako izgledaju, kako su obučeni. A onda čujem: "To su deca!"...
"Poštedite me argumenata sitne dečice", kaže Miroslav Krleža.
-Od tog Svetog Save, Žarka Lauševića koji stoji na sceni JDP-a, ansambla Zeničkog narodnog pozorišta koji plače, dogodilo se mnogo toga. Ali te pojave ne možete posmatrati izolovano; one su u kauzalitetu. I zato taj ansambl još plače. Svi mi još plačemo. Izuzev onih koji ne pamte ništa.
"Ko ne zna šta ostavlja, svejedno je što ostavlja", kaže Hamlet.
Eto, otuda ta varvarizacija koja, uzgred, nije krenula od juče.
-Na BITEF se nije dolazilo samo da biste igrali predstave; dolazilo se i zbog toga da bi se videlo može li ta zemlja sa svojim posebnim i drugačijim socijalizmom uspeti kao njihova nada. To naročito važi za Nemce posle 1968. Hoću da kažem da je BITEF bio i veoma snažna politička scena u kojoj ste imali stalni susret različitih svetova.
Kada sam imala šesnaest godina: 1964. sam ga videla na radnoj akciji Jadran magistrala, i to na deonici Bijelo Polje – Kolašin, naselje Mladost. Još mi u ušima odzvanja ista pesma.
"Druže Tito, samo piši, radićemo i po kiši!
Ti nam piši sa Kardeljom, radićemo i nedeljom!
Neka piše i Jovanka, radićemo bez prestanka."
Ljubiša je, sećam se, stajao posred kantine i upravo organizovao svoj prvi štrajk. Tvrdio je da nas uprava loše hrani i potkrada.
A onda smo, kao studenti Akademije za pozorište, film, radio i televiziju, 1968. učestvovali u studentskim demonstracijama. Akademija se nalazila u Knez Mihailovoj, dijagonalno od Kapetan Mišinog zdanja. Imali smo geštetner, štampali letke...
Ali, tu nisu dolazili da slušaju samo Danilo Kiš, Bogdan Tirnanić, Dušan Makavejev; dolazili su i policajci u civilu.
Znali ste da su tu?
Znali smo, naravno. Iako, pre Slobodana Miloševića, naoružana policija nikada nije ušla na Beogradski univerzitet.
"Samo vi, dečice, nastavite!", govorio je Dušan Matić. "Neka svako radi svoj posao
Naravno da sam bila član SKJ. I to od svoje osamnaeste do dvadesete; ukupno dve godine.